Imao je pet brakova, tri zakonska, dva „divlja“ i bezbroj avantura. Njegove žene su bile različitih nacionalnosti, nivoa obrazovanja i društvenog porijekla, ali istu crtu: zajednička im je bila natprosječna ljepota. Lijepe žene su bile Titova slaba tačka. I on je njih privlačio, u ranijim godinama – svjedoče ratni, a potom poratni suborci – pojavom i šarmom. Kasnije, karizmom vojskovođe i državnika koja je, kako će zabilježiti Milan Kundera u romanu Goethe, najjači afrodizijak.
Hrvatski kipar Antun Augustinčić, koji je imao priliku satima ga analizirati, dok mu je Tito pozirao za bistu, na kraju je svoje vizualne opservacije zaključio: „Taj čovjek zasigurno ima aristokratske korijene. Tko je još vidio tako lijepog Zagorca?“ Umio je šarmirati, a da nije bio nizak, veli Milovan Đilas u svojim sjećanjima na Broza, izgledao bi kao predstavnik nordijske rase.
Bilo je i neuspjeha. Poslije rata je bio „prilika za brak“ o kakvoj su sanjale aktivistkinje poslijeratne obnove i izgradnje. Privukla ga je Zinka Kunc, zagrebačka operska pjevačica. Živjela je sama, kao i on. Oblijetao je oko operske dive čijoj je sujeti bez sumnje godilo udvaranje legendarnog vrhovnog komandanta. Ali, odbila ga je. Udala se za generala Ilića iz Beograda.
Mada je imao načina da se osveti suparniku kojem je, uostalom, bio vrhovni zapovjednik, poraz je dostojanstveno podnio i potražio sreću na drugim mjestima. Iako su njegove veze bile predmet ogovaranja, neke su zauvijek ostale tajna. Preciznije, ostalo je tajna kakva je, zaista, bila priroda odnosa između Broza i pojedinih žena kojima je bio naklonjen. Kako je proživio nekoliko prosječnih ljudskih života, izgleda kao da je većina tih žena pripadala posebnim etapama, završavajući svoju „ulogu“ sa jednom završenom Brozovom životnom epizodom.
U veljači 1917. počinje revolucija u Rusiji. Broz stiže u Petrograd, a potom u Omsk gdje se uključuje u Internacionalnu brigadu Crvene garde. U Omsku sreće tada 16-godišnju Pelagiju Belousovu Polku. Odlučuje da je povede u Jugoslaviju. U jesen 1920. nakon višegodišnjeg odsustva, kuca na vrata rodne kuće u Kumrovcu. Čekaju ga loše vijesti. Majka Marija je od španske groznice umrla dvije godine prije njegovog povratka. Otac je prodao zemlju i otišao u nepoznatom pravcu.
Polka, neposredno po dolasku u Kumrovec, rađa mrtvo dijete. Inače, rodila je petero djece, od kojih je ostao živ samo Žarko. Kada je Tito 1928. zbog komunističke djelatnosti osuđen na više godina teške robije Polka se sa Žarkom vraća u Sovjetski savez. Ni ona nije izbjegla staljinistički teror: u sovjetskim gulazima je provela nekoliko godina. Razvela se od Tita i ponovo udala, o Žarku nije vodila računa, tako da je završio u Popravnom domu. Tito je – piše Miro Simčič u knjizi Tito bez maske – sve to jako teško podnio, a nebrigu za Žarka prvoj supruzi nikada oprostio.
Vodstvo zabranjene KPJ se polovinom 30-ih nalazilo u Beču, gdje odlazi i sreće se sa partijskim sekretarom Milanom Gorkićem, što je bio pseudonim Josipa Čižinskog, rođenog u češkoj porodici u Sarajevu. Arhivi CK Slovenije, Gorkića opisuju kao zagriženog komunistu i ključnu osobu jugoslovenskog komunističkog pokreta. Gorkić i Tito ponovo će se sresti u Moskvi 1935. gdje se nalazilo sjedište komunističke internacionale.
