Stranka koju su svojedobno Najdraži Ambasador, Valentin Inzko i Dežulović kao najglasniji mu megafon, gurali u Vladu Platforme, kršeći Ustav BIH daleko gore i nelegalnije nego što to danas čini Dodik, proslavila se Pavelićevom bistom i portretima u svom uredu. Nije bilo neke naročite potrebe da Dežulović napiše slova o tome. Ta što bi on. Ili Predrag Lucić, ta što bi i on kad ne smije Boris.
Nevjerojatno je zapravo kako je taj detalj ostao nezabilježen. Ustaški se poglavnik voljom stranog imperatora vraća nakon 60 godina u Sarajevo, a marksisti, wannabe akademici i komunisti s oduševljenjem plješću.
Nije li to bila krasna povijesna ironija za Soroševe revolucionare okićene slobodarskim imenom Feral da im napišu koji pjesmuljak? Nije li to bio odličan vic za Kožu il sjajna povijesna melodrama za mladog Markovinu? Nije li to bila fantastična , gotovo orgazmična situacija za slobodarski Radion Slobodna Europa? U ime kojeg nacionalizma se prešutila ta činjenica gospojo Heni Erceg? U ime hrvatskog možda? Teško.
Premda je skandal oko Pavelićeve biste prešućen u “slobodarskim antifašističim medijima” malo je antifašista u RH, i obožavatelja Borisa Dežulovića, te ujedno mrzitelja Zlatka Hasanbegovića, koji danas ne bi htjeli znati da im je mili Dežulović pune 4 godine paktirao s ustašama, i da ta stranka koju je mikio i o kojoj i danas šuti, i dan danas službeno vrh svoje partije naziva romantičarskim nazivom “glavni stan”.
I dok je “za dom spremni” zabranjen kao ustaški “Glavni stan”, taj Dežulovićev stan i Inzkov stan, još uvijek se šepuri po BIH, dok oni drugima drže lekcije o antifašizmu, oni koji su duvali i duvaju u dupe notornih fašista, dok je nekadašnji Poglavnik Glavnog Stana u BIH, u Metropoli svijeh pravijeh Harauvatah postao deblji za stan, dva…
Inače niti Inzko, niti Dežulović, niti wannabe ahdnamademici, niti ostali strani namjesnici u BIH nisu se još uvijek ispričali građanima BIH za 4 godine fašizacije BIH društva, za njegovu pravašizaciju i lijanovićevizaciju, te pljačku koju su podržavali. Navodnim trećinama,
Glavni ustaški stan bio je vrhovni organ jedine političke organizacije u NDH-a, dok je prije uspostave NDH bio vrhovni organ ustaške organizacije u emigraciji.
Glavni ustaški stan činili su: poglavnik, doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici. Poglavnik je bio vrhovni čelnik ustaške organizacije i on je imenovao ostale članove Glavnog ustaškog stana. Glavni ustaški stan samo je nominalno bio vrhovni organ ustaške organizacije, jer se nikada nije sastajao, niti je obavljao funkciju koja mu je bila namijenjena. Poglavnik je organizacijom rukovodio sam. Bez obzira na to što članovi Glavnog ustaškog stana nisu djelovali kao kolektivni organ, oni su bili skupina najutjecajnijih ljudi u NDH koji su vršili razne funkcije u aparatu vlasti.
https://youtu.be/TyH3qIQ2-GU
Poglavnik je bio Ante Pavelić. Doglavnici su bili Mile Budak, Ademaga Mešić, Jozo Sunarić, Marko Došen, Slavko Kvaternik, Luka Lešić, Andrija Betlehem. Oni su činili Doglavničko vijeće u koje su povremeno uključivani i novi članovi (Mate Frković, Lovro Sušić, Ljudevit Šok, Vilko Begić, Stipe Matijević, Ivan Ćelan, Janko Tortić, Jure Pavičić). Neki su od njih bili tijekom vremena razriješeni članstva u Vijeću (Matijević, Ćelan, Sunarić, Kvaternik).
Pobočnički zbor sačinjavali su poglavni pobočnici Mladen Lorković, Ivan Oršanić, Mijo Bzik, Alija Šuljak, Ivan Javor, Vjekoslav Blaškov, Hakija Hadžić i Mira Vrličak-Dugački. Članovi Glavnog ustaškog stana bili su i povjerenici i ta je skupina bila najbrojnija.
BISTA ANTE PAVELIĆA IZ UREDA HSP-a BIH – Simbol Vlade SDP-HSP-NSRZB-SDA koju su poduprli Valentin Inzko, Najdraža Ambasada i Kožo.
