Published On: Tue, May 19th, 2020

Resul Mehmedović: Činjenice o Bleiburgu – Sviđale vam se ili ne

Ovih dana se navršava 75. godišnjica događaja koji se u historiografiji označavaju pojmom Bleiburg, Bleiburški zločin ili Bleiburška tragedija. Ti događaji, koji su se u samoj završnici Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću zbili na širem prostoru austrijsko-slovenske granice, teritoriju Slovenije, kao i na tlu drugih jugoslavenskih republika, u vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su prikriveni nametnutim velom šutnje. O njima se pisalo i javno govorilo tek u emigraciji.

Poslije demokratskih promjena, pitanje Bleiburga i uopće komunističkog revolucionarnog nasilja sve više prodire u javnost, postajući predmetom objektivnih naučnih istraživanja: osobito u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina i u Srbiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, i u tome uveliko zaostajemo za svojim susjedima – u samim istraživanjima, ali i u suočavanju sa tim neugodnim poglavljem historije ovih zemalja.

Resul Mehmedović I Dialogos.ba

U Bosni i Hercegovini, tačnije u onim njenim dijelovima gdje u većini žive Bošnjaci – pitanje Bleiburga i poslijeratnih stradanja još uvijek je tabu-tema. Da je to tako, svjedoče aktuelni istupi i reakcije povodom najavljane vjerske komemoracije posvećene žrtvama Bleiburga u Sarajevu. Radi se uglavnom o paušalnim, tendencioznim, ideološki ostrašćenim istupima, duboko ispolitiziranim, uz to još i krajnje ignorantskim, s očiglednim nepoznavanjem ili neuvažavanjem elementarnih činjenica. Poražavajuće je to za naše društvo, posebno što ga s druge strane prtišću problemi sveopće korupcije, devalvacije obrazovanja i nauke, nesputana mitomaniju i potpuni intelektualni autizam.

Poražavajuće je i u moralnom smislu, jer – kada je Bleiburg u pitanju, uistinu se radilo o zločinu, i to zločinu sa više desetina hiljada žrtava. To nije mišljenje ili stav, to su naprosto historijske činjenice. Od zajednice koja je i sama pretrpjela masovne, organizirane zločine u bliskoj prošlosti, ali i koja se svakodnevno suočava sa različitim pokušajima negiranja, osporavanja ili umanjivanja razmjera tih zločina – očekivao bi se barem minimum ljudske empatije. Ali to je za neke druge analize. Ovdje, kao historičar, koji je i neposredno istraživao stradanja i žrtve u onome što se naziva Bleiburškim zločinom (makar i unutar jedne lokalne zajednice), želim upravo ukazati na neke elementarne historijske činjenice, dakle na ono što je nauka i struka na osnovu historijskih izvora jasno utvrdila.

Progovorimo, dakle, o činjenicama – sviđale se one danas nekome ili ne.

Šta je, ustvari, Bleiburg?

Pojmom Bleiburški zločin ili jednostavno Bleiburg u historiografiji se označavaju stradanja zarobljenih pripadnika poraženih vojnih formacija i dijela izbjeglih civila, koji su se povlačili ispred pobjedničke Jugoslavenske armije prema Austriji, u namjeri da se predaju snagama Zapadnih saveznika.

Dio njih je zarobljen, dio se predao Jugoslavenskoj armiji na samom Bleiburškom polju (na jugu Austrije, neposredno uz granicu sa Slovenijom) – nakon što su Britanci odbili njihovu predaju, dok je dio onih koji su se prethodno uspjeli predati Britancima kasnije izručen jugoslavenskim vlastima.

