Published On: Tue, Dec 3rd, 2013

“Umrli” sin prodan u Švicarsku?

Ranku Ingu (46) i Zdravka Studića (50) iz Sarajeva, koji već godinama žive na Islandu, kao grom iz vedra neba pogodio je anonimni telefonski poziv u kojem je nepoznata žena tvrdila da je njihov sin – koji je navodno umro pri rođenju – živ i da se nalazi u Švicarskoj gdje je prodan ljudima koji tamo žive.

Ne gubi nadu: Ranka Inga Studić

Sudbinski poziv se desio u listopadu 2009. godine. Od tog trenutka se u životu Studića rodila nova nada. Ovih dana je švicarski dnevnik “Blik” objavio njihovu potresnu priču s ciljem da se animira tamošnja javnost ne bi li saznali nešto više o sinu koji bi danas trebalo da ima 21 godinu.

 

 

Promocija knjige

Prošli tjedan je bila promocija knjige “Tvoje dijete je živo”, koju je napisala Elin Hirst, poznata političarka na Islandu i članica parlamenta.

 

 

Naslovna strana knjige “Tvoje dijete je živo”

– Ona je dvije godine pisala knjigu i provjeravala činjenice o bebi-mafiji uz pomoć nekih ljudi u Srbiji. Sigurno je da ne bi dovodila u pitanje sebe i svoju karijeru zbog neke osobe koja je došla na Island iz Bosne, kao što je sigurno da se svi odavde ne bi trudili da se to proširiti putem tiska iu Švicarskoj i Njemačkoj – naglašava Ranka.

Telefonski poziv

– Jako se teško nosim s ovim, a pogotovu ovih posljednjih dana.Umorna sam psihički, jer stalno pratim forume, stranice, sve što se piše u medijima. Mnogi su se uključili, tako da vjerujem u ljudski rod, vjerujem da će netko ili čak možda naš sin da se javi ako negdje nešto pročita – kaže Ranka u telefonskom razgovoru za “Vijesti” iz dalekog Koupavogira, mjesta u blizini Reykjavika.
– Žena koja me je pozvala rekla mi je doslovce: “Jeste li Vi Ranka Studić, izbjeglica iz Sarajeva, koja se porodila u Jagodini, 7. srpnja 1992. Godine u šest sati navečer? Vaše dijete je živo, njegovo ime je Ratko i živi u Švicarskoj, prodan je dobrostojećoj obitelji koja ga je usvojila. ” Nepoznata žena je odmah prekinula vezu ne rekavši tko je i bez traga o pozivu ili mogućnosti da nešto više saznaju.

 

– Ranka, koja je sve ove godine vjerovala da je njezino dijete živo (mada joj je malo tko vjerovao) kaže da nikome nije spominjala vrijeme koje je daleke 1992. godine vidjela na velikom satu u sali gdje se porađala. “To je netko tko sigurno zna ili je sudjelovao pri mom porodu. Njezin glas je bio umoran i zvučao je bolesno. Ili je htjela da se oslobodi grižnje savjesti ili joj se nešto desilo u obitelji pa je riješila da rastereti dušu.”
Ranka, po struci geodet i njen suprug Zdravko, po zanimanju šumarski inženjer živjeli su u Sarajevu kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Zbog održavanja trudnoće ona je ležala u bolnici, a kada su počele ratne strahote sklonila se kod tetke u Jagodinu.

 

Uspomena: Zdravko i Ranka ma odmoru u Hrvatskoj

Bila je u šestom mjesecu trudnoće is obzirom na rizike odlazi u tamošnju bolnicu. Tog dana, 7. srpnja, bio je državni praznik i malo bolničkog osoblja, ali se odjednom oko nje sjatilo četiri – pet zaposlenih, tako da se Ranka uplašila onog najgoreg.Neljubazna sestra, koja ju je oslovljavala s “djevojko iz Sarajeva” uzela joj je krv uz objašnjenje da treba utvrditi krvnu grupu u slučaju da joj zatreba transfuzija na porođaju.
Kad se porodila, čula je bebu da plače, da “mijauče kao maca”, kako kaže, i samo je vidjela nogicu, pupčanu vrpcu, krv …

 

Htjela vidjeti bebu

– Sa desne strane mi je prišla medicinska sestra i rekla da se potpišem, a sa lijeve su mi intravenozno dali injekciju. Sljedeći put kad sam se probudila već sam bila u sobi s ostalim rodiljama – kaže Ranka, koja sumnja da su joj u bolnici podmetnuli potpisati dokument kojim se odriče novorođenčeta.

Žudnja za djetetom

Ranka je za islandske medije ispričala da je godinama stalno razmišljala o sinu i da se pitala kako živi, ​​da li je voljen i tko su ljudi koji su ga usvojili. Često bi odlazila u trgovine s dječjom garderobom i ako bi njen sin tada imao deset godina, ona je gledala odjeću za dječake tog uzrasta i pitala se kako bi izgledao.
Studići su poslije Rankinih 13 spontanih pobačaja odustali od toga imati djece, jer bi još jedna trudnoća ugrozila Rankin život.

