Slavni fizičar Stephen Hawking upozorio je prošli četvrtak da se čovječanstvo više treba bojati pohlepnih kapitalista nego robota.
‘Ako će strojevi proizvoditi sve što nam treba, ishod će ovisiti o tome kako će se stvari raspodjeljivati’, napisao je Hawking na Redditu u rubrici ‘Pitajte me bilo što’.
U svojem postu Hawking je iznio svoju kratku opservaciju odgovarajući jednom sudioniku rasprave koji je postavio pitanje hoće li svijet u kojem strojevi postaju sposobni obavljati sve više poslova koje su ranije mogli raditi samo ljudi završiti kao svojevrsna utopija nalik na socijalističku u kojoj će ljudi imati više, a raditi manje, ili kao najcrnja kapitalistička distopija u kojoj će većina ostajati bez posla dok će se manjina neizmjerno bogatiti.
‘Kada bi strojevi proizvodili sve što nam treba, svi ljudi bi mogli uživati u životu luksuzne dokolice ako će se bogatstvo dijeliti, ili bi većina ljudi mogla završiti u strašnom siromaštvu ako vlasnici strojeva uspiju u svojem lobiranju protiv preraspodjele bogatstva. Za sada se čini da se trend kreće prema drugoj opciji te da tehnologija sve više povećava nejednakost’, napisao je britanski fizičar.
Ovo Hawkingovo upozorenje posebno je zanimljivo jer je posljednji put kada je govorio o svojim prognozama za budućnost, krajem 2014., kao najveću opasnost za čovječanstvo izdvojio umjetnu inteligenciju.
‘Razvoj umjetne inteligencije mogao bi dovesti do izumiranja ljudske rase… Ona bi se mogla oteti kontroli i potom sama redizajnirati sve većom brzinom. Ljudi, koji su ograničeni sporom biološkom evolucijom, ne bi se mogli natjecati s njom pa bi ih umjetna inteligencija potisnula’, izjavio je tada Hawking.
Ipak treba istaknuti da u novom istupu Hawking nije govorio o umjetnoj inteligenciji već o strojevima i automatizaciji rada.
Koliko je Hawkingovo upozorenje utemeljeno?
Hawkingovi strahovi nisu neka umišljena nebuloza. Znanstvene studije kao i stručnjaci za robotiku i automatizaciju upozoravaju da bi strojevi doista mogli preuzeti mnoge poslove koje danas obavljaju ljudi. Također stoji da se u svijetu posljednjih desetljeća bilježi sve veće raslojavanje društva.
Skupina ekonomskih analitičara objavila je u svibnju 2014. studiju koju je naručila banka ING-Diba koja je pokazala da će roboti i računalni programi u vrlo bliskoj budućnosti samo u Njemačkoj oduzeti oko 18 milijuna radnih mjesta, osobito zaposlenika koji nemaju visoko obrazovanje. Računalni algoritmi mogli bi gotovo potpuno preuzeti administrativne i mehaničarske poslove, kao i poslove upravljača strojevima i mehaničkih tehničara. Mnogo bolje proći će visokoobrazovani liječnici, znanstvenici, biznismeni i sl.
Istovremeno međunarodna organizacija Oxfam International upozorila je početkom godine da će 2016. jedan posto najbogatijih u svijetu u ukupnom bogatstvu preteči 99 posto ostalih.
‘Kupite Hawkingu udžbenik iz ekonomije’
Ipak, ne slažu se svi stručnjaci i ekonomski analitičari s Hawkingom i takvim distopijskim prognozama.
Poznati američki poduzetnik iz Silicijske doline Marc Lowell Andreessen na Tweeteru je ismijao Hawkingova zloslutna proročanstva:
‘Ljudi koji tvrde da strojevi otimaju poslove već stotinama godina izgledaju smiješni. No ja ću biti drugačiji… Dajte molim vas neka netko Stephenu Hawkingu kupi udžbenik Economics 101.’
Naime, iskustva pokazuju da strojevi s jedne strane preuzimaju neke rutinske poslove dok s druge istovremeno stvaraju nova radna mjesta koja obično zahtijevaju više razine inventivnosti i kreativnosti. Ipak, teško je sa sigurnošću predvidjeti hoće li se ta ravnoteža nastaviti održavati u budućnosti jer automatizacija nije nikada u povijesti doživljavala tako ubrzani, u nekim segmentima i eksponencijalni razvoj.
