Prije ravno dvadeset godina dizao je svoj glas protiv rata, pozivajući ljude da se urazume. No, vapaje književnika Marka Vešovića gotovo nitko nije čuo. Vrsni pjesnik i donedavni profesor poezije na sarajevskom Univerzitetu ostao je zarobljen u Sarajevu i kasnije napisao vjerojatno ponajbolje svjedočanstvo o sarajevskoj ratnoj epopeji, zbirku pjesama “Poljska konjica”. Danas o tom vremenu, kad mu je ranjena i tada sedmogodišnja kći, ne želi govoriti.
Posljednjih je godina široj javnosti najpoznatiji po brojnim i vrlo žestokim polemikama, u kojima iznimno oštrim perom “ratuje” protiv šovinističkog nacionalizma svih boja, smatrajući da mu je to ljudska obaveza i zbog čega mu se, kako kaže, čini da je ovaj “guravi svijet malo manje nepodnošljiv”.
Kad je, prije dvadeset godina, počela opsada Sarajeva, obraćali ste se javno, pa i putem televizije, svim pripadnicima srpskog naroda u BIH-u, ali, iz današnje perspektive, čini se da vas nitko nije čuo. Imate li objašnjenje za to?
Ima i goreg od toga. Molio sam se u ratu Bogu da nebeski narod urazumi, a odgovor je vazda bio negativan, ne znam da li zato što je, kako je objasnio Dabić (Radovan Karadžić op. a.), “Bog u ovom mandatu bio Srbin” ili zato što je, od ljutine crven kao paprika iz sela Kanja kod Bijelog Polja, Svevišnji lupio šakom u astal i dreknuo: “Ma, ko je taj Marko Darinkin (Vešović, op. a.) da se miješa u moje poslove?” A Srbi me nisu čuli jer su bili gluhi, i to svojevoljno gluhi, kao zmija o kojoj govori sveti Avgustin.
Sve je rodila situacija
“Laže više nego u ratu”, navodno ste rekli kad je Karadžić, kojeg ste i osobno vrlo dobro poznavali, zasjeo na optuženičku klupu Haškog tribunala. Pratite li danas uopće što se ondje događa u slučajevima Karadžić i Mladić?
Prestao me zanimati. Dovoljno je što znam da će umrijeti u zatvoru. Moj prijatelj Boro Đukanović, Srbin iz Krajine, koji je skupa sa mnom odrapio 44 mjeseca sarajevskoga konclogora, a do rata je, valjda i dvadesetak godina, s Dabićem radio u Dnevnoj bolnici na Koševu, ordinacija do ordinacije, ovako je to sebi i meni objasnio: “Ja mogu umrijeti sjutra, a mogu i za pet ili deset godina, to niko ne zna. Karadžić može živjeti još 20 ili 30 godina, ali znam da će umrijeti u zatvoru. I u tome je moja prednost nad njime.”
Jeste li sebi ikad objasnili kako je, vašim riječima, “ta pihtija od čovjeka postala krvolok”?
Stvorila ga je situacija. Ili, kako bi Dabić rekao, sitovacija – tako se zvala njegova drama koja kurcu ne valja, čitao sam je, a objavio ju je, nakon rata, u Beogradu, Miroslav Toholj, odličan nacista iz Ljubinja. Vitomir Lukić, neću reći pokojni, jer je za mene življi od 95 posto bosanskohercegovačkih pisaca koji se još broje u žive, taj Vito, jedan od najumnijih ljudi koje sam upoznao, mnogo prije rata, u kafani, priopćio mi je nadahnut esej na temu: sve je rodila situacija.
Svojedobno ste za Milorada Dodika rekli da je Radovan Drugi. Kakva je, po vama, njegova uloga u bosanskohercegovačkoj svakodnevici?
Ta azgina rabota, jer Dodik je azgin kao, u mom djetinjstvu, Vranica, kobila mog đeda Simeuna, koja je udarala prednjom i zadnjom i, uz to, ujedala; taj azgini Dodik posve je prirodan plod etničke demokratije u BIH-u, u čijem Ustavu piše da su nosioci suvereniteta građani i Sveto Trojstvo, to jest tri konstitutivna naroda. Ako su narodi nosioci najviše vlasti u BIH-u, onda se na građane možemo popišati.
Kako vidite današnji život u BIH-u? Je li ondje potpuno i trajno ubijeno sjećanje na zajednički život?
BIH kao država ne postoji. Sve ostalo su priče za budale.
Čovjek znači borac
U javnosti se stječe dojam da ste konstantno u žestokim medijskim polemikama. Koliko vas to troši? I mislite li da takve polemike ispunjavaju zadani cilj?
Napisao sam osam polemičkih knjiga, ne knjižurina, od kojih nikakve koristi nije bilo, ali mi se nakon završetka svake činilo da mi je ovaj guravi svijet malo manje nepodnošljiv. Ima i jedna utjeha. Gete je negdje rekao: “Jer, ja sam bio čovjek, a to znači borac.” To znači i borac!