Tu će prvi put nakon sedam godina Broz vidjeti sina Žarka. Kako tvrde njegovi suradnici, briga za Žarka bila je glavni razlog za njegov drugi brak. Friedrich Walter, kako je bilo Titovo ilegalno ime u Kominterni, 1937. se u Moskvi ženi sa 21 godinu mlađom Lucijom Bauer, odnosno Annom Konig, kako je glasilo njeno ilegalno ime. I njoj je ovo bio drugi brak.
Kominterna je imenovala novo vodstvo KPJ. Gorkić je postao generalni, a Tito organizacijski sekretar. Tito se zalagao da se vodstvo KPJ vrati u zemlju. Kominterna je sa svoje strane odlučila da dio organizacije sa Gorkićem ostane u Moskvi, a da se dio organizacije s Titom vrati u domovinu. (Gorkić je u staljinovom zatvoru umro 1939, a 1956. sovjetske vlasti su ga rehabilitirale kao nedužnu žrtvu staljinističkog nasilja.)
Nakon vjenčanja sa Bauerovom, Tito se po nalogu Kominterne vraća u Jugoslaviju, dok mlada supruga ostaje da brine za Žarka. Plan je bio da nakon što sredi papire sa Žarkom dođe u Jugoslaviju. Nije joj uspjelo. Staljinova tajna policija je 1937. uhitila pod optužbom da je njemački špijun. Stijeljali su je nakon dva mjeseca. Godinu dana kasnije za potrebe Partije Tito je morao napisati „samokritiku“, odnosnu vlastitu odbranu vezanu za spomenute brakove.
U tekstu, koji je napisao 27.09.1938. Broz piše da je njegova prva supruga Pelagija bila „nemoralna osoba i loša majka“, a Lucija Bauer velika mrlja na partijskoj karijeri. (U momentu kada je ovo pisao nije znao da je Bauerova već mrtva.) Svjestan je, napisao je, da „saboteri naše partije“ ovo mogu zloupotrijebiti. Tekstovi samokritike su bili Staljinov izum. Čuvani kao autorizirano priznanje, stvarnih ili izmišljenih, loših osobina i poteza, služili su da u potrebnom momentu budu argument za kompromitaciju. Tito je imao puno ličnih razloga da zamrzi Staljina.
Sljedeće „žene Titovog života“, Herte Haas, Milovan Đilas se sjeća kao skromne studentkinje „blagih crta“ koja je odudarala od grubog okruženja slovenačkih partijskih aktivista. U prvim sedmicama Drugog svjetskog rata Titu je rodila sina Mišu, koji je izvanbračno djete, jer se Broz sa Haasovom nije vjenačo. Kada su ustaše zarobile Haasovu, Tito je odlučio spasiti je po svaku cijenu. U razmjeni, kojoj je u Zagrebu prisustvovao Milovan Đilas, Tito ju je razmijenio za nekoliko njemačkih visokih oficira.
Ali, njena radost nije dugo trajala. Prilikom prvog susreta Broz joj je saopštio da je u njegov život, u međuvremenu, ušla Davorjanka Paunović Zdenka, od koje se nema namjeru razdvojiti. Herta je bila teško pogođena. Jedno vrijeme je o Titu ružno govorila. Nije joj ostajao dužan, u ljutnji komentirajući da je prokleta folksdojčerka. Iako se kasnije udala i rodila dvije kćerke, Haasova je godinama pošiljaocima, uvrijeđeno, neotvorene vraćala pozivnice za partijske i državne svečanosti.
Od 1941. kada su se sreli, Broz se nije odvajao od Davorjanke koja je radila kao njegova lična sekretarica. Davorjanka je plijenila ljepotom, piše Đilas u knjizi Moje druženje s Titom. I ne samo to. Spadala je u intelektualni tip žena sa kojom je Broz mogao o svemu razgovarati. Iz ovog perioda, a takvih je kasnije bilo još mnogo, nejasna je vrsta odnosa koju je Broz imao sa Lidijom Šentjurc, koja je dugo godina u Sloveniji i federaciji bila glavni „kadrovik“.