Zarobljenici su sprovođeni u logore na području Slovenije, gdje je vršena gruba selekcija. Najveći dio je odmah pogubljen, na brojnim većim ili manjim stratištima, dok je ostatak (uglavnom mlađi zarobljenici) u tzv. marševima smrti potjeran u različite logore širom Jugoslavije, uz teška stradanja, mučenja i brojna pojedinačna ili masovna ubistva. Veći dio preživjelih zadržan je na prisilnom radu (gdje su mnogi podlegli nehumanim uvjetima), dok je dio najmlađih zarobljenika mobiliziran u jedinice Jugoslavenske armije i zadržan na služenju vojnog roka.

Žrtve i stradalnici Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija: oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH), uključujući i muslimanske milicije (tzv. zeleni kadar), zatim Slovenskog domobranstva, njemačkih legionarskih jedinica, srpskih i crnogorskih četnika itd. Najveći dio njih bili su po sili zakona ili neposrednom prinudom mobilisani, bez vlastie volje ili izbora. Značajan broj žrtava činili su izbjegli civili, uključujući žene, pa čak i djecu.

Koliko je ljudi stradalo?

Ukupan broj žrtava veoma je teško, pa vjerovatno i nemoguće precizno ustanoviti. Postoje samo različite procjene, kakve se kreću od negacionističkih tvrdnji o par hiljada (ili čak par stotina stradalih) pa sve do mitomanskih pretjerivanja sa stotinama hiljada navodnih žrtava.

Po ocjeni većeg broja istraživača, najrealnijom se čini procjena austrijskog historičara M. Portmanna, da ukupan broj žrtava Bleiburškog zločina iznosi oko 80.000 ljudi. Istina, s obzirom na novija istraživanja masovnih grobnica, posebno u Sloveniji, neki drže da bi taj broj mogao biti i veći, ali da vjerovatno ne prelazi 100.000 žrtava. Procentualno, najveći broj stradalih su Hrvati, zatim Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci i drugi.

Većina od ukupnog broja žrtava pogubljeni su u masovnim egzekucijama, vansudski, bez ikakvog pokušaja ustanovljenja bilo kakve krivice, protivno svim pravnim normama i ljudskim obzirima. Imajući u vidu tu činjenicu – pitanje samoga broja ubijenih i nije pitanje od primarnog značaja.

Bošnjačke žrtve Bleiburga

Kada je riječ o Bošnjacima, muslimanima s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka – pripadnicima oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija i njemačkih legionarskih jedinica, te izbjeglih bošnjačkih civila – za sada je veoma teško pouzdano kazati koliko ih je stradalo u okviru Bleiburškog zločina.

Procjene se kreću od nekoliko hiljada do dvadesetak hiljada. Nažalost, sistematskih istraživanja nije bilo. Izuzetak su neke manje lokalne sredine poput Gračanice, u kojoj je prije deset-petnaest godina vršeno istraživanje ljudskih gubitaka, čiji rezultati mogu biti ilustrativni.

Tom prilikom su prikupljeni poimenični podaci za 744 u ratu stradale osobe (vojnici i civili), od čega je njih 382 (dakle, više od pola) život izgubilo u kontekstu Bleiburga. Među njima su i jedna žena, te deseterica maloljetnika.

Prave razmjere tragedije ogledaju se na primjeru Piskavice, sela koje je pred Drugi svjetski rat imalo svega 45 kuća i 182 stanovnika: na Bleiburgu su stradala dvadesetorica Piskavljana.

Podaci za sam grad Gračanicu još uvijek nisu obrađeni, a u međuvremenu se, naknadnim provjerama, došlo do imena većeg broja stradalnika koji prethodno nisu bili evidentirani. Ogromna većina stradalih su bili pripadnici lokalnih, milicijskih jedinica, koje su do općeg povlačenja djelovale na širem prostoru Gračanice. Napominjem da na tom području tokom Drugoga svjetskog rata gotovo da i nije bilo ratnih zločina počinjenih od strane domaćih ljudi, a pogotovu nije bilo pokolja niti težih stradanja civilnog stanovništva.