Mnogi vam jezični čistunci zamjeraju da u polemikama često koristite vulgarne izraze?
Živo mi se jebe šta teška bagra i odrte budale govore o meni.
Ovih je dana podgorički sud odbacio tužbu koju je protiv vas podnijela novinarka Sonja Radošević zbog teksta “Laganje kao nacionalna disciplina”, u kojem ste dijagnosticirali tko i zbog čega diže hajku na Udruženje deportiranih građana iz BIH i Šekija Radončića. Tu ste prozvali niz crnogorskih medija, a oni su vas potom dodatno uzeli na zub. Znate li uopće koliko je podneseno tužbi protiv vas ili izdavača koji su objavljivali vaše tekstove?
Adil Kulenović, najveća blesa koju je bošnjačka kita napravila u 20. stoljeću, u Sarajevu me tužio za klevetu, i dobio spor na osnovnom, a popušio na višem sudu. “Avazova” talibanka Sonja popušila je i na osnovnom i na višem sudu.
Kako uopće ocjenjujete medijsku scenu u Crnoj Gori?
“Crna Gora da ne može crnja, Crna Gora da ne može gora”, napisao je Matija Bećković mnogo prije rata, a ti stihovi biće aktualni sljedećih pet stoljeća i za medijsku i za nemedijsku Crnu Goru. Zemlja čiji bi svi stanovnici stali u jedan kineski kazneno-popravni dom srednje veličine ima medija više nego Srbija i Hrvatska zajedno!
Bijeg od crnogorskog zla
Jednom ste rekli da je vaše najveće životno postignuće i najpametnija stvar koju ste napravili to što ste kao golobradi mladić, s osamnaest godina, 1963. pobjegli iz Crne Gore, od “crnogorskog zla”. Mislite li još tako? I kako opisujete to “crnogorsko zlo”?
Tome ću samo dodati početak pjesme “Ni kao leš”: Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni / zavičaj, gdje na lokalnom nebu / vječito stoji sunac lokalni. / Nigdar me više u njemu ne bu. / Primio nikad ne bih od njega / ni ferman bega, / ni kraljsku krunu. / I odbio bih, ako bi počem bio more, / da njime plovim ka Zlatnom runu. O tom sam zlu napisao najmanje 600 stranica, a nisam ga ni načeo.
Kakvi su uopće vaši osjećaji prema Crnoj Gori?
Odi et amo, mrzim i volim, rekao je Katul. Crnu Goru mnogo više mrzim nego što je volim, jer mi nudi čitava brda stvari koje pravi ljudi treba da mrze, a vrlo malo stvari koje pravi ljudi treba da vole. A ja jesam i pravi čovjek i pravi pjesnik.
Izjavljivali ste da ste pet posto Crnogorac i da biste voljeli biti Bosanac, ali da danas više to nemate s kim biti?
Nemojte misliti da imam išta protiv toga. Ako ne možete biti pravi čovjek, budite pravi Srbin, pravi Hrvat, pravi Bošnjak, ali meni bi to bilo premalo. Studentima sam, kad bih prvi put ušao na čas, govorio: “Vi budite šta hoćete, govorite i pišite jezikom kojim hoćete, ali treba da znate – moj jezik se zove srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorski.” Po naciji sam Crnogorac, ali to nije ništa opasno, svega pet posto, to je vrsta hobija, kao skupljanje markica ili leptira. Karadžićeve granate vratile su me mom etničkom porijeklu, ali sam duhovno ostao Jugosloven. Tačnije, granice mog jezika su granice moje domovine, i sve najbolje što su četiri naroda stvorila na tom jeziku smatram svojom babovinom.
Nacionalnost kao profesija
Često citirate rečenicu engleskog pisca Samuela Johnsona “Patriotizam je posljednje utočište hulja”; kako gledate na ono što je “patriotizam” donio ovoj regiji, gdje je mnogima i dan-danas važnije biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat nego čovjek?
Biti čovjek, to se danas uopće ne isplati, a biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak, to se debelo isplati. Zašto da budeš čovjek ako za tu profesiju ni od kog ne dobivaš ništa u gotovom?
Niste izmakli ni udarima iz smjera bošnjačkog naroda. Ako se ne varam, govorilo vam se s prezirom da ste gori i od Karadžića?
Kad sam u parlamentu Federacije BIH citirao jednu rečenicu iz knjige Tarika Haverića, zastupnica Amila Alikadić izjednačila me s Karadžićem. A kad me na portalu Rijaseta Islamske zajednice islamski mislilacKobilica, zaboravio sam kako se zove, proglasio islamomrscem, rekao sam sebi: “OK. Napisao si pet knjiga, a kad bi se svi tekstovi sakupili, bilo bi ih sedam u obranu Sarajeva, BIH i Bošnjaka. I neka si, ali više nikad nećeš o njima ni riječ napisati.” Ivanu Šarčeviću, koji je objavio intervju sa mnom u “Svjetlu riječi”, kazao sam: “Imao si čast da objaviš posljednje što je Marko Darinkin kazao o BIH-u, državi koja se pravi, ali veoma neuvjerljivo, da postoji.”
