Published On: Sri, stu 14th, 2018

Ubiješ li nasljeđe predaka, bit ćeš žrtva svojih nasljednika

Uđemo li u kakav moderni supermarket, odjel za voće će nas posebno oduševiti. Voća svih vrsta, svih boja, iz svih krajeva svijeta. Samo čekaju na te, tvoj odabir (samo moraš zapamtiti šifru za vagu) i voćno putovanje po svijetu može započeti.

Uistinu, unatoč tom izboru, na cijelom svijetu postoje samo dvije vrste voćki – one koji si sam zasadio, tvoj otac ili djed i one koju se zasadili drugi. Druge mogu biti (i u pravilu jesu, zbog pesticida, herbicida, kemija svih vrsta) ljepše za oko, slađe, veće i uvijek nam je na korist umjesto nečeg zapakiranog, industrijskoga kupiti takvo voće. Barem je vidjelo zemlju. Ali to voće se razlikuje od tvoga. U našem hiper materijalnom svijetu biljke pa tako i voćke ne vide, ne čuju, ne znaju. Oni koji su s voćkama rasli znaju da to nema veze s istinom. Voćke vide, čuju, znaju, osjećaju i najbitnije – pamte! Pamte naše vragolije, pamte ljeta i zime, svjedoci su naših života. Poznaju nas i čak ako ih i ne vidimo, ne primjećujemo kao bitne, mi smo njima bitni i u svom podzemnom i nadzemnom internetu će pronaći za nas, naše zdravlje upravo ono što nam treba, nedostaje.

U nepoštovanju voćki nasljednika imanja (plus titule i porodičnog bogatstva, kao bi u šali rekla jedna prijateljica postavljajući naše seljaštvo u pravi okvir) možemo prepoznati obijest, ali to je tek površno zapažanje. Obijest je način na koji se izražava prekid s tradicijom. Voćke se ne uništavaju jer smetaju – smeta upravo naslijeđe. Danas je netko čiji je otac, djed u znoju svojih ruku preživljavao stoljeća – gospodin. U mercedesu, u odijelu, s nježnim i njegovanim rukama. Zemlja mu je prljava, gnojivo smrdljivo, kora voćki mu je gadljiva. A nije. Nije mu kriva voćka. Krivi su mu preci. Krivi su zato što nisu bili građani, što nisu bili bogati, što nisu bili slavni, što su bili siromašni.

Rezanjem voćke koju je zasadio otac, djed se režu spone s precima. Nerijetko se odstranjivanjem voćke ‘odstrani’ i najstariji član obitelji. Možda onaj u staračkom domu. Osamljen, napušten, višak, smetalo u tijesnoj kući od 200 kvadrata.

Ne iščupa li se bagerom (neće valjda motikom, krampom pa trošiti snagu!?) korijenje. otpilana voćka će nagodinu opet izbaciti mladice. Bez ljutnje, bez prijekora dati drugu šansu. Podsjećati. Sjećati se u ime tvoje svega što želiš otpilati u sebi.

Ne moraš je uzgajati iznova. Ništa ne moraš. Ti si gospodin i imaš novca na računu, svoju štednju i izglednu mirovinu. Ni voćka ništa ne mora. Neće se uplitati u tvoje izbore. Preživjet će na nekom drugom mjestu ona. Preživjet ćeš valjda i ti. Ukorijeniti se negdje drugdje. Ili nigdje. Tvoja djeca? Misliš da će te poštovati? Kako? Jesi li im ostavio koju voćku u dvorištu da bi te se mogli sjećati? Nisi. Bit ćeš višak u zabačenom staračkom domu, smetalo u još većoj kući. Ostavljen. A korijeni tvoje loze sve plići. Svaki vjetar ih iščupa. Nestaješ. Nema te. Ubio si pretke ubijanjem njihove ostavštine, tebe ubijaju nasljednici. Možda negdje u DNK se probudi, postane dominantno sjećanje iz prohujalih stoljeća. Možda te tvoji unuci eskulpiraju za grijehe, iako si davno tamo na drugoj strani. Ostavio si im teške terete.

Logicno.com