Građanski savez (GS) marginalna je i krajnje banalna politička organizacija. Kao stranka koja je svoj najbolji rezultat imala 2018. u Kantonu Sarajevu s osvojenih cijelih 1% glasova, ne bi dakako zaslužila da joj se posveti niti jedno slovo teksta da nije, ne samo odveć napornih i nesnosnih urlika, histerije i skandala njenih osnivača, nego i intresa onih većih i ozbiljnijih političkih igrača da iskoriste njihove usluge za vlastite prljave poslove.
Uhljeb Fazlagić
Tako je nedavno kao predmet istovremenog zgražanja, nevjerice i podsmijeha dočekana vijest da je predsjednik ove strančice Muhamed Fazlagić Fazla uhljebljen kao savjetnik DF-ovog ministra odbrane. Fazla je, ako treba koga podsjećati, onaj pjevač što je, nakon što je na Evroviziji 1993. otpjevao stihove „ostajem da bolu prkosim“ dao petama vjetra i zbrisao u Sjedinjene Države. Tamo se obreo u Lujvilu, saveznoj državi Kentaki, gdje je vodio fudbalsku školu za djecu iz bh. dijaspore. Posao je završio neslavno, pa se Fazla, upućeni tvrde bez prebijene pare, prije nekoliko godina vratio u Sarajevo. Tu godinama navodno nije radio ništa, šlepajući se uz razne političke figure, nekoć uz Silajdžića, a posljednjih godina uz predsjednika DF-a Željka Komšića i Reufa Bajrovića s kojim je boravio zajedno u Lujvilu, u ratnom pobjegstvu. Tako je DF, čiji se predsjednik kune u patriotizam i Armiju BiH, pored desetina hiljada boraca i stručnjaka za datu oblast, da mu ministra savjetuje o odbrani izabrao ratnu pobjegulju, propalog pjevača i neuspješnog fudbalskog selektora.
Stvari su još gore ako se uzme u obzir „zasluga“ zbog koje je potpuno nekvalifikovani i nekompetentni Fazlagić imenovan na ovu poziciju – naime, upravo je on na mjestu predsjednika GS-a zamijenio Nihada Čolpu, na kongresu za kojeg nikad nije pružen niti jedan dokaz – fotografija, dokument ili bilo šta – da je uopšte ikada i održan i za koji Čolpa od prvog dana tvrdi da zapravo nije ni postojao, a da je Fazlagić za predsjednika imenovan tako što je sudu “podvaljena” lažirana dokumentacija o kongresu i unutarstranačkim izborima.
Ovo je bilo motivirano “velikim grijehom” Čolpe da nakon početnog radikalizma pokuša uljuditi Građanski savez i osloboditi ga samoubilačkog saveza s DF-om, koji je sebe pretvorio u poslušni i u mnogo čega radikalniji priljepak SDA.
Posljednje uhljebljenje u ministarstvu pod kontrolom DF-a jasno pokazuje kome je bilo u interesu rušenje Čolpe i ko je, prema svemu sudeći, dao „zeleno svjetlo“ za puč u GS-u.
Mnogo prije Fazlagića, još jedan pokušaj političara iz GS-a koji je potopljen na izborima 2018. je uhljebljen na direktorsku poziciju, a pod dirigentskom palicom SDA. Također, još nekolicina članova GS-a lojalnih Komšiću i SDA dobila je neke sitnije funkcije po Kantonu Sarajevu.
Jedini koji je ostao kratkih rukava, iako su mu ambicije nesumnjivo bile najveće, jeste osnivač i prvi predsjednik GS-a Reuf Bajrović.
Nerealizirani uhljeb Bajrović
Kada je s vječnim saputnikom i karakternim blizancem Suljagićem osnovao strančicu 2016., bio je to očajnički potez vlastohlepnog dvojca koji je potrošio sve političke kredite. Nakon kratkotrajne i neuspješne epizode u SDP-u iz kojeg su ekspresno eliminisani nakon izbora 2010. godine, Bajrović i Suljagiću su doživjeli još urenebesniju bruku kada ih je Komšić 2015. godine otvorenim pismom izbacio iz DF-a. Doduše, u međuvremenu su uspjeli dobiti i pozicije u vlasti na vrlo kratak period, Suljagić na mjestu ministra obrazovanja KS, par mjeseci tokom 2011., a Bajrović još kraće na mjestu minsitra industrije, energetike i rudarstva 2015. Bajroviću je, doduše, 2012. od Zlatka Lagumdžije nuđena i pozicija zamjenika ministra civilnih poslova BiH, no dotični je ciljao na mjesto ministra vanjskih poslova i smatrao je to uvredom.
