Trauma iz djetinjstva ostavlja trag na mozgu

Dobro je poznato da su odrasli nasilnici često sami prolazili kroz psihičke traume u djetinjstvu. Neki od tih pojedinaca pokazuju vrlo stvarne fizičke promjene u dijelu mozga pod imenom ‘orbitofrontalni korteks’. Sve do sada bilo je teško naći izravnu vezu između rane traume i neuroloških promjena. Profesorica Carmen Sandi s EPFL-a (École Polytechnique Fédérale de Lausanne) i njezin tim po prvi put demonstriraju korelacije između psihičkih trauma štakora u predadolescenciji i neuroloških promjena koje su slične onima koje iskazuju nasilnih ljudi.
Istraživanje je objavljeno u internetskom izdanju časopisa Translational Psychiatry. “Ovo istraživanje pokazuje da ljudi izloženi traumi u djetinjstvu ne samo da psihički pate, već se i njihov mozak mijenja”, objašnjava Sandi, voditeljica Laboratorija za bihevioralnu genetiku u EPFL-u, ravnateljica Instituta za mozak i um i članica Nacionalnoga centra za kompetenciju u istraživanju SYNAPSY. “To daje dodatnu dimenziju posljedicama zlostavljanja, a očito ima znanstvene, terapeutske i društvene implikacije.”
Istraživači su uspjeli odgonetnuti biološke temelje nasilja pomoću kohorte štakora izloženih vrlo stresnim situacijama dok su bili mladi. Nakon promatranja, koje je pokazalo da su ta iskustva dovela do agresivnoga ponašanja kad je štakor dosegao zrelost, ispitali su što se dogodilo u mozgu životinje i je li traumatično razdoblje ostavilo trajan trag na mozgu.
“U teškim socijalnim situacijama, orbitofrontalni korteks zdravoga pojedinca aktivira se kako bi se spriječili agresivni impulsi i kako bi se održala normalna interakcija”, objašnjava Sandi. “No, kod štakora koje smo proučili primijetili smo da se orbitofrontalni korteks rijetko aktivirao.“ To pak smanjuje njihovu sposobnost za moderiranje negativnih impulsa. Tu smanjenu aktivaciju orbitofrontalnoga korteksa prati hiperaktivacija amigdale, regije mozga odgovorne za emocionalne reakcije. “Drugi znanstvenici koji su proučavali mozgove nasilnih ljudskih pojedinaca primijetili su taj isti deficit aktivacije orbitofrontalnoga korteksa i odgovarajuće smanjenje kontroliranja agresivnih impulsa. “To je izvanredno, nismo očekivali da ćemo zabilježiti takvu razinu sličnosti”, kaže Sandi.
Znanstvenici su mjerili i promjene u ekspresiji pojedinih gena u mozgu. Usredotočili su se na gene za koje se zna da su uključeni u agresivno ponašanje, poput polimorfizma (genetske varijante) koji ima predispoziciju za  nositelja agresivnoga stava te su promatrali je li psihološki stres kojega su doživjeli štakori uzrokovao promjenu u ekspresiji tih gena. “Otkrili smo da je razina ekspresije MAOA gena povećana u prefrontalnome korteksu”, kaže Sandi. Ova promjena je povezana s epigenetičkim promjenama – drugim riječima, traumatično iskustvo ipak uzrokuje dugoročne izmjene u ekspresiji gena.
Konačno, znanstvenici su testirali učinkovitost inhibitora MAOA gena, u ovome slučaju antidepresiva, kako bi saznali bi li to moglo preokrenuti porast agresije uzrokovane maloljetničkim stresom, što im je uspjelo.  Ubuduće će tim istraživati tretmane kojima bi preokrenuli fizičke promjene u mozgu i, najvažnije, pokušat će rasvijetliti jesu li neki ljudi osjetljiviji na traume na temelju njihove genetske mape.
“Ovo bi istraživanje moglo otkriti i moguću sposobnost antidepresiva da obnove plastičnost mozga, sposobnost u koju se sve više sumnja“, završava Sandi.
Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/trauma-iz-djetinjstva-ostavlja-trag-na-mozgu/#ixzz2IG3xOdj0