Nakon predstavljanja predsjedničkih kandidata u petak 20. 11. 2009. na prvom programu HRT-a, ostao sam zabrinut za svoju domovinu te imam potrebu podsjetiti na jednu zanimljivu priču prema kojoj čak i priča o Eviti Peron izgleda blijedunjavo.
To je priča o predsjedničkom kandidatu Draganu Primorcu, bivšem ministru u vladi Ive Sanadera.
- godine, u kolovozu, u jeku napada na Vukovar, mladi splitski doktor putuje u SAD. Ali on nije počeo svoju karijeru u Splitu. Kako nije položio prijemni ispit na medicini, upisao je stomatologiju u Sarajevu, zatim stomatologiju u Zagrebu, pa se preko komunjarskog direktora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, dr. Škrbića, prebacuje u Split na medicinski fakultet (!!!!). U tome mu je pomogla politička podobnost – član SKJ od 16. godine.
Diplomira s prosjekom 3, a prof. Marušić ga pošalje u Connecticut, New Hartford, nakon što je netko drugi odustao od tog mjesta. Inače, tijekom studija je uredno pomagao ženi prof. Marušića nositi kofere na kolodvor u Splitu.
I tako mladi doktor odlazi u SAD, gdje je pod nadzorom dr. Dubravka Pavline, zubara i protestantskog “pastora” koji je vidio da je protestantizam popularniji u SAD-u nego katolicizam. Tu se mladi doktor priključuje protestantskoj grupi pičkavog i izfeminiziranog dr. Pavline. I to je početak jednog krasnog prijateljstva, odnosa učenik-učitelj, u kojem će jednog dana učenik nadmašiti svog učitelja. Baš kao u ruskim bajkama.
Od 1991. do 1995. mladi doktor nije objavio niti jedan znanstveni rad kao prvi autor. Najveći uspjeh bio mu je drugi autor u članku u Journal of Clinical Investigation. Pokušava nostrificirati diplomu, ali pada sedam puta na Step 1 USMLE i gubi pravo polaganja. Nakon toga se 1996. vraća kući u Split, gdje daje silne intervjue o svojim velikim uspjesima u SAD-u u časopisima poput Arene, Slobodne Dalmacije, i naravno pokoji intervju za TV. Priključuje se lokalnom HDZ-u, povezan je s dr. Šimom Anđelinovićem, sudskim patologom iz Splita, i dobiva poziciju na fakultetu te stan od grada Splita.
Oko 1998. počinje specijalizaciju iz pedijatrije kod tadašnjeg šefa pedijatrije na Firulama, prof. Livia Ballarina. To se, naravno, radi fakultativno, s obzirom na silne obaveze na fakultetu i državnim komisijama.
U SAD-u je povezan s kontroverzom oko nestanka novca od donacija za HR. Nikada nije zaradio više od 25.000 $ godišnje u SAD-u, ali unatoč tim skromnim primanjima, po povratku kupuje sebi Mercedesa, a bratu (predsjednik Splitskog suda sa 24 godine, prosjek ocjena na pravu 2) Jeepa. Polaže specijalistički u Zagrebu pred komisijom koju čine profesori oduševljeni lijepim poklonima koje im je pametni mladi doktor dao. Svaki profesor je dobio laptop.
Ulizuje se prof. Slobodanu Vukičeviću. O detaljima tog lijepog prijateljstva i kako je počelo neću pisati jer se nadam da se mnogi djelatnici fakulteta sjećaju kako je počelo i u kojima su osobno sudjelovali.
Nakon što komunjare dolaze na vlast 3. siječnja 2000. godine, seli se u Zagreb. Prodaje državni stan u Splitu i kupuje stan u Zagrebu. Postaje ravnatelj bolnice Sv. Duh 2. Umiješan je u aferu privatizacije hemodijalize koja je prodana izraelskoj tvrtki, što je ispitivao USKOK. No rezultati istrage nikada nisu poznati javnosti dok je predsjednik vlade bio Ivo Sanader. Bilo bi danas zanimljivo znati zašto.
