Tuta je Praljku gurao pištolj u usta

29. studenoga 2017. umirovljeni general Slobodan Praljak preminuo je u bolnici u Nizozemskoj nakon što je popio otrov u haaškoj sudnici nakon potvrđene kazne od 20 godina zatvora za ratne zločine.

Žalbeno vijeće ICTY-ja je u Haagu izricalo žalbenu presudu u predmetu bosanskohercegovačkoj šestorici.

Nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora on im je kazao:

“General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu” i popio sadržaj iz bočice. Kasnije se ispostavilo da je riječ o cijanidu, a istraga nizozemskih vlasti završena je razočaravajućim priznanjem da nemaju pojma kako je Praljak unio otrov u sudnicu.

Praljak je u medijima trajno stigmatiziran rušenjem Starog mosta iako je on u doba rušenja tog mosta bio u Zagrebu, takorekuć otjeran, a njegove teatralne geste u sudnici, zbog kojih su ga htjeli onemogućiti i da postavlja pitanja svjedocima (a teatralnim gestama bio je sklon i u ratu), sigurno nisu pomogle da ojača svoju poziciju u procesu. Više je bio baziran na obranu same borbe HVO-a nego na obaranje jedne po jedne točke optužnice.

Suborci su svjedočili da je jednom izašao iz svog privremenog stožera u Prozoru, popeo se na tenk s kalašnjikovim u rukama i pozivao vojsku da ga slijedi.

Njegova ratna epizoda u Hercegovini naprasno je prekinuta, dokumenti obavještajnih službi opisuju kako ga je otjerao širokobriješki “warlord” Mladen Naletilić Tuta, a Praljak je, sudeći prema jednom izvješću, znao i “kakav je okus cijevi Tutina pištolja”.

To je, dakle, potvrđivalo izvješće Hrvatske izvještajne službe (HIS) iz 1993. u kojem stoji da je Praljak otišao zbog pritiska Mladena Naletilića Tute.

Unatoč svemu tome Praljak je 2002. bio svjedok obrane u procesu protiv Naletilića pred Haškim sudom! I to puno govori o Praljku.

Prema jednom (i to vrlo uvjerljivu) tumačenju, upravo je to svjedočenje koštalo Praljka. Izvjestitelji iz Nizozemske su 2002. javljali da je Praljak na suđenju Tuti, među ostalim, izjavio kako Hrvatska vojska nikad nije ratovala u Bosni i Hercegovini, da Mladen Naletilić nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti i da je on osobno postao načelnik HVO-a mimo bilo kakvog naloga Franje Tuđmana i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane RH.

I Praljak se pred sudskim vijećem zakleo kako su hrvatske postrojbe u BiH djelovale posve autonomno, bez ikakve političke, organizacijske i financijske potpore HDZ-a.

Mladen Naletilić Tuta, istinski gospodar rata u Hercegovini, smatrao je da u Hercegovini moraju zapovijedati domaći ljudi, a ne kadrovi iz zagrebačkih dramskih krugova.

Praljka je smatrao nekompetentnim.

Dramatično izvješće HIS-a iz 1993. potvrđuje kako je Praljak protjeran iz HVO-a nakon akcije u kojoj je poginuo velik broj pripadnika Tutine Kažnjeničke bojne.

Naletilić je krivicu za pogibiju tih ljudi svalio na Praljka, tvrdeći da su od Praljkovih ljudi dobili pogrešne podatke o muslimanskim položajima. Tuta je u konvoju vojnih terenaca dojurio u Posušje, ušao u Praljkov ured i tadašnjem načelniku Glavnog stožera HVO-a naredio da smjesta ode iz Hercegovine.

Obavještajne službe zabilježile se da je Tuta vikao: “Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!”.

Prema jednoj je verziji držao cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici, prema drugoj mu ga je ugurao u usta. Praljak je, jasno, izvijestio Šuška o svemu, a Šušak je obećao da će izgladiti stvar. No Šušak nije mogao umiriti Tutu. Hercegovina je tad bila na rubu međusobnog rata dviju hrvatskih frakcija, Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi!

U Glavnom stožeru, u Zagrebu, stoga je postavljen novi šef HVO-a. Praljak je razriješen 8. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru. Naletilić je i dalje nastavljao poručivati Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na “sedam sekretara SKOJ-a”, odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše.

Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju.

Naletilić je bio otpisan u trenutku kad se usprotivio washingtonskom primirju, a Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju.

Praljku godinama nije opraštao, nazivajući ga i dalje “Titinim govedom”, opisujući ga kao političkoga konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama.

No Haag ih je učinio saveznicima.

Naletilić je bio optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka najprije 2001. otvorila istraga za masakr u Stupnom Dolu.

Znalo se tih godina da o Naletilićevoj obrani ovisi i Praljkova haška sudbina.

Neki govore da je Praljka u smrt otjeralo njegovo histrionstvo, neki tvrde da se radi o osjećaj pravednosti i potrebi da se s ovog svjeta ode čsita obraza a neki treći tvrde da je po srijedi upravo spoznaja da je osuđen zbog zločina zbog kojih se Tuta u većem dijelu izvukao. Iza svakog većeg zločina HVO-a u Hercegovini naime, nemoguće je bilo ne pronaći Tutino ime.