Američki računalni stručnjak Martin Ford, autor knjige ‘Rise Of The Robots: Technology and The Threat Of A Jobless Future’, slično Hawkingu smatra je vrijeme u kojem živimo prekretnica, da bi robotika, ako se prema njoj ne postavimo kako treba, u budućnosti mogla uzrokovati masovnu nezaposlenost i gospodarski kolaps. S druge strane ona bi isto tako mogla biti temelj utopije. Ford je uvjeren da bi za nastavak zdravog funkcioniranja društva trebalo odvojiti rad od prihoda, odnosno da bi trebalo osigurati da ljudi dobivaju neke temeljne prihode čak i ako ne rade. U protivnom cijelo svjetsko gospodarstvo moglo bi se urušiti, a razvoj zaustaviti jer će ljudi bez posla ostati bez platežne moći pa neće moći kupovati proizvode koje će strojevi bogatih stvarati. Drugim riječima ni najpohlepnijim kapitalistima čak i ako su sociopati ne može biti u interesu da ljudi postanu previše siromašni.
Nisu uvijek isti bogati
Osim toga neki analitičari ističu da ekonomska situacija ljudi nije tako fiksna kako se to čini kada se govori o jedan posto najbogatijih. Ti najbogatiji zapravo nisu uvijek jedni te isti.
Michael Kazin, urednik lijevog časopisa Dissent nedavno je u svojem tekstu postavio jednostavno pitanje: ‘Ako su razine nejednakosti u bogatstvu i plaćama tako loše kako se to prikazuju u medijima, zašto ljudi ne izlaze na ulice?’
Zapravo činjenica je da neki i izlaze, primjerice pripadnici pokreta Occupy Wall Street. No za sada oni ni na koji način ne predstavljaju neku većinu. Štoviše, ankete pokazuju da većina Amerikanaca nije za podizanje poreza kojima bi se nejednakost i siromaštvo mogli smanjiti.
Zašto je to tako ako statistike koje rado navode mediji i prosvjednici Occupy Wall Streeta pokazuju da u SAD-u 160.000 najbogatijih obitelji ima isto toliko bogatstva koliko i 145 milijuna najsiromašnijih te da najbogatijih jedan posto Amerikanaca zarađuje 20 posto ukupnih prihoda?
Thomas Hirschl s Cornell Universityja i Mark Rank s Washington Universityja u siječnju su objavili zanimljivu studiju koja daje jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje. Oni su na temelju podataka državne organizacije Panel Study on Income Dynamics (PSID), u kojoj su anketirane tisuće obitelji u razdoblju od 1968. do 2011. zaključili da je distribucija bogatstva u SAD-u mnogo fluidnija nego što se to čini na prvi pogled.
Ona je pokazala da će do dobi od 60 godina života 70 posto populacije barem godinu dana živjeti s prihodima koji spadaju u skupinu najviših 20 posto. 53 posto populacije će barem jednu godinu živjeti s prihodima koji će biti među 10 posto najviših, a 11,1 posto će se u svojem životu najmanje na godinu dana naći u kategoriji jedan posto najbogatijih. Istovremeno prema PSID-u samo će 0,6 posto Amerikanaca uspjeti zadržati svoju poziciju među jedan posto najbogatijih deset godina za redom.
Ova fluidnost u SAD-u vrijedi i za drugu krajnost. Naime, čak 45 posto Amerikanaca će u svojem životu koristiti socijalnu pomoć, a 54 posto će barem godinu dana provesti u relativnom siromaštvu.
Uz sve navedeno jasno je da se i definicija siromaštva s vremenom mijenja. Ljudi koji su danas siromašni u najbogatijim zemljama svijeta pravi su bogataši za siromahe od prije stoljeće ili dva kao i za 1,29 milijardi ljudi koji danas u svijetu žive u apsolutnom siromaštvu s manje od 1,25 dolara na dan. Također, čnjenica je da se gledano globalno siromaštvo stalno smanjuje. Od 1990. do 2010., oko 663 milijuna ljudi izašlo je iz stanja apsolutnog siromaštva.
Utopija ili distopija?
Iz svega rečenog teško je sa sigurnošću zaključiti koje će se od predviđanja ostvariti – hoće li u nekom trenutku u svijetu početi snažnije rasti jednakost, blagostanje i slobodno vrijeme ili će biti sve više nejednakosti i siromaštva. Ili će možda zahvaljujući razvoju tehnologije svi – i siromašni i bogati – postajati sve bogatiji unatoč nastavku rasta nejednakosti kao što se to zbiva kroz veći dio naše povijesti od poljoprivredne revolucije?
U cijeloj ovoj priči ipak ima nešto prilično izvjesno, jedan sigurnosni mehanizam, a to je da će bogati teško moći zadržati svoje bogatstvo, stabilan gospodarski sustav i sigurnost ako neće biti dovoljno ljudi koji će moći kupovati proizvode njihovih strojeva te ako će biti previše nezadovoljnih.
wpDiscuz