Kod starijih Ljubušaka izazivala je poštovanje, kod tradiciji odanih divljenje, kod mladih arhitekata priliku da se zaigraju i ustvrde da je ona pravi arhitektonski biser, dragulj kojeg treba pametno iskoristiti…
Godinama je na oči svih propadala što od zuba vremena, što od ljudskog nemara, a ponajviše od tranzicijske surovosti.
Formalno bila je u vlasništvu Agencije za privatizaciju Županije Z-H, a praktično ničija. Kako je o njoj nadležna agencija vodila i vodi brigu, vidi se iz policijskih izvješća koja svako malo govore o sprječavanju ‘berača’ željeza da otuđe ostatke ostataka, nakon zadnjeg i najvećeg u nizu požara koji se zbio u večernjim satima 14. studenog.
Naravno, da policija neće moći na duže staze sačuvati ‘ostatke ostataka’ s iznimkom arhiva u Beču, gdje je sve pohranjeno i dokumentirano, u što su se mogli uvjeriti studenti koji su impresivno zdanje uzimali za temu diplomskog rada.
Povijest govori da je ljubuška Duhanska stanica najstarija u BiH, a otkupljene količine i ostaci zgrada da je bila i najveća. Dok obilazimo kompleks možemo samo konstatirati – je bila, u Ljubuškom. U nekad ćesarskom Beču, to je već druga priča.
Prema knjizi „Duhan u BiH od 1880. do 1979. godine“, koju je 1980. izdao Duvanski institut Mostar, proizvodnja duhana u Ljubuškom srezu 1870. godine, dakle pod kraj osmanske uprave sa 140.000 kg bila je najveća u BiH.
U knjizi Carla Peeza „Mostar i njegova kultura“ stoji zapisano: „Najbolje vrste rastu u okolici Trebinja, nadalje oko Ljubuškoga, onda u okolicim Mostara kod Rodoča, na Broćnu“. Tako je to bilo u vrijeme osmanske vlasti, a pedantni Austro-Ugari ne gube vrijeme ubrzo po dolasku duhanski biznis stavljaju pod kontrolu. Već 1880. godine dolazi do osnivanja posebnog bh. duhanskog Monopola.
”Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo je svojom Previšnjom odlukom od 1. travnja ove godine (1880. op. a.), milostivo odredilo uvođenje novog monopolskog reda (zakona) za BiH, kao i naređenje kojim izuzetno odobrava uzgoj i isporuku duhana za vlastitu upotrebu, kao i reguliranje uz to pripadajućih dažbina“, stoji pri kraju rješenja zajedničkog ministarstva od 19. travnja 1880., godine br. 2189 B.H.
„1880. godine doneseno je rješenje da se podignu tvornice duhana u Sarajevu i Mostaru, kao i duhanski otkupni uredi u Ljubuškom, Stocu, Mostaru i Trebinju“, stoji u knjizi „Duhan u BiH od 1880. do 1979. godine“, str. 14.
U razdoblju 1882. – 1886. kotar Ljubuški je sa prosječno 592.200 kg, proizvodio više duhana nego sva ostala Hercegovina, a skoro dvaput više nego cijela Bosna 333.100 kg.
Duhan se tada proizvodio u cijeloj Bosni, od Tuzle na istoku, do Cazina na zapadu, u okolici Sarajeva, Travnika, Maglaja…
Kako su na otkupu u to doba, najbolje ocjenjivani najkrupniji listovi Ljubušaci stekavši dojam da se duhan „cijeni po aršinu“, pa su se s brdskih terena prebacili na podvodna zemljišta.
Izvještač koji piše o tom događaju navodi: ”Kakvim je čisto nevjerojatnim ekstremima ovakav način kulture duhana urodio, vidi se iz činjenice da su, na primjer, sadioci jednog sela bivšeg sreza Ljubuškog polučili u 1886. godini sa svojih podvodnih poljskih kompleksa blizu 2.500 kg suhog duhanskog lišća – ili bolje rečeno listurine (sic!) – po hektaru“, str. 15.
S obzirom da Ljubuški tada uz današnji prostor ove općine obuhvaćao dijelove čapljinske – zapadno od Neretve, čitlučke, širokobriješke, posuške i cijelu grudsku općinu, proističe da se uništavanjem Duhanske stanice uništava i dio povijesti Zapadne Hercegovine.
Dušan Musa l Večernji list