Svaki četvrti Hrvat u RH direktno je iz BIH. Svaki treći povezan je bliskom vezom s nekim iz BIH. Gotovo polovici Hrvata iz RH od iznimnog je značaja položaj Hrvata u BIH i odnos Predsjednika države Hrvatske prema njima. Države koja je prema prvom članku ustava RH država cijelog hrvatskog naroda ne samo njenih žitelja s prebivalištem u njoj.
Mesićevu eru obilježio je bijedan, karikaturalanm antidržavnički i podanički odnos prema stranim centrima moći koji su se s njim igrali kao s lokalnim službenikom.
Potom njegov paternalistčki, docirajući i šovinistički odnos prema Hrvatima u BIH nešto je što danas jednako u Hrvatskoj odbacuju i ljevica i desnica. Niti jedan ozbiljan političar ili intelektualac Mesića više ne uzima za ozbiljno osim što ga ponekad ugosti nekoliko lokalnih televizija koje koketiraju sa fašistoidnim ideologijama.
Ulaskom Hrvatske u EU snažno je ojačana i uloga RH u vanskoj politici EU prema BIH. Pojavom i načinom rada Davora Stiera i Tonina Picule u Europskom parlamentu utrti su temelji novog puta vanjske politike hrvatske države a ujedno se zakopala ratna sjekira unutarnjeg prepucavanja na vanjskopolitičkim temama. No u vrijeme kampanje taj princip ne vrijedi.
Možda jedan od najjačih aduta Ive Josipovića ukoliko bude u drugom krugu sa Grabar Kitarović bit će upravo pitanje odnosa prema Hrvatima u BIH.
U doba dok je Mesić bio predsjednik Grabar Kitarović bila je ministrica vanjskih poslova i europskih integracija (2005-2008)
Nije zapamćen njen bilo kakav značajniji doprinos niti izlet, izjava, ili okršaj s Mesićem koji u to vrijeme doslovce 80% svoje energije posvećuje gušenju hrvatskog pitanja u BIH, jačanju sarajevske centralisitčke pozicije i potiranju činjenica o Hrvatima u BiH pod tepih. Sanaderova vlada nije se puno konfrotirala s Mesićem oko njegovog rovarenja Bosnom, kao da je na sceni bio prešutni pakt Sanader-Mesić u kojem se Sanader pozabavio unutarnjim bogatstvima zemlje dok je Mesića pustio da za albanske i sarajevske pare u Zagrebu igra ulogu najsnažnijeg sarajevskog lobiste.
Ne pamti se da je Kolinda u to vrijeme dala značajniji otpor, državnički takvoj politici i retorici a onda je odletjela u NATO i od tada se u RH pojavljuje kao sređena i nasmijana tetica savršenog faceliftinga i bez ikakvih gafova. Opet možda nije imala izbora nego biti tiha i nasmijana lutkica kraj autoritativnog Sanadera.
Je li promijenila stav? Je li se izgradila? Odnosno je li izgradila stav o hrvatskom pitanju i ima li ga uopće to još trebamo vidjeti. Nije red da unaprijed osuđujemo no era šutnje iz doba Sanader Mesić pakta uteg je u startu.
Njen nasljednik na mjestu ministra vanjskih poslova bio je Gordan Jandroković. Nakon gušenja hrvatskog pitanja u BIH, Wikileaks objavljuje kako je američka ambasada u Zagrebu poslala depešu u Washington u kojoj Jandrokovića hvale kao kooperativnog i poslušnog, označavajući ga kao nekog tko je puno i predano radio na gušenju hrvatskog pitanja u BIH. Jandroković ima i ključnu ulogu navodno oko proguravanja Zlatkove Platforme.
Platformi prethodi era u kojoj Sanader traži od Čovića da mu se povinuje i povuče, potom osniva HDZ1990 i razbija hrvatsku političku scenu u BIH.Nakon što je Čović odbio poslušati Sanadera medijsku hajku nije doživio samo od sarajevskih medija nego i od Zagreba.
U početku je višestranačje bilo nešto novo za Hrvate u BIH no ubrzo je plaćen ceh toga budući da je političko Sarajevo već osmislilo projekt Platforme u koji je trebao biti uvučen i HDZ1990 no Ljubić to odbija a Platforma, Vlada FBIH radi se sa hrvatskim strankama koje su osvojile manje od 5% hrvatskih glasova u FBIH.
U trenutku kada Josipović dolazi na Pantovčak, Čovićev imidž u Hrvatskoj već je bio potpuno uništen budući da su zagrebački mediji doslovce kopipejstali preko Mesićeve linije sarajevske naslove. Tu i tamo u RH medije na poneke portala uspio bi se probiti pokoji drugačiji glas iz hrvatskog kuta gledanja u BIH. Redovni gosti na Pantovčaku bio je bošnjački politički vrh dok su od Hrvata bili poželjni tek oni koji su sljedili ahdnamašku politiku klanjanja unitarizmu. Intelektualne daidže, Zubaci , Šarčevići itd.