Po povratku u HR intenzivno se druži s klerom koji je oduševljen ovim mladim pobožnim katolikom tako dobro educiranim. Šest mjeseci prije izbora 2003. intenzivno se druži s Miomirom Žužulom, koji ga dovodi Sanaderu za ministra.
Ministar Primorac je odlikovan brojnim ratnim odlikovanjima, uključujući spomenicu Domovinskog rata. On u principu ne zna ništa raditi – ni pedijatriju, ni znanost, ni sudsku medicinu. Ali zato obmanjivanje masa, laganje, krađa i ulizivanje su vještine koje je razvio do perfekcije.
Dok je bio ministar, najveći “thrill” mu je bio izaći na TV i uz pomoć 20 uvježbanih laži i fraza praviti idiote od novinara i gledatelja. Inače, na medije se nevjerojatno pali. Instinktivno je osjećao opasnost od prof. Radmana, pa ga lukavo neutralizira sitnim podvalama i lažima koje nemaju veze s mozgom.
Supruga Miomira Žužula, Tatjana Žužul, govorila:
- “Dragan je savršen.”
- “Radman je smotani znanstvenik za razliku od Dragana koji je veliki i znanstvenik i menadžer.”
Bilo kakva usporedba znanstvenih kvaliteta Primorca i Radmana je kao usporedba plovnih karakteristika kutije za sapun s ruskom nuklearnom podmornicom. Ali to nema veze. Kod nas sve može kad si podoban.
O Draganovoj općoj kulturi da ne govorim. Rat i mir je vidio izdaleka baš kao i Domovinski rat od kojeg je pobjegao. Braća Karamazovi su vjerojatno vlasnici nekog kafića u Splitu. Na Drini ćuprija: “Da, čito, pišo s nje.” Lovčeve zapise nije nikad čuo, ali zato piše zbirku Lovačkih priča za idiote, kojoj se cijela Hrvatska divi.
Njegove priče o tome da je profesor na američkim sveučilištima jednako su istinite kao i priče Vesne Pusić. Održati seminar pred malom grupom ljudi na nekom američkom sveučilištu je stvar koja se može vrlo lako urediti; biti profesor nešto je sasvim drugo.
Njegovo članstvo u Američkoj akademiji za sudsku medicinu ostvaruje se registracijom na nekom od seminara i uplatom članarine od 100 $. Naravno, to besramno lažljivi bivši ministar prikazuje medijima kao dostignuće tipa “Deus ex machina”.
I mene ljudi pitaju zašto mi je ministar simpatičan. Pa kako mi ne bi bio simpatičan? PRAVI MAJSTOR SA MORA. On i njegova karijera nisu aberacija; oni su odličan indikator moralne situacije u Hrvatskoj, sustava vrijednosti i kriterija koji se primjenjuju u državnim institucijama.
Kao bivši ministar on odlučuje o alokaciji fondova za znanost. Njegova i prof. Pavelićeva privatna klinika u Istri sigurno je bila adekvatno subvencionirana, poznavajući koliko je konflikt interesa važan u HR.
Šest milijuna dolara kredita uzeto od Svjetske banke za povratak znanstvenika iz inozemstva utrošeno je u njihovu privatnu kliniku. Osamdeset milijuna eura uzeto je od Svjetske banke za modernizaciju hrvatskog školstva u njegovu prvom ministarskom mandatu. Kako su i zašto potrošeni toliki milijuni eura, zna samo Dragan Primorac i njegov savjetnik akademik Vladimir Paar.
Akademik Paar bio je savjetnik za nuklearnu energiju u CK SKH. Da bi njegovi sinovi mogli raditi na odjelu za fiziku PMF-a u Zagrebu, staljinističkom metodom, pod vodstvom načelnika odjela za fiziku PMF-a u Zagrebu, prof. Miroslava Furića, protjerani su neki stručni ljudi s obrazloženjem da poslije doktorata nisu bili u inozemstvu, kamo inače “fizičarska elita” šalje svoju djecu, ne po stručnim sposobnostima, nego po njihovim osobnim prijateljskim vezama.
Autor : Martin Relja
wpDiscuz