Šentjurcova je tokom rata svojim izgledom privlačila toliko „drugova“ koji joj nisu dali mira da je iz Vrhovnog štaba jednog dana proslijeđena depeša-upozorenje nižim štabovima da se prema „drugarici Šentjurc ponašaju korektno, kao i prema ostalim drugovima“. Znači, nema udvaranja. Brozovu naklonjenost znala je pravovremeno iskoristiti. Njen najveći osobni kadrovski projekt bio je njen nećak Stane Dolanc, koji je strahovito brzo napredovao i obavljao najviše partijske i državne dužnosti.
Davorjanka i Tito se nisu razdvajali do maja 1946. kada je umrla od tuberkuloze. Sahranili su je u dvorištu rezidencije, Bijeli dvor. Ovu smrt Broz je teško podnio. Na sahranu nije pozvao nikog od svojih suradnika. U ličnim stvarima je do svoje je smrti nosio Davorjankinu smrtovnicu, a i danas se jedna ulica u Požarevcu, gdje je rođena, zove po njoj. Njegovi drugovi su imali utisak da se nakon Davorjankine smrti odlučio na samački život. Istina, u rezidenciji se već nalazila Jovanka Budisavljević, šef personala, odnosno domaćica Bijelog dvora, sa kojom je Broz bio u intimnoj relaciji, ali bez namjere da od toga gradi ozbiljnu vezu.
Jovanka, Srpkinja iz Like, u Beogradu je završila gimnaziju, što je za djevojčicu sa sela u to vrijeme bio izuzetan uspjeh. Jedno vrijeme je radila u pansionu svog strica što joj je dalo znanje i spretnost za obavljanje poslova domaćice Bijelog dvora. Tokom rata je radila u partizanskoj bolnici i imala čin majora. Bilo je mnogo nagađanja da li je UDBA (Uprava državne bezbjednosti, kasnije Služba državne bezbjednosti), odnosno njen šef, Aleksandar Ranković Jovanku „podmetnuo“ Brozu. Opipljivih dokaza nema. Tek, Slavka Ranković, udovica Aleksandra Rankovića, u memoarima Život s Lekom ovlaš napominje kako je Ranković savjetovao Tita da se oženi Jovankom.
Konačno, nakon višegodišnje veze, vjenčali su se 1952. Tito je imao 60, Jovanka 28 godina.
U dokumentima Arhiva CK Slovenije, publiciranim u knjizi Tito bez maske, nalaze se dva dokumenta od 10.02.1975. koja je potpisao Aleksandar Šokarac, tadašnji šef kabineta predsjednika SFRJ. Kada je Šokarac stigao u Igalo, kako bi Brozu uručio redovni radni izvještaj, četvorica ljekara su ga dočekala i panično zahtijevala da partijski i državni vrh obavijesti da je Titov život „direktno i indirektno ugrožen“. Glavni izvor opasnosti bila je Jovanka Broz.
Prema ocjeni ljekara, Jovanka je pokazivala simptome paranoje, izazvane patološkim strahom da će biti odbačena kao žena i supruga i postojala je „realna opasnost da nešto napravi drugu Titu što bi ugrozilo njegov život – da puca u njega, napadne ga tupim predmetom ili nečim drugim.“ Prema njihovim riječima, Tito je u najvećoj opasnosti bio u jutarnjim i večernjim satima kada ga je masirala jedna od njegovih fiziotarapeutkinja, Radojka ili Darjana Grbić. Sa svoje strane Jovanka je zaprepaštenom Šokaracu rekla: „Molim Vas, pomozite mi da se ova situacija razriješi i da se ove djevojčure odstrane, a umjesto njih nađe neki muškarac. Ova situacija mora da se riješi tokom ove nedjelje, a ako se ne riješi – biće pokolj!“
Šokarac je državni i partijski vrh obavijestio o onome što su mu rekli ljekari. U Igalo su odmah stigli: Stane Dolanc, Petar Stambolić, Džemal Bijedić i Nikola Ljubičić. Sugerisali su Titu da Jovanku ukloni iz svoje blizine. Prijedlog je glatko prihvatio. Drugovi su Jovanku obavijestili o novoj organizaciji kabineta u kojoj za nju više nije bilo mjesta.