Apel

U intervjuu za švicarski “Blik” Zdravko Studić je rekao: “Vjerujem da su našeg sina uzeli Srbi koji žive u Švicarskoj, jer je ime Ratko, koje je nepoznata žena navela, tipično srpsko.” Blik “navodi da ovaj par više od svega želi da sazna nešto o sudbini svog sina, kako živi i kako mu ide, i pozvao je Švicarce da se jave i pomognu obitelji Studić. Na Facebooku je također otvoren profil Tvoje dijete je živo za sve koji nešto znaju o Ratku.
Ovom prilikom pozivamo i sve čitatelje “Vijesti” da se jave našoj Redakciji u slučaju da imaju informacije koje bi bile od pomoći bračnom paru Studić.

 

Jedne večeri je pokušala vidjeti bebu, ali su je spriječili, nastavlja priču Zdravko, pošto je očito da je za Ranku svako podsjećanje na te dane vrlo bolno.
– Čula je glasove i kako je netko rekao “Jao, pronašla ga je!” i odmah su joj prišli s leđa i dali injekciju za spavanje. U bolnici je provela tri dana, nije mogla oči otvoriti, a za to vrijeme su joj ispumpavali mlijeko. Zašto bi to radili ako nisu davali bebi?Ona je vjerojatno njima bila potrebna dok netko ne dođe po dijete – smatra Rankin suprug.

 

Sjećanje na plemenitu Ingu

Dok su boravili u Srbiji kao izbjeglice na beogradskom Voždovcu, došla je jedna ekipa novinara s Islanda.
– Žena koja je radila u Crvenom križu nas je pitala da li bismo ih primili, jer sam malo pričao engleski, pošto žele napraviti reportažu o nekoj izbjegličkoj obitelji u Srbiji. Reportaža je prikazana na njihovoj državnoj televiziji i jedna žena i čovjek koji su imali tvornicu ribe na sjeveru poželjeli su da nam pomognu. Tako smo došli ovdje u Koupavogir ne kao izbjeglice, nego posredstvom radne dozvole – kaže naš sagovornik.
Ranka je stigla na Island u siječnju 1998. godine, a Zdravko četiri mjeseca kasnije, jer nije mogao da dobije putovnicu kad i ona. Plemenita žena koja ih je pozvala je Inga Vagnsdotir, koja je prije dvije godine umrla od srčanog udara.
– Moja Ranka je uzela srednje ime Inga iz zahvalnosti prema toj ženi, koja nam je mnogo pomogla – objašnjava Zdravko.

 

On vjeruje da je to bila neka naša obitelj, gastarbajteri koji žive u Švicarskoj.
Rankina majka i mali brat su došli poslije nekoliko dana po nju i na majčino inzistiranje su je pustili, jer bi inače iskrvarila u bolnici.
– U Bosnu se vratila potpuno iscrpljena, imala je ispod dva milijuna crvenih krvnih zrnaca – opisuje Zdravko, koji je Ranku odmah prebacio na Sokolac gdje je urađena revizija. Doktor Sedlar, koji je vodio njezinu trudnoću od početka, rekao je kad je vidio otpusnu listu iz jagodinske bolnice “da je to glupost i da taj papir mogu bace, da je trudnoća bila normalna” – ispričao je Zdravko.
-Što smo mogli učiniti kad je ratno stanje, kada nemate novca, nemate nikog ko će da vam vjeruje, kada ste nesretna izbjeglica – sjećaju se Studići, koji se nadaju da će jednog dana ipak naći svog sina Ratka.

 

“Istinu teško dokazati u Srbiji”

Za razliku od svoje supruge, Zdravko Studić ne gaji previše nade jer zna kako su djeca nestajala u to vrijeme i da je postojala afera s “bebi-mafijom”.
– Ne želimo nikoga da prozivamo, ni državu ni liječnike (ginekolog koji je porodio Ranku umro je prije nekoliko godina), ali dokazati istinu u Srbiji je vrlo teško, pogotovo za običan svijet i naročito poslije toliko godina. Svi mi volimo Srbiju, ali znamo kako je teško dokazati i neke činjenice, a kamoli nešto ovako – kaže Zdravko.
Ranka također ne vidi svrhu da nešto pokušavaju u Srbiji jer, kako kaže, zna da neće naći ništa, pošto ni žene koje su slično doživjele i udruženja u zemlji nisu mogli ništa učiniti.
– S obzirom na sva nevremena u mom životu ne želim se zamarati papirologijom i da sebe i supruga dovodim u situaciju da se plašim da odem negdje zbog tako opasnih stvari. Jednostavno tražim svog sina i ne krivim nikoga. Bila sam u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, ne samo ja nego tri, četiri tisuće majki, državljanki Srbije, koje traže svoju djecu – poručila je Ranka Studić.