U Siriji nikako da dođe do primirja, piše New York Times u gigantskoj analizi, a niz je razloga zbog kojih možemo vjeorovati da će taj građanski rat potrajati još jako dugo i biti sve gori. “Unatoč vojnim akcijama na području Sirije, mirovnim konferencijama i nedavnoj turskoj ofenzivi na granici, čini se kako samo jedna stvar razvija – patnja Sirijaca”.
Znanstvena istraživanja koja se bave građanskim ratom otkrivaju zbog čega je to tako. Politolozi su se složili kako će sukob u Sriji trajati još barem jedno desetljeće. No, unatoč njihovim pretpostavkama, postoji još mnoštvo faktora zbog čega bi ovaj sukob mogao trajati još duže, biti još nasilniji i zbog čega bi ga, s obzirom na faktore, bilo jako teško zaustaviti.
Sve vodi u jednu slijepi ulicu
Brojni pokušaji uplitanja stranih sila u zaustavljanje ovoga rata samo su utvrdili da sve vodi u jednu slijepu ulicu u kojoj je nasilje jedina opcija, a svi ostali normalni putevi prema postizanju mira su zatvoreni. Radi o se ratu više strana, a ne o ratu između dvije strane koje pokušavaju pronaći put prema rješavanju problema.
Barbara F. Walter, profesorica na Sveučilištu Kalifornija u San Diegu (UCSD) s kojom je razgovarao New York Times, vodeća američka znanstvenica za građanske ratove, nije se mogla prisjetiti sukoba koji su imali sličnu dinamku. “Ovo je jako, jako težak slučaj”, rekla je. Izdvajamo nekoliko ključnih teza NYT-a o tome zašto će rat u Siriji još potrajati.
1. Sukob imun od iscrpljenosti
“Većina građanskih ratova završi tako što jedna strana izgubi”, piše NYT, bilo da se radi o ratnom porazu, iscrpljivanju resursa ili gubitka potpore zbog čega dolazi do odustajanja. Četvrtina svih građanskih ratova na svijetu završi primirjem, uglavnom jer se obje strane u potpunosti iscrpe.
To se moglo dogoditi u Siriji: od 2011. osnovni sukob je između Assadove vlade i pobunjenika, obje strane su oslabile i ne mogu se dugotrajno boriti. Međutim, obje strane imaju potporu stranih sila poput SAD-a, Rusije, Irana, Saudijske Arabije i, sada, Turske – što im omogućava da se sukobi nastave.
Vlada i pobunjenici oružje i novčana sredstva dobivaju iz inozemstva, kao i političku potporu stranih vlada, umjesto od lokalnog stanovništva koje bi možda moglo pogurati pitanje mira i prekinuti sukob. James D. Fearon, profesor sa Stanforda koji proučava građanske ratove, kroz nekoliko je studija ustanovio da vanjske intervencije na obje strane znatno produžavaju trajanje rata.
U bitke su uključeni i Kurdski militantni koji imaju pomoć stranih sila, ali i Islamska država koja nema nikakvu pomoć. Provladine i opozicijske snage okomile su se jedni na druge, zbog čega oni, zajedno sa stranim državama koje ih podupiru, stvaraju centralnu dinamiku rata.
2. Nitko ne može izgubiti i nitko ne može pobijediti
Intervencije stranih država koje daju podršku jednoj od dvije sukobljene strane brišu svaku mogućnost za stvaranje mira i uspostavljaju mehanizam opskrbe zbog čega dolazi do intenzivnih zastoja u ratu. Kada jedna strana počne gubiti, strana država koja ih podupire počne ih opskrbljivati i na taj način sprječava da njihov favorit izgubi.
Kada druga strana počne pobjeđivati, događa se ista stvar – strana država koja podupire tu stranu počne ih opskrbljivati kako njihov favorit ne bi izgubio, a glavni rezultat svega je da je svaka eskalacija sve snažnija nego prije. “Fundamentalni balans rata ostaje nepromijenjen”, piše NYT.
