Dva desetljeća nakon najvećeg masakra u BiH i dalje su neriješena sva pitanja koja su bila bitna uoči izbijanja rata, a zemlja je u zamrznutom ratnom stanju
Kad Hrvatska slavi 20 godina Oluje, obilježava okruglu obljetnicu važnog dana u povijesti, oko kojeg u društvu postoji makar okvirni konsenzus: Oluja je rat u Hrvatskoj konačno privela kraju, u nekoliko dana kolovoza 1995. vojno je slomljena Martićeva paravlada, koja je skoro pet godina ubijala i terorizirala hrvatske građane s jedne i druge strane bojišnice, ne samo Hrvate, nego i Srbe. Oko toga će se skoro svi u Hrvatskoj složiti. Sporno je kako vidimo masovni odlazak srpskog stanovništva i kako ocjenjujemo ono što je uslijedilo kad se vojska povukla s netom oslobođenih područja – za jedne su to zločini koji moraju biti kažnjeni, za druge tek mrljica koju lako zanemariš kad gledaš stvari u kontekstu, počevši od 1990. i izbijanja pobune Srba u Hrvatskoj, poticane i potpomognute agresijom iz Srbije. Ali Oluju Hrvatska slavi kao kraj rata i oslobođenje zemlje, koje će se dovršiti koju godinu kasnije mirnom reintegracijom Vukovara i istočne Slavonije.
U Bosni i Hercegovini sve je drugačije. Kad BiH obilježava 20. obljetnicu masakra 8000 Bošnjaka u Srebrenici, najtežeg zločina nakon raspada Jugoslavije i jedinog koji su UN-ovi sudovi proglasili genocidom, pokazuje se kako je ta zemlja do krajnje mjere ideološki i politički rascijepljena. Bošnjaci obilježavaju tužnu obljetnicu i pokapaju novoidentificirane žrtve, Srbi tiho likuju što su Rusi u Vijeću sigurnosti uspjeli zaustaviti britansku rezoluciju s osudom genocida u Srebrenici.
Nema pobjednika
“Mi živimo u zamrznutom stanju rata. Pobjednika nema, piše se lažna historija”, izjavio je ovih dana poznati glumac Emir Hadžihafizbegović za sarajevsku agenciju Fenu. Upravo danas, u subotu 11. srpnja, u mjestu Potočari na ulazu u Srebrenicu, pola Bosne i Hercegovine obilježavalo je godišnjicu genocida zajedničkom sahranom novoidentificiranih ostataka žrtava. Druga, srpska polovina BiH je suzdržana, jer ne priznaje da je bio genocid. “Oni poslije svih argumenata i dokaza stavljaju žrtvama prst u oko i sprdaju se”, reći će Hadžihafizbegović.
Srebrenica je gradić u pograničnom području prema Srbiji, koji prije rata nije imao ni šest tisuća stanovnika. Na području općine Srebrenica živjelo je 35.000 ljudi, a u ratu ih se na malom prostoru sabilo još više, jer je nakon srpskog “blitzkriega” od proljeća do jeseni 1992. Srebrenica ostala kao jedna od tri čudom obranjene bošnjačke enklave u istočnoj Bosni, uz Žepu i Goražde. Tri tjedna prije nego što će Hrvatska pokrenuti operaciju Oluju, u srpnju 1995. srpske snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića pokrenule su ofenzivu u istočnoj Bosni i zauzele prvo Srebrenicu, pa Žepu. Kad je svijet saznao za strašne razmjere masakra u Srebrenici, srpski vojnici stali su kod Goražda.
Kako urediti zemlju?
Na pregovorima u Daytonu u studenome te 1995. godine, prilikom iscrtavanja novih mapa, hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH dobila je koridor prema Goraždu. S nekoliko uspješnih izvozno orijentiranih proizvodnih tvrtki, danas je taj gradić na Drini jedan od nekoliko pozitivnih primjera u BiH sa 6500 zaposlenih na 25.000 stanovnika. Sto pedeset kilometara dalje uz Drinu, pusta Srebrenica ostala je spomenik strašnom zločinu i nedovršenom ratu u BiH, okamenjenom u Daytonskom sporazumu kojim je BiH s tri naroda podijeljena na dva entiteta, sa slabom središnjom vladom.
Sva pitanja koja su bila bitna uoči izbijanja rata i dalje su neriješena: kako urediti zemlju a da to odgovara i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, kako spriječiti da brojniji nameću malobrojnijima svoju volju, kako onemogućiti da se dva naroda udružuju na štetu trećega, a da pritom državne strukture ipak funkcioniraju? Trenutno ne funkcioniraju: većinu nemaju ni državna vlada, niti vlada jednog od dva entiteta, Federacije BiH.
