Predsjednik Republike je, kako su to prenijeli regionalni mediji, nedavno, u intervjuu za neki medij iz Srbije, izjavio kako Dubrovnik nekada nije pripadao Hrvatskoj. Čime je, valjda, želio sugerisati da se nekada radilo o srpskom gradu. Istina, Dubrovnik je u 19. vijeku imao razvijen srbokatolički pokret, kojem je pripadalo približno 1000 najuglednijih građana na čelu sa imenima, kao što su plemići, pa čak, među njima i rimokatolički svećenici Matija Ban, Medo Pucić, Ivan August Kaznačić, Baltazar Bogišić, Petar Budmani i mnogi drugi.
Ali, začudo, tog se vremena u Dubrovniku više niko ne sjeća. Ili se ne želi sjećati, što je razumljivo za sve neprijatne istorijske epizode No, najlakše je u svemu kriviti isključivo drugu stranu.
Arhimandrit, kasniji dalmatinski episkop i čovjek od veliog uticaja u narodu, Nikodim Milaš, također nije nimalo blagonaklono gledao na činjenicu da bi Srbi, pa tako i Dubrovčani – katolici, mogli biti bilo koje druge vjere osim pravoslavne, odnosno pripadati bilo kojoj drugoj kulturi osim vizantijskoj. “Što se nas tiče, nema tih dokaza, koji bi nas mogli uvjeriti, da pravoslavlje nije osnov srpskog patriotizma”, pisao je episkop Milaš, te se upitao: “Kako se može veličati imenom Srbina onaj, kome je, na primjer tugja sva crkvena-narodna istorija naša, svi njeni veliki dogagjaji i oni slavni radnici, koji su u svoje vrijeme proslavili srpsku zemlju, a sada se s njome zajedno proslavljaju u likovima narodnih svetitelja?” Da se nije radilo samo o učenom šibenskom episkopu, kojeg pravoslavni ziloti nazivaju “duhovno budnim i britkoumnim” i “razobličiteljem latinskog lukavstva”, svjedoče i sjećanja sveštenika Dionisija Marinkovića iz Krajine, o narodnom vjerovanju o “drugima”: “Ako i nisam čuo da sveštenci govore, ipak je u narodu vladalo takvo mišljenje da iz čije se porodice ko poturči, iz te porodice do devet koljena sve ide u dženem, a šokačka vodica ako bi po nesreći na koga kanula, da ono mjesto treba nožem iskružiti kao i đe zmija ujede.” Marinković ovo ne smatra praznovjerjem, te vrlo sjetno zaključuje: “Kakva je pobožnost, kakvo li usrdije i poštenje u narodu tada bilo, sad se ni zamisliti ne može.”
Brat hrvatskog bana Ivana Mažuranića, Matija je, ptutujući po Bosni sredinom 19. vijeka napisao sljedeće redove: “Krstjani i Turci mrze se strašno među sobom: nu neka bi i to bilo, samo da se Krstajni jedne i druge izpovedi malo bolje gledaju. Nego premda su i po krvi i po svetoj veri prava rođena bratja, ipak se mrze, kao da nikakove svojbine neima među njimi. Turci zovu svakog Krstjanina Vlahom, a Vlasi među sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom.”
Vrlo je, dakle vidno koliko je sektarijansko i isključivo srpstvo različito od srpstva intelektualaca i prosvjetitelja, svjedoče humanistička nadanja Ilije Garašanina i Dositeja Obradovića da će vjerska mržnja “vostočnoga ili rimskog vjeroispovjedanija” i “Turaka”, jednoga dana postati sekundarna. A ta mišljenja očigledno nisu imala neprijatelje samo među “drugima”? Da li to znači da je suštinska nesreća Srba vjerska isključivost i da je danas Srpska pravoslavna crkva i dalje glavni katalizator nemgućnosti da se bilo ko “nekršten” identifikuje sa srpskom nacijom?
Priča je daleko kompleksnija, budući da na Balkanu – i ne samo na Balkanu, ali kod krajišničkih naroda pogotovo – religija nije samo religija, već sredstvo ugnjetavanja i ideologija otpora, ne toliko mistika koliko magija preživljavanja u surovim uslovima. Brana privilegija oholog begovata i nada u opstanak potlačenih kmetova i, potom kada se istorijsko kolo sreće preokrenulo, šovinizam novoosiljenih gospodara nad prezrenim “Turcima”. Ni jedna od ovih religija nije smatrana nečime što se može ili ne može slobodno izabrati. Ona je datost. Osnova konzervativnog identiteta čija se svaka fleksibilizacija mora smatrati grijehom otpadništva ne samo od religije, već i od naroda. Niko nije musliman, pravoslavan ili rimokatolik zbog toga što je imao izbora, već zbog toga što mu je to određenje.
Milorad Dodik, kao i svaki političar vlada narodom kakav jeste i kojeg su istorijske silnice dovele do stanja u kojem jeste, a ne onakvim kakav bi trebao ili mogao biti. Pa ipak, je li politika samo sredstvo održavanja na vlasti, ili bi, barem, morala imati i tračke vizije o tome kako bi jednom moglo biti? Je li kraj srpskog identiteta i srpske istorije prenos “Parova” koji slave svetog Jovana, da bi ta kultura prostakluka i voajerizma išla rame uz rame sa Danom Republike na kojoj, s desne predsjedniku ipak stoji “počasni” sin čovjeka koji u srpskoj istoriji nije učinio ništa časno? Ako to već to tako mora biti sada, ima li ikakvog plana za sutra, kada suština nacije neće biti samo održavanje autonomije i pokazivanje polnog organa vječitom sektarijanskom neprijatelju? Žal za Dubrovnikom će vjerovatno biti jedna od najvećih žalosti svakog nacionaliste. No, najlakše je žaliti za nečim što više nikada biti ne može. Ima li u predsjednika žala za budućnošću?
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
wpDiscuz