Kasne 2012. godine sirijska vojska doživjela je znatne gubitke, a Iran je odlučio intervenirati. U ranom periodu 2013. godine vladine snage su ojačale, stoga su bogate snage perzijskog zaljeva počele davati podršku pobunjenicima. Nekoliko rundi kasnije u rat su se uključile Rusija i SAD.
Ove strane sile dovoljno su jake da se nose s bilokakvim sukobom. Nitko ne može pobijediti jer obje strane krenu u protunapad. Svaka fluktuacija u bitci može pokrenuti njenu novu rundu. Tijekom posljednjih godina SAD je davao podršku sirijskim Kurdima protiv Islamske države, a kako su Kurdi jačali, upalio se alarm u Turskoj koja se bori s vlastitim kurdskim pobunjenicima. Tako je Turska ovoga tjedna intervenirala na granici sa Sirijom potpomognuta SAD-om kako bi osvojila grad Jarabulus prije Kurda.
3. Struktura rata potiče zvjersko ponašanje
U Siriji se može vidjeti masovno ubijanje civila s obje strane, zbog čega dolazi do stvaranja strukturalne motivacije. U većini građanskih ratova na svijetu, vojne snage uspjevaju ovisno o podršci lokalnog stanovništva, što znači da uglanvom pokušavaju zaštiti civile i smanjiti zvjersko ponašanje.
U ratovima, poput ovoga u Siriji, u kojima se vlada i pobunjenici oslanjaju na podršku stranih zemalja, dolazi do stvaranja sasvim suprotnog ponašanja, kažu Reed M. Wood, Jacob D. Kathman i Stephen E. Gent, politolozi sa državnog sveučilišta Arizona, Sveučilišta New York u Buffalu i Sveučilišta Sjeverne Karoline.
U sirijskom slučaju, bestijalno ubijanje civila vjerojatno je proračunati akt, a ne slučajnost rata. Značajne štete nema radi takvih činova, pošto logistika nijedne strane ne ovisi o potpori lokalnog stanovništva, a korist je velika: uništavanje transportnih linija neprijatelja, unošenje kaosa i nesigurnosti, i krađa vrijednih resursa. “Slike mrtvih civila i djece ne predstavljaju bespomoćne promatrače već mete, koje su ubijene hladno i proračunato”, piše NYT.
4. Strah od poraza jača strašan status quo
Nitko nije siguran kako će post-ratna Sirija izgledati, no svi involvirani akteri zamišljaju najgoru situaciju. Zbog toga dolazi do statusa quo u kojem su borci zabrinuti za očuvanje onoga što imaju umjesto da riskiraju u ostvarivanju širih ciljeva. “Važnije od pobjede jest zaustavljanje druge strane da pobjedi”, tvrdi profesor Fearon sa Stanforda.
Svaka strana sila shvaća da ne može pobijediti, ali ozbiljno strahuju da bi im pobjeda druge strane preteško pala. Saudijska Arabija i Iran, na primjer, vide Siriju kao svoje bojno polje u regionalnoj borbi za vlast, a gubitak bi mogao ugroziti njihove vlastite režime. Čak ako i sirijski rat bude dugoročno bolan za sve strane, garantirajući pritom rast ekstremizma i nestabilnosti, kratkoročan strah od poraza povući će svakoga prema ostvarivanju trajne bezizlazne situacije.
To se pogoršava tijekom stvaranja dinamike labavih koalicija. Svaka strana ima nekoliko figura koje imaju različite prioritete. Oni se svi mogu složiti da im je jedina želja izbjeći poraz. “Rusija vjerojatno želi da Bashar al-Assad odstupi ili da barem napravi neke ustupke, no na to ga ne mogu prisliti, niti mogu napustiti Siriju, bez da ugroze svoje interese. Assad bi, u međuvremenu, mogao tražiti agresivniju intervenciju Rusije koja bi mu donijela pobjedu, a to je nešto što Rusija ne želi pružiti. Rezultat je sljedeći: Assad ostaje na mjestu, a Rusije intervenira toliko dugo da ga ostavi tamo gdje je”, piše NYT.