Jedino oko čega se Bosna i Hercegovina uspjela dogovoriti, jest to da se 11. srpnja proglasi danom žalosti u čitavoj zemlji. Danas su u Srebrenici bili nekad najmoćniji ljudi američke i svjetske politike, koji su i skrojili ovakvu Bosnu i Hercegovinu kakvu danas imamo, kao trajnu tempiranu bombu u srcu Europe: predsjednik Bill Clinton i bivša državna tajnica Madeleine Albright. Nedostaje samo glavni daytonski pregovarač Richard Holbrooke, koji je umro 2010.
Na pitanje kako dijagnosticira podjelu u BiH glede Srebrenice i genocida, Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, odgovara kako svake godine uoči 11. srpnja nacionalistički sudionici koriste tu raspravu da bi ojačali svoju poziciju i zaustavili reformske procese i približavanje zemlje EU i NATO-u.
Najveća sramota Srba
Najgora posljedica toga je kultura poricanja kojom se truje narod s najviših instanci, kaže Ćurak za Jutarnji. Neće biti napretka u čitavoj regiji, ističe, sve dok u srpskoj javnosti, u Srbiji i u BiH, ne prevladaju stavovi kakve zauzimaju ljudi poput Latinke Perović, pokojnog Srđe Popovića, Sonje Biserko iz Helsinškog komiteta, Staše Zajović iz Žena u crnom… Poruka premijera Srbije Aleksandra Vučića da dolazi u Srebrenicu, usprkos tome što ne priznaje genocid, za njega je hipokrizija najgore vrste. “Žrtvama genocida i svih zločina u BiH ne trebaju izvinjenja ljudi koji ne priznaju ono što se desilo”, ističe Ćurak. Nada se da će posjet njemačke kancelarkeAngele Merkel – koja je uoči obljetnice došla u Beograd i Sarajevo – potaknuti sve da se okrenu kulturi sjećanja, a ne poricanju. “Tvrditi da je za pomirenje važno ne spominjati genocid, kako to kaže Vučić, isto bi bilo kao da se kaže da bi mir u Europi nakon Drugog svjetskog rata bio bolji da nije osuđen Hitlerov režim”, uspoređuje Ćurak.
Iz Banje Luke stvari se drugačije vide. Đorđe Vuković, profesor politologije i poznati kritičar tamošnje vlasti i opozicije, kaže da se prilikom svake krizne situacije u posljednjih 20 godina očituje koliko je BiH podijeljena, s dubokim unutrašnjim antagonizmima i proturječnostima.
– Iako većina njenog stanovništva dijeli iste socijalne i egzistencijalne nevolje, istu dramatičnu svakodnevicu, iste osjećaje političke nemoći i besperspektivnosti, odsustvo međunacionalnog konsenzusa o budućnosti zemlje, njenom ustavnom uređenju, pravima konstitutivnih naroda, ali i uzrocima i karakteru posljednjeg rata, situaciju u BiH čini naročito teškom i lako zapaljivom – upozorava banjalučki profesor u pisanoj izjavi za Jutarnji. Za procese pomirenja, dodaje Đorđe Vuković, očigledno ne postoji dovoljna politička volja niti svijest o važnosti prevladavanja traumatičnih iskustava iz neposredne prošlosti i okretanju budućnosti, a interpretacije ratnih događaja – ističe Vuković – zloupotrebljavaju se za nove političke obračune.
On Srebrenicu naziva “najvećom sramotom srpskog naroda u novijoj historiji”, ali upozorava i na to da političari u Sarajevu zloupotrebljavaju Srebrenicu za političke ciljeve.
– Kada se pitanje Srebrenice promatra jednostrano, izolirano i tendenciozno, javnost u BiH i okruženju se do te mjere radikalizira da cjelokupan ambijent više nalikuje onom iz devedesetih, u kojem verbalni konflikti čekaju zgodan povod da se pretvore u masovno nasilje, nego današnjici u kojoj svi tvrde kako su za europske integracije, suradnju i stabilnost – uočava politolog iz Banjaluke, sjedišta srpskog entiteta u BiH.
Zločini Nasera Orića
– Dok civilizirani svijet njeguje kulturu sjećanja o minulim ratovima kao o kolektivnom stradanju, strane u BiH i dalje prebrojavaju mrtve da bi školovali mržnju, okrivljavali jedni druge, održavali svoje nacionalizme. Srebrenica je bez sumnje najveća sramota srpskog naroda u novijoj historiji, ali sve dok se ignorira groblje u Bratuncu, dok se slavi Naser Orić, a YouTubeom kruže snimci njegovih zločina, dok se terminom genocid prijeti opstanku Republike Srpske, zaista je nemoguće očekivati da se nekakvim rezolucijama učvrste mir i povjerenje – poručuje profesor Vuković. Kad spominje Bratunac, gradić pored Srebrenice, misli na brojne Srbe koje su pobile snage Nasera Orića, zapovjednika Armije BiH u Srebrenici.
