U Drveniku sjedim s društvom u jednom obalnom restoranu. Pored nas lik, po naglasku zaključujem da je Bosanac, sa ženom i punicom čuči na rubu same terase. Ispred sebe izvadili hranu i piće na pod pa objeduju.
Raspravljaju se oko nečeg. Uskoro psuje, dere se na ženu; skoro da ju ne udari. Okolo stranci i domaći gosti s čudom i neugodom prave se da ne primjećuju. Lik je nervozan. Puši cigaretu za cigaretom i gunđa. Žena gleda u pod i šuti, a punica na +30 omotana u tradicionalni muslimanski ninjđa kostim, s tek malim otvorom na licu čisti i istražuje nekog vraga između nožnih prstiju. Sunčati se jok. U vodu ući i ne pomišlja. Nezainteresirano i hladnokrvno promatra zeta dok joj pred svima urla na kćer. Po Kuranu je to valjda skroz okej. Poštujem. Druga kultura i šta sad.
Naručujem dagnje i spremam se jesti. Baba i dalje istražuje među prstima. Nešto je konačno pronašla. Apetit mi naglo nestaje. Konobar donosi jelo. Gledam u te dagnje. Dagnje gledaju u mene i govore mi : “A jesu ti se posrali u ćeif”. Ustajem. Idem ća.
Neku večer, došlo mi je opet da zaplačem za ovim našim jadnim Bosancima.
Njih 200-njak il možda čak 300 (nekako se pravo zbiju), uglavnom mlađih ljudi, šćućurilo se u jednom makarskom obalnom bircu uživati u noćnom životu i kulturnoj ponudi Dalmacije, nakon što su se dobro iskupali i pojeli ćevape, možda čak i burek.
I ćući njih tako 200, možda čak i 300 i uživa u bosanskoj glazbi uživo, koju izvode dva gostujuća Bosanca na gitari i pratećem mašala sintisajzeru. Jedan Senad od Bosne baš je u tom trenu zvao turu točenog, glasno negodujući i urlajući nekim meni nerazumljivim jezikom da zašto gazda nije nabavio koju gajbu sarajevskog. Jer on ne pije svašta….
Prvo je išao red dugmeta, pa behar-probeharanje, pa neka o selamu i pendžerima i tako do kasno u noć laganini. Svaka čast jarane, dovikivali su izvođačima nakon svake pjesme.
Šetam prema centru. Kontam tamo je manje patetična, opuštenija atmosfera. Na Kačićevom trgu odjekuje narodna. Ispred tih folk birtija sjede uglavnom mladi ljudi, gledaju se i pušikaju. Koja li energija. Koja luda mladež. Blago Bosni. U restoranu, u centru nema svinjetine. Dobro došao nazad u Bosnu. Priviđaju mi se opet one dagnje. Idem kući spavat. Više neću u Makarsku.
U Sarajevu bi definitivno bilo i više nego nužno otvoriti kakav tečaj turizma. Turizam za početnike. Tako ga nekako nazvati. Objasniti ljudima da turizam nije doći tamo negdje u neku drugu zemlju i donijeti burek, ćevape i sarajevsko u svom mobilnom frižideru, niti grlato se nadvikivati usred Dalmacije da svim tim glupim Nebosancima do u ranu zoru dokažeš kako eto i ti Bosanac postojiš i kako i vi u Bosni pored sveg tog jada, urana i konzervi imate i tu nekakvu pjesmu i ćevape.
Mislim ej , koji k?
Ljudi koji idu u drugu državu uživati kao turisti, svugdje na svijetu to čine na jedan posve drugačiji način. Većina ih se ide opustiti, uživati u drugačijim navikama, krajolicima, ljudima, drugačijoj glazbi… proučavati neku novu nepoznatu kulturu i za to vrijeme zaboraviti na svakodnevne obveze koje te ionako čekaju. Naši, da prostiš Bosanci, kao da su silom natjerani na more. Pa dolje, umjesto da uživaju u dalmatinskoj kuhinji, pjesmi i krajolicima patetično pate za Bosnom iz koje kao da su ih silom istjerali.
Ne znam što im je. Možda kad ne piju sarajevsko imaju flashback, (što će reći da naše pive bolje pucaju.) Možda im se kad popiju, vrati sjeta na one slavne devedesete kad su luđački ratovali po podgorskim, biokovskim i hvarskim hotelima pa u sitne sate poneseni zvukovima valova, (od kojih se neki zasigurno herojski probio sa slavnog bosanskog primorja od Neuma) zaborave da više nisu u prihvatilištu i da je rat odavno završio. Al to je bolje ne spominjati. Nećemo sad biti zluradi pa pisati kako je ta mrska i agresorska Hrvatska ikada ijednome Bosancu bila utočište. Ta oni su čak i tada iz prkosa jeli uglavnom ćevape i burek… I pjevali borbene. Iskazujući, tako svoj stoljetni i nesalomljivi bosanski bunt. I to čine i dan danas. Kao turisti. Ćevap turisti…
Franz Ch. l poskok.info