Upravo mu narcisoidnosti i iznimno visokog mišljenja o samom sebi nikada nije nedostajalo. Valjda u tome leži i glavni razlog zašto su ga, i pored poraza za porazom i pored bruke za brukom, mnogi i dalje shvatali ozbiljno i zbog čega, i pored silnih neuspjeha, dotični ni na momente za sve ove godine nije sumnjao u vlastitu inteligenciju i sposobnosti.
Trgovac tuđim utjecajem
Naime, Reuf voli o sebi stvarati sliku moćnog i utjecajnog igrača iz sjene. I to na globalnom nivou. U svakodnevnom višesatnom besposlenom dejstvovanju po Twitteru i gostovanjima po medijima, Bajrović ne propušta domaćoj javnosti obznanjivati informacije o svojim golemim i dubokim vezama s američkim političkim, intelektualnim i društvenim vrhom. Usput, domaćim političkim moćnicima, kojima učestalo nudi svoje usluge, pored međunarodnih, voli se hvaliti navodnom neupitnom podrškom koju uživa od ključnih domaćih novinara i protagoinista NGO sektora, preko čega kroji narativ u društvu. Istovremeno, medijima i NGO sektoru voli zamahati svojim političkim utjecajem, a ponekad ih uvjeravati da im može i poneki unosni grant i projekat završiti, pozivajući se na svoje opet navodne veze i (sada bivšu) visoku poziciju svoje supruge u američkom NGO svijetu.
Tako je dakle Bajrović godinama stvarao piramidalnu šemu utjecaja sastavljenu od have, odnosno njegovih tvrdnji da posjeduje utjecaj za koji su mnogi, nakon što bi ušli u ozbiljnije odnose s njim, ubrzo shvatali da se radi tek o pukoj prevari, lovačkim pričama i nategnutim vezama.
No, godinama je ta priča uspješno prolazila kod različitih političkih sponzora, najprije kod Zlatka Lagumdžije, potom Komšića, pa još jednom kod Komšića, a na momente i kod Izetbegovića.
Ipak, ovaj mjehur sastavljen od lažnog utjecaja, lažnih veza i lažnog ugleda izgleda da se posljednjih mjeseci do kraja raspršuje.
Slijeva nadesno
Svoju početnu karijeru u BiH Bajrović je posvećivao rušenju tada za njega ultimativnog zla u šta je nastojao da upreže kompletnu NGO i medijsku scenu – SDA. I nije mu problem bio hvaliti se kako tu scenu usmjerava u čisto ideološke i subjektivne svrhe. Kada mu je Lagumdžija dao „nedostojnu ponudu“, zbog povrijeđene sujete posvetio se rušenju SDP-a, u cilju čega je velikim dijelom kumovao i formiranju DF-a i podjeli ove stranke. Nakon što je i iz DF-a izbačen, na političku scenu 2016. ponovo je nastojao sebe prodavati za ljevičara. Trubio je okolo na sav glas o potrebi za ujedinjavanjem ljevice, tražio od lijevih stranaka da potpisuju predizborno obećanje da neće koalirati sa SDA, Komšića je optuživao za napoleonske ambicije jer hoće da se opet kandidira za Predsjedništvo bez konsultacije s njim i SDP-om, itd…
Ipak, trgovina tuđim utjecajem i nametanje sebe kao značajnog faktora nije uspjelo po drugi put na ljevici. Umjesto trošenja vremena na Bajrovićeve gluposti, Nermin Nikšić i Peđa Kojović kao lideri daleko ozbiljnih opcija procijenili su da im je puno pametnije praviti širu koaliciju i u nju uključiti i konzervativnije opcije poput Naroda i pravde, kao jedinog načina da se sruši SDA s vlasti. Bajrović tada ponovo mijenja narativ, pa se počinje šlihtati Komšiću koji od čovjeka „napoleonskih ambicija“ koji žrtvuje ljevicu radi ličnih interesa, postaje jedini spas od aveti Čovića i Dodika čiji bi ulazak u Predsjedništvo značio maltene i kraj BiH, a svi oni koji Komšića neće da podrže preko noći postaju „yutelovci“, „Izdajnici“, politički glupani, plaćenici, ljudi koji žrtvuju opstanak BiH…. Pošto retorika Bajrovića nije pila vode kod SDP-a i NS-a niti su mu posvećivali pažnju, tako je vremenom postajao sve radikalniji i agresivniji, pretvarajući se u neku vrstu bošnjačke karikature Vojislava Šešelja, doduše, s manjkom inteligencije i humora.
Ova histerija, uz donekle osiguranu medijsku podršku, osigurala je Komšiću još jednu pobjedu na izborima 2018., ali je GS s druge strane potvrdio status marginalne i ni po čemu bitne strančice.