Karakter zločina

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila. Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja,  neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Tezno, Kočevski Rog, Huda Jama…

Na prostoru Republike Slovenije, do 2009. godine, radom posebne državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta, ustanovljena je ukupno 581 masovna grobnica. Više od hiljadu masovnih grobnica rasijano je po teritoriju Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Istraživanje i ekshumacija masovnih grobnica u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji vršeno je na institucionalan način, u okviru državnih institucija i radnih tijela.

Mali broj grobnica za sada je cjelovito istražen. Jedna od takvih je nekadašnji tenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora, gdje su na oko 70 m širine iskopani posmrtni ostaci 1179 osoba. Kasnija sondiranja su pokazala da se ljudski ostaci nalaze na skoro čitav kilometar dužine rova, pretvorenog u masovnu grobnicu koja krije tijela najmanje 15.000 žrtava!

Kraške jame Kočevskog Roga, uz Tezno najvećeg stratišta, po pretpostavci kriju nekoliko desetina hiljada žrtava. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog, paradigma je Bleiburškog zločina: tu je otkriveno 1.416 ljudskih tijela, zazidanih višestrukim pregradama u napuštena okna. Mnogi od njih su, prema forenzičkim izvještajima, bili živi u trenutku kada su zazidani, a među njima su pronađena i tijela invalida, kao i velikog broja žena…

Jezivih primjera ima i drugdje. Zloglasna jama Jazovka na Žumberku, u Hrvatskoj, krije tijela više od četiri stotine invalida i ranjenika, te bolničkog osoblja i časnih sestara, koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo pobijeni. U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica (iz kojih je ekshumirano 295 žrtava) nađena su tijela 30 maloljetnika, učenika jedne kadetske škole. U jednoj od 23 jame u Macelju, u kojima su nađeni ostaci 1163 osobe, pronađena su i tijela 25 svećenika…

Sve te masovne grobnice bile su skrivene, svi tragovi izbrisani, potpuna šutnja nametnuta. Ubijenim je bio namijenjen damnatio memoriae.

“Sve svršite u prvim danima”

Danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

“Sve i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati”, stoji u nalogu OZN-e 1. jugoslavenske armije od 6. maja 1945., uz uputu da zarobljenike treba “čistiti” na licu mesta. “Oficire čistite sve redom”, nalaže se dalje, “osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati… Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.”

Kako se to čišćenje odvijalo, svjedoče dokumenti pojedinih jedinica Jugoslavenske armije. U depešama 15. majevičke NOU brigade od 20. do 22. maja stoji: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade… Danas smo nastavili sa streljanjem… Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija)”.

U operativnom dnevniku III. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade zapisano je: “23. maj 1945. Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana… 24. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak… 25. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak…”

Višednevne vansudske likvidacije zarobljenika oslikavaju strašnu dinamiku zločina. Znakovite su, međutim, direktive dvojice istaknutih osoba jugoslavenskog vojnog i političkog vrha.

Aleksandar Ranković, šef komunističkog sigurnosnog aparata i u to vrijeme desna ruka maršala Tita, pisao je 15. maja u ime Vrhovnog štaba OZN-i za Hrvatsku, izražavajući nezadovoljstvo slabim rezultatima u “streljanju bandita”. U direktivi se između ostalog podcrtava: “Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Postoji i jedna slična depeša Edvarda Kardelja, od 25. juna 1945. – dakle četrdeset dana po otpočinjanju masovnih likvidacija, u kojoj se najavljuje skoro proglašenje opće amnestije i podcrtava: “Nemate… nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad.”

Bleiburg komunistički zločini Bošnjaci
Depeša Edvarda Kardelja upućena Borisu Kidriču s nalogom da se ubrza “čišćenje” (izvor: M. Ferenc, “Prikrito in očem zakrito”, 2005.)

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče  kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.

Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

  • Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
  • Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
  • Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

  • Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
  • Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
  • Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
  • Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
  • Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
  • Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
  • Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
  • Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
  • Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
  • Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
  • Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
  • Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.]