5. Sirijske skupine stvorene za borbu, ne za pobjedu
Sirijska vlada i pobunjenici koji se bore protiv nje su slabi te ih to dovodi do velikih zastoja. Ključni lideri Sirije pripadaju vjerskoj manjini Alawita, koja čini mali dio populacije. Nakon godina rata po demografskoj liniji, Alawiti se boje da će doći do genocida ako Assad ne osigura pobjedu. “No, takva pobjeda je malo vjerojatna, pogotovo zbog njihovog manjinskog statusa zbog kojeg teško mogu uspostaviti red bez nasilja. Sirijski vođe vjeruju da je pat pozicija najbolji način da se sačuvaju Alawiti”.
Sirijska opozicija slaba je pak na drugačiji način jer je razlomljena na mnoge grupe. Sirijsko bojište je kompleksan poligon s nizom pobunjeničkih skupina. Svaka od tih skupina ima svoj cilj koji sužavaju mogućnost za ostvarivanje mira, a ako neka frakcija uistinu sruši vladu, doći će do novog sukoba između skupina pobunjenika.
6. Opasnosti koje donosi pobjeda
Jedini siguran način da se prekine nerješiva situacija je da jedna strana dostigne toliku moć s kojom se druga strana neće moći nositi. S obzirom da su sirijski sukob uvučene dvije najjače svjetske sile, Rusija i SAD, situacija se može riješiti jedino velikom invazijom. “U najboljem slučaju to bi zahtjevalo situaciju sličnu onoj kada je Amerika okupirala Irak ili Afganistan. U najgorem slučaju može doći do velikog regionalnog rata”, analizira NYT.
Drugi način koji bi mogao završiti ovakav rat je da se strane sile odluče povući, što bi dopustilo jednoj strani da vrlo brzo pobjedi. No u Siriji, zbog toga što svaka strana ima podršku nekoliko stranih sila, svaka sila bi morala povući svoju podršku istodobno.
7. Prepreka za mir: nema mirotvoraca
Mirovni pregovori uspiju ili propadnu ovisno o tome tko kontrolira vojne i sigurnosne snage. Nakon brutalnog rata, poput ovog u Siriji u kojem je ubijeno više od 400 tisuća ljudi, borci opravdano strahuju da će biti uništeni ako netko osigura previše moći. Dogovor prema kojem bi strane imali jednaku vojnu snagu stvara veliki rizik povratka u rat, kao i dopuštanje pobunjenicima da zadrže svoje oružje i nezavisnost.
Istovremeno mora postojati nekakva vrsta naoružane sile koja bi vratila sigurnost i očistila preostale vođe ili vojne grupe. Kao rješenje često su se nametale vanjske zemlje ili organizacije, poput Ujedinjenih naroda, koje bi poslale mirotvorca. Te snage bi kontrolirale sve tijekom ostvarivanja mira i pružale osnovnu sigurnost na način da ne potaknu bilo koji stranu da se ponovno naoruža.
“No, koja bi zemlja danas pristala poslati svoje vojnike da na neodređeno vrijeme zauzmu Siriju s obzirom da bi u tom slučaju postale meta đihadista i suočile se s pobunom koja bi mogla koštati stotine ili tisuće života?”
8. Skretanje u katastrofu
Profesor Fearon, navodeći popis zbog čega rat u Siriji ne može završiti, kaže da će u najbolje slučaju jedna strana polako stremiti prema nećemu što će stvoriti pobunu na nižim razinama i terorističke napade. Ipak, može biti i gore.
Stručnjaci za Bliski istok Walter i Kenneth M. Pollack, u svom radu iz 2015. godine pišu: “Konačna vojna pobjeda u građanskom ratu često dolazi po cijeni strašnih, čak genocidnih, razina nasilja nad poraženima što uključuje i civile” – a to bi, sudeći prema njihovim riječima moglo stvoriti novi sukob na Bliskom istoku.
wpDiscuz