Nedavno je vaš kolega Ivan Lovrenović napisao zanimljiv tekst o Sarajevu, objašnjavajući kako Sarajeva ima puno, ali kako on piše o onom Sarajevu koje obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, “Feral Tribune”; no, sve te ideje ostaju prazna idolatrija, riječ je o “kulturnom falsifikatu i palanačkom pervertiranju smisla njihovoga djelovanja”. Slažete li se s njim?
Malo je mojih prijatelja i valjanih ljudi uopšte, s čijim se prosudbama kao sa Ivanovim u tolikoj mjeri slažem, ali ću otići korak dalje od Ivana: ako izuzmem šačicu ljudi, priča o Krleži, Konstantinoviću, Latinki Perović,Bogdanu Bogdanoviću, Filipu Davidu, Kovaču, Kišu, Matvejeviću i “Feral Tribuneu” danas je u Sarajevu postala obična laž, koja je počela da mi ide na ganglije.
Poželjeli ste da se vaša kći nikad ne vrati u Sarajevo?
Poželio sam da, iza moje smrti, moja kći živi bilo gdje, samo ne u ovom govnetu od države.
Supotpisujem Nikolaidisa
Sve donedavno bili ste aktivni kao univerzitetski profesor. Postoji li kod studenata žar kakav je, prema onima koji vas dobro poznaju, postojao kod vas u mladosti?
Najuren sam s Fakulteta na pola semestra. Da su mi u septembru rekli: “Ne možeš više da predaješ jer si u penziji”, rekao bih: “Primio k znanju!” Ovako, za džaba sam predavao pola semestra, a studenti slušali moja predavanja koja su mogli turiti kenjcu pod rep. Dodajem da na Filozofskom fakultetu 27 profesora, većinom Bošnjaci, i dalje predaju, mada su zreli za penziju. Neko će reći da zakon kaže da ako se na njihovo mjesto ne javi kandidat koji ispunjava uslove konkursa, oni mogu nastaviti predavati. Ali, Marko Darinkin je bio jedini profesor poezije u cijeloj BIH i nije bilo ni teoretskih šansi da na njegovo mjesto konkuriše bilo tko s doktoratom koji odgovara predmetu Poetika lirskog teksta. Bilo je i grotesknih stvari. Na Usmenu književnost prijavila se Aiša Softić, s doktoratom odbranjenim kod Muniba Maglajlića, koga je, bez dalje priče, trebalo poslati u penziju. Ali, Munib je napisao da je to doktorat iz etnologije! To nije sve. On, koji je Aišine radove, ni od kog prisiljen, stavio u silabuse za studente, dakle, kao obaveznu literaturu, na sjednici Vijeća rekao je da Aiša nema stručnih radova. Ukratko: nije mu se išlo u penziju. I Aiša nije izabrana.
Nedavno se u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori digla neviđena hajka na pisca Andreja Nikolaidisa. Kako gledate na taj fenomen?
Već sam rekao da supotpisujem retke zbog koji je na Nikolaidisa dignuta hajka i dodao: “Da je sreće, trebalo je da ja to napišem, ali me mladi kolega po peru preduhitrio!” Ostavljajući sve drugo po strani, kazaću najvažnije: Nikolaidisov tekst je natjerao četnike da se skinu do gola. Na primjer, ober-četnik Goran Danilović, koji je protestvovao protiv hapšenja Ratka Mladića, zahtijevao je da Nikolaidis zbog “skandaloznog teksta” bude uhapšen! Nikolaidis je nedavno završio odličan roman “Odlaganje. Parezija” u kojem govori i o toj hajci. Uskoro će u Pobjedi izaći knjiga “Miško Kesedžija i njegove bize”, koju sam napravio sa Šekijem Radončićem, gdje sam rekao: “Dok se u Crnoj Gori pitaju Turčin Milo Đukanović, Turčin Šemsudin Radončić i Alijin janjičar Marko Vešović, Srbima i prisrbicama u Crnoj Gori na svim izborima će se ponavljati Kosovska bitka.” Za hrvatske čitaoce: nakon pobjede nad Momirom Bulatovićem, Pavle Bulatović je na mitingu u Rožajama rekao: “Ne dozvolite da Crnom Gorom vladaju Turci.” Pavle je ubijen u jednom beogradskom restoranu dok je na radiju slušao guslarsku pjesmu o sebi kao o pobjedniku nad NATO-om. Kažu da mu je, prije nego što je preko bečkog odreska u Pavla ispalio rafal, jedan od dvojice ubojica rekao: “Nismo ti mi NATO!”
wpDiscuz