Problem sa Jovankom je dugo tinjao. Strah od odbačenosti pretvorio se u njenu potrebu da potpuno kontroliše Brozov život. Često je – svjedoče suradnici – za vrijeme sastanaka Broz ustajao i zatvarao vrata, kraj kojih je Jovanka prisluškivala njegove razgovore.
Jovanka je počela pisati memoare za koje su partijski dužnosnici ocijenili da bi mogli negativno djelovati na njihov, ugled Tita, države i partije. Bio je to razlog da su na njenu, odgovorili svojom Bijelom knjigom o neprihvatljivom i destruktivnom ponašanju i djelovanju Jovanke Broz.
Služba za zaštitu Ustavnog poretka 15. marta 1987. ovaj dokument od 212 stranica, koji sadrži izjave, odnosno raspoloživa saznanja o razlozima koji su uzrokovali da je Tito de facto prekinuo zajednički život sa Jovankom,dostavlja članovima Predsjedništva SFRJ. Prema pisanju Globusa u knjizi se citira sugestija Edvarda Kardelja, ideologa socijalističkog samoupravljanja, izrečena još u martu 1974. na sjednici najužeg partijskog vrha: „Sada su stvari otišle daleko da bi Jovanku Broz trebalo potpuno izolirati… Ako bi Tito ponovo postavio ovo pitanje, da se na neki način rastaje, onda da ga se podrži u tome i reći mu: Ako si se za to odlučio, mi ćemo ti pomoći da se to na najbolji način, bez skandala, izvrši.“
Poslije 1975. Brozovi su se još jedno vrijeme formalno zajednički pojavljivali u javnosti, ali i tome je došao kraj u maju 1978. O tome je Stane Dolanc uskom partijskom vodstva u najvećem povjerenju ispričao kako je sat vremena ubjeđivao Jovanku da pođe sa Titom u posjetu Sovjetskom savezu, Koreji i Kini, što je ona uslovljavala zahtjevom da ne putuju neke osobe koje je Tito planirao u delegaciji. Pečat je stavio Broz, rekavši: „Nikakvih uslova, ti ne putuješ.“
Jovanka je pozvana na Brozovu sahranu, na kojoj su prisustvovale 22 delegacije komunističkih partija, 36 delegacija socijalističkih stranaka, 5 delegacija oslobodilačkih pokreta. 9 delegacija različitih organizacija Ujedinjenih nacija i predsjednici, krunisane glave ili ministri iz 127 država, što je bilo dva puta više nego na sahrani američkog predsjednika Johna Kennedyja (67 država) i više nego na sahrani Whinstona Churchilla (122 države). Oglasili su se kraljevi i predsjednici, vođe gerilskih pokreta i obični ljudi. Broz je svima bio ono što je trebao biti. Krunisanim glavama je izgledao kao kralj; za predsjednike je bio uspješan državnik; za časnike genijalan strateg; pobunjenike – prekaljen revolucionar.
Jedan pastir na sjeveru, muslimanski većinskog Sudana, na upit šta misli o Brozovoj smrti, za novine je uplakano izjavio: „Tito je bio dobar čovjek i zasigurno pravi musliman“.
„Za vrijeme sahrane predsjednika“, piše u Bijeloj knjizi, „ili neposredno poslije toga, Jovanka Broz je primila više stranih ličnosti. U razgovorima je opravdavala sebe za razdvajanje od predsjednika Republike, a za to je okrivljavala državno i partijsko rukovodstvo zemlje.“ U razgovoru sa Indirom Gandi je rekla da joj nije bilo dopušteno da vidi svog muža za vrijeme posljednjih mjeseci njegove bolesti, dodavši da se zbog situacije u koju je stavljena „sama povukla“, uviđajući da je to jedino moguće.
U izvještaju piše: „Na pitanje Indire Gandi da li je nju predsjednik Republike na bilo koji način osigurao, Jovanka Broz je, plačući, rekla: ‘Ne.’ Na dalje pitanje: ‘Šta će sada biti sa Vama?’, Jovanka Broz je, i dalje plačući, odgovorila: ‘Ne znam.'” (Slobodna Bosna.)