SDA sateliti
Stvarni put Bajrovića i Komšića koji je krenuo Bajrovićevim putem, mogao se vidjeti nedugo nakon izbora kada je DF najprije postao presudan faktor da se SDA vrati u vlast, a onda pod propagandnom palicom Bajrovića, Suljagića i kojekavih uhljebibovića zauzeo poziciju megafona SDA-ovog kriminala i ostalih „nepodopština“. Od tada do danas javnost je od ove družine podržane SDA-ovom botovskom brigadom, najčešće preko društvenih mreža, počašćena najbesmislenijim nacionalističkim svinjarijama, lažima i teorijama zavjera. Tako se primjerice, procesuiranje afere „Respiratori“, kriminalnog amaterskog šlameraja gdje se korona-kriza pokušala iskoristiti da se preko malinara i fušerskih kineskih respiratora izvuku milioni iz budžeta, nastojalo predstaviti kao – nova afera „Agrokomerc“ i udar na bošnjački narod. Potezan je i argument „a što se bavite respiratorima, a ne kriminalom u Aluminiju“.
Bavljenje respiratorima, zbog činjenice da je Fikret Hodžić iz Srebrenice, nekako je postalo i vrijeđanje žrtava genocida. Svi protagonisti „četvorke“ pate od turskog grijeha, odreda su plaćenici i agenti velikosrpskih i velikohrvatskih politika. Uz sve to NiP nekako uspijeva i istvoremeno biti stranka islamskih fanatika. Rusi danonoćno rade na uništavanju Bosne i Hercegovine, a herojski im se suprotstavlja i sjajan SDA-ov direktor OSA-e Osman Mehmedagić, iako bi razuman čovjek mogao postaviti pitanje kako to sjajan posao radi ako mu Rusi orgijaju po državi! Velikosrpski i velikohrvatski ekstremisti spremaju novi genocid i samo što nije zapucalo, Gavrankapetanović je daleko gori od Sebije i tako unedogled.
Naravno, ova retorika namijenjena je jedino i isključivo pokušaju da se dodvori agendi onome koga je Reuf vidio kao novog političkog sponzora nakon što je potrošio kredite i zatvorio vrata kod svih ostalih – SDA.
Na momente se činilo da je čak i uspio. Reufova očekivanja bila su velika. Ambasadorsko mjesto, think-tank koji bi „zastupao bh. interese“ na koji bi se skršili milioni iz budžeta, vlastiti mediji… bila su neka od njih, koje je priželjkivao da će dobiti kroz nakačenost na državne resurse preko vladajuće nomenklature. Bajrović je, tvrde svjedoci, prošle godine imao i sastanak s Asimom „hoš da ti završim“ Sarajlićem, s kojim je navodno dogovarao posao vođenja medijske predizborne kampanje za ovu stranku. Očigledno je ponovo na sceni bila trgovina tuđim utjecajem. Naime, većina novinara s kojima je nekoć bio dobar davno je prozrela Bajrovićevu ublehu i okrenula mu leđa, a njegovi poslušnici spali su na marginalne medijske pojave poput Av-Ava. Posao je na kraju odrađen očajno – SDA je, treba li podsjećati, izbore završila potopom u glavnom gradu BiH i gubitkom svih većih urbanih centara.
Teška vremena
Mjeseci tako prolaze, a uhljebljenja još nema. Svi su drugovi primljeni i uhljebljeni, a Reuf nastavlja beskorisno spinovati po Twitteru, pljuckati mržnju, širiti šovinizam crati neistomišljenicima mete na čelo, prijetiti medijima i bezuspješno se nuditi na političko tržište. I čini se da je sve nervozniji. Stvari su mu postale i višestruko teže za trgovanje tuđim utjecajem nakon što mu je supruga „sporazumno“ raskinula ugovor s NED-om te se sa suprugom ekspresno vratila u Sarajevu (o čemu će više biti riječi u nastavku).
No Reufovu priču čini se da ni u SDA više ne shvataju ozbiljno nakon što je zajedno sa svojim drugom konspiratorom iz Gnojnice u javnost plasirao i neuspješno pokušavao održati teoriju o paklenom planu Rusije i Njemačke da maltene sutra podijele BiH k’o Poljsku 1939. (upravo je te analogije pravio). Kap koja je, kako saznajemo, prelila i SDA-ovsku čašu, s obzirom da je uspjela preći i granice BiH i izazvati reakcije nekih bivših i sadašnjih njemačkih zvaničnika.
Reuf tako izgleda konačno dobija mjesto koje zaslužuje – prezrenog, odbačenog i komičnog besposlenjaka čija je ambicija i beskrupuloznost oduvijek bila sputana manjkom zdrave pameti.
Godinama je pričao lovačke, ulizivao se, nudio, bio spreman na najprljavije poteze i najnečasnije radnje kako bi se dokazivao stvarnim i željenim gazdama, ali nakon svega, čini se uzalud.
wpDiscuz