Hrvati genocid priznaju
S jedne su strane Bošnjaci, koji očekuju da i srpska strana u BiH prizna da je u Srebrenici bio genocid, kao što su to utvrdila dva međunarodna suda u Haagu, Međunarodni sud pravde ICJ, i Haaški sud (ICTY) koji sudi pojedincima. Još uvijek čekamo presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, političkom i vojnom vođi Srba u BiH, koji su optuženi za genocid i u Srebrenici i u nekoliko drugih dijelova BiH 1992. godine. S druge strane su Srbi u BiH ujedinjeni u stavu da neće priznati da je strahota u Srebrenici bila baš genocid ako bi to bio uvod u zahtjeve da se ukine Republika Srpska. Treći su Hrvati: Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović ovog je tjedna upozorio da je BiH zbog nejedinstva u teškom položaju. I Predsjedništvo se podijelilo oko Srebrenice. “Tamo je, svima je jasno, počinjen genocid”, rekao je Čović.
Hrvatska strana u BiH nema problema oko definiranja tog zločina. Ali tu je strah da će Hrvati u BiH ponovno biti žrtve sukoba onih većih i jačih. Svake godine uoči 11. srpnja dolazi do polarizacije, ali sada mi to sve izgleda puno ozbiljnije nego prijašnjih godina, kaže sociolog Ivan Vukoja iz Mostara. Postoje grupe i na srpskoj i na bošnjačkoj političkoj sceni, upozorava Vukoja, koje smatraju da mogu profitirati ekstremnim zaoštravanjem: Srbi misle da to mogu iskoristiti za jačanje svoje pozicije ili primjerice za raspisivanje referenduma (koji je predsjednik RS Milorad Dodik već najavio za rujan, doduše s pitanjem o Tužiteljstvu BiH), a Bošnjaci za nametanje niza rješenja do kojih se ne bi moglo doći unutarnjim političkim dogovorom. Maksimalistički cilj bošnjačke nacionalističke politike, čiji je glavni reprezent Demokratska fronta Željka Komšića, ukidanje je Republike Srpske, kao entiteta nastalog na genocidu. “No ako im to ne prođe, onda bi barem da riješe problem s Hrvatima i urede Federaciju BiH kao građanski entitet, prema uzoru na Republiku Srpsku, obespravljujući Hrvate”, objašnjava Vukoja. Primjerice, ukidanjem kantona, odnosno županija.
– Time što se postavljaju potpuno nerealni ciljevi, poput ukidanja Republike Srpske iz moralnih razloga, senzibilizira se domaća i strana javnost za ukidanje prava Hrvata – tumači Ivan Vukoja.
I jednima i drugima, Srbima i Bošnjacima, dugoročno odgovara održavanje visokih tenzija i trajne nestabilnosti jer tako grade pozicije za novi sukob. Nadaju se da će, u slučaju izvanrednog stanja, doći do intervencije izvana i novog nametanja rješenja o unutrašnjem uređenju, kaže Vukoja, govoreći o bošnjačkim političarima koji zagovaraju unitarizam, odnosno “jedinstvenu” ili “normalnu” BiH. Centraliziranu državu, kao što je, primjerice, Hrvatska. Ili skroz bez entiteta, ili “pojednostavljene strukture”, tako da eliminiraš Hrvate.
Podgrijavanje konflikta
Separatistička srpska politika i unitaristička bošnjačka hrane jedna drugu, ističe Vukoja. Jedini kome to ne odgovara su Hrvati. Baš Hrvatima u BiH, ističe on, najvažnije je funkcioniranje sustava i države, jer na državnoj razini imaju paritet, ili jedan od tri glasa. U srpskom entitetu Hrvata gotovo i nema, a u Federaciji ih je oko 20 posto, a upravlja se preglasavanjem, pa iz godine u godinu novim zakonima ostaju sa sve manje prava. Vukoja kaže da među bošnjačkim političarima nema bitne razlike kad je to u pitanju: razlikuju se samo po tome koliko im se žuri da eliminiraju “remetilački” hrvatski element iz Federacije. Zato mnogima odgovara podgrijavanje ratnih konflikata i stvaranje psihoze poput ove, koja je stvorena oko 20. obljetnice genocida u Srebrenici. Dok neutješne majke skupljaju kosti svojih sinova, usijanu političku atmosferu u BiH drugi nastoje iskoristiti za novo prekrajanje izmučene zemlje.
jutarnji.hr
wpDiscuz