Najveća fascinacija kod radija je ta da radijske voditelje najčešće poznajemo samo po glasu. Onda zamišljamo kakav bi mogao biti stas, pokušavamo tom poznatom glasu dodati tjelesno obličje.
Sugovornik Manager.ba je najpoznatiji radijski glas Hercegovine, voditelj na mostarskom Radiju dobre vibracije. Uvjereni smo ipak da nije stvar u boji glasa, iako je i ona ugodna, koliko u činjenici da Boris komentira dnevno-političke stvarnosti, čega nedostaje u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, a da ga pri tome razumiju i baka od 95 godina odrasla na selu i doktor znanosti sa Sorbone.
Kažu da najbolji komunikatori najjednostavnije komuniciraju i najkompleksnije teme.
Tko je Boris Čerkuč, novinar, voditelj i najpoznatiji glas Hercegovine, saznajte u nastavku.
Poštovani Borise, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima? Tko je Boris kad ga nitko ne gleda?
Boris je odavno već mladić zarobljen u tijelu sredovječnog lika, koji ima dojam da je zapravo rođen prije 800 ljeta. Kad ga nitko ne gleda gotovo je isti kao kad ga gledaju, samo malo ozbiljniji. Bavim se svim i svačim, za nešto od toga mi i plate. Inače sam najpoznatiji kao radijski voditelj, ali i voditelj općenito, doživotno zaglavljen u Mostaru. Iako u ovom mom odgovoru postoje riječi zaglavljen i zarobljen, zapravo se osjećam prilično slobodno.
Sad je već teško ne vezati Vas i Radio Dobre Vibracije. Kako se dogodila ljubav prema radijskoj karijeri?
Kao i sve velike američke priče, sasvim slučajno. No, kako vrijeme prolazi, sve mi je jasnije da je to ipak bio masterplan odozgo. Jer, kako objasniti da sam taj dan, kad je bila audicija za radio, čak pet puta trebao skrenuti s puta i uraditi nešto sasvim drugo, a ja ipak završio na audiciji? Pritom sam odbio dva poziva na pivo, čak i jedan poziv na brzu romansu. Bilo je to neko drugo vrijeme, kad je na audicije dolazilo i stotine mladih ljudi, a na jednoj takvoj odabrali su baš mene. Ispalo je da su stvarno imali dobar razlog. I dobar osjećaj.
Jedan ste od rijetkih ljudi u Hercegovini koji se ‘ne libi’ komentirati razne situacije u Hercegovini i cijeloj BiH, a da pri tome ne izgubite profesionalnost. Gdje crpite inspiraciju i kakva su Vaša dosadašnja iskustva sa ‘društveno-političkom’ analizom?
Iako taj pojam zvuči isprano i neuvjerljivo, neovisnost je ključna riječ. Nit’ kome što dugujem, nit’ me je tko doveo na mjesto na kojem jesam, ali upravo to mi daje, ne samo slobodu komentiranja, nego i slobodu da sam sebe cenzuriram, ako krenem u ljigavi populizam, koji ljudi najviše vole, ali on obično nema veze sa stvarnom kritikom, nego je više nekakav alibi da se ništa ne radi. Komentiram sve, jer sam slobodan koliko se to može biti, ali mi ta sloboda pritom ne daje za pravo da napustim osnovna pravila racionalno intoniranog komentara, jer je danas najlakše pljuvati bez razloga i na osnovu brzih emocija. To mi se gadi. Inspiraciju, pak, pronađeš u ovim našim krajevima čim ustaneš ujutro, mnogi likovi i pojave se sami namjeste. Tvoje je samo da ne propustiš priliku.
Hercegovina je poznata po poduzetništvu. Vaše viđenje biznisa u Hercegovini – što je dobro, što treba promijeniti?
Ljudi su poduzetni jer je to neka vrsta navike. U Hercegovini, do unazad par generacija, nisi smio leći, a da nisi nešto učinio, jer bi u protivnom legao gladan. Šteta je što smo mentalno sad zapeli na pola puta između komunizma i kapitalizma, pa su ljudi predugo čekali da se neke stvari srede same od sebe, ili da nam u tome pomognu likovi koji su trebali, ali očito da nisu, ne samo mogli, nego prije svega nisu ni znali, niti su za to marili. Nažalost, i zbog toga zato sada imamo poduzetnost u vidu odlazaka, ali ne bojim se za Hercegovinu, uvijek će ostati dovoljan broj nas. Na kraju krajeva, već dugo je jasno da nije ovo zemlja, a pritom mislim na čitavu Bosnu i Hercegovinu, za onoliki broj nas koliko nas je bilo, jednostavno, nismo se mogli svi ovdje uposliti i ovdje uspjeti, zato odlazak ne treba shvaćati tragično. Tragedija je jedino u tome što se čini da idu oni bolji, a ostaju uglavnom oni lošiji. Čovjek da bi se jednom vratio, prvo mora otići. A ako već ide, onda neka ide u bolje. Uvijek je bolje da se vrati bogat, nego siromašan.
Imate li savjet za mlade ljude koji dvoje između otići iz države ili ostati i pokrenuti ‘nešto svoje’?
Sve je to individualno. Samo neka razmišljaju svojom, a ne tuđom glavom, pogotovo kada donose tako važne odluke. Ja sam osobno riješio tu dilemu tako da nemam iluziju da bih tamo negdje bio dobar kao ovdje, priznat kao ovdje i zadovoljan prepoznavanjem u javnosti kao ovdje, što zbog jezične barijere, a što zbog činjenice da bih puno toga morao ispočetka. Inače ljudi kada idu odavde ne računaju na tu socijalnu stavku prepoznavanja. Ovdje možeš i s 800 maraka biti nešto u okruženju, a vani ni s 8000 eura nitko i ništa, jer te nitko ne poznaje. Nekome to odgovara, posebno onima kojima su dodijali i prijatelji i rodbina, ali vidiš na dosta naših ljudi da im baš to fali, pa u onih mjesec ili manje dana koliko budu ovdje iz njih bukne ta želja za druženjem i ponavljanjem starih obrazaca koji im fale. Ta je socijalizacija pojam kojeg mi ovdje uzimamo zdravo za gotovo, ali smo u tom projektu odmalena, gradimo poznanstva, okruženje, prijatelje, navike. A tamo si uglavnom netko tko je došao raditi i nije lako preko noći postati ono što si bio ovdje. Najsretniji su oni koji odavde rade, a napolju prodaju svoj rad – i, naravno, pritom ovdje žive. Budite to, eto, i sve ste riješili.
Gdje se vidite za 10 godina?
Ako motor i šasija budu služili, vidim se na istom mjestu i u istoj formi. Nadam se u malo optimističnijem okruženju i u malo ljepšem, urednijem i svrsishodnijem gradu. Deset godina, nažalost, brzo proleti, ali je jednako tako dovoljno vremena da se sve što ne valja popravi. I privatno i općenito u društvu. Ja sam sporogoreći fitilj, stvari popravim lagano i bez žurbe, ali popravim na kraju sve. Nadam se da ću biti još bolji čovjek, jer sam danas puno bolji nego prije deset godina. Riješio sam se većine poroka, radio na sebi i još malo pa ću si se početi sviđati, kazao je Čerkuč za Manager.ba.
wpDiscuz