U Sarajevu se navelike slavio Josipovićev dolazak i pobjeda SDP-a u Hrvatskoj. Lagumdžija je bio osokoljen. Hrvati u BIH praktički su preko noći izbrisani kao pitanje koje postoji. Po bošnjačkim forumima fundamentalisti su ljepili komentare “Hrvati su konačno rješeni”. Svemu tome kumovala je politika Sanadera i HDZ-a, šutnja ministra vanjskih poslova i kao kruna svega, kada te međunarodna zajednica postavlja na čelo nelegalne Platforme, kao dodatan adut , smatrao je Lagumdžija – u Hrvatskoj pobjeđuju socdemokrati. Dodatan as u rukavu , tako je mislio.
SDP BIH raširio je krila. Takva narcisoidnost i trijumfalizam teško su se mogli trpjeti, no nitko u Sarajavu nije vjerovao što će se dalje dogoditi a kada se počelo događati ostali su bez teksta nekoliko tjedana. Da bi po tom krenuli sa salvom napada na Josipovića i Milanovića kao nove nacionaliste koji dijele “jednu jedinu” Bosnu i Hercegovinu.
Iz Zagreba, naime, od kojeg se očekivalo valjda pljeskanje šikaniranju Hrvata po Federaciji BIH, dolazi potpuno drugačiji signal. Milanović nakon platforme odbija svaku komunikaciju s Lagumdžijom a Josipović zbog odbijanja da primi Budimira dolazi na udar s televizije z1. Tamo su redovni gosti Budimirovi pravaši i plaćenici. Emisiju Bujica vodi onaj polunašmrkani polufašist Bujanec a s njim sjede redovno Banac, Čičak i Domazet koji za malo love pričaju što Budimir poželi. Pa tako kao članvoi HHO-a šute o kršenju ljudskih prava Hrvata u BIHm poput prava na predstavničku demokraciju, da biraju i da budu birani, i pravdaju projekt Platforme koji je toliko očit pokušaj majorizacije da je to jasno i osnovnoškolcima a kamo li ne bi trebalo i nekakvim proljećarima iliti “uglednom” gosparu profešuru s Yalea. Napadi Banca i Čička na Josipovića te orkestrirana paljba i Mesića u tim napadima nastavili su se i idućih nekoliko mjeseci.
No bez obzira na to, Budimira, generala HVO-a koji je valjda u činjenici da je navodno branio Hrvate u ratu, sebi uzeo za pravo da ih izdaje u miru, Josipović i dalje do dan danas odbija primiti jer ga naprosto smatra nelegalnim i nelegitimnim predsjednikom koji je na čelo Federacije BIH imenovan po načelu nepravde i nasilja nad Ustavom.
Josipović istovremeno daje izjave koje su razljutile sarajevske elite. Govori kako treći entitet “možda nije realno rješenje ali svakako legitiman politički prijedlog o kojem treba razgovarati i dorađivati ga, sve dok taj prijedlog ne dovodi upitnost države BIH kao takve”. Time je pokušao na zatrovani i skučeni bh politički prostor unijeti kulturu političkog dijaloga, sučeljavanja ideja na miran način, legitimiranja političke slobode i prava na iznošenje političkog stava bez popratne anatemije i optužbi kojim na žalost jesu još uvijek BH stvarnost.
To je uostalom osnovno načelo liberalizma, Josipović osobno tu ideju ne podržava niti je njegov posao a ni pravo kao predsjednika RH da se miješa u unutarpolitičke ideje preustroja BIH ( kao recimo što to čini Erdogan) ali jasno kaže da nitko nema pravo sporiti drugima da legitimno i demokratski iznose svoje ideje, pa tako i ideju trećeg entiteta, dokantonizacije, federalizacije, i u tome ih podržava jer kako je rekao u moru ideja preustroja BIH i ta ideja može imati sasvim pozitivnu i konstruktivnu ulogu i doprinos rješenju, što je opet drastično drugačiji pristup od šovenskog i rigidnog Mesićevog koji je Hrvatima u BIH prijetio lošim vicevima i brzim tečajevima pecanja ribe.
Onaj tko tu ne vidi pomak u odnosu službenog Zagreba prema Hrvatima u BIH zlonamjeran je ili lud.
Čović kao predsjednik HNS-a, Ljubić i svi ostali lideri hrvatske političke scene potom su postali redovni gosti na Pantovčaku. Od persona non grata koje su sarajevski mediji htjeli predstaviti kao rušitelje države, i notorne kriminalce, Josipović im je vratio kredibilitet a kao lidere ih predstavio i u hrvatskoj javnosti. Do tada je HDZ lidere iz BIH predstavljao kao nižerangirane stranačke drugove.
Oni koji razumiju važnost simbolike u vanjskoj politici znaju što to znači.
Stoga ne treba čuditi Čovićevo druženje u predkampanji s Josipovićem na skupu udruge posavskih Hrvata Prsten. Koliko god Čoviću Karamarko bio partijska “sestrica” on i njegova nova postava HDZ-a RH ničim HDZBIH ni Hrvatski Narodni Sabor u BIH još uvijek nisu zadužili a Hrvati u BIH , skupa sa svojim vodstvom, Josipoviću, Milanovićevoj vladi, europskim zastupnicima u EU parlamentu, duguju zahvalnost za promjenu paradigme koju je 8 godina nametao Mesić.
Paradigme dociranja i pokazivanja smjera u kojem bi Hrvati , prema naputcima Zagreba trebali ići.
Dakako da je ta politika mogla biti znatno bolja, odlučnija, državnija, inteligentnija, ali kad je u pitanju vanjskopolitički odnos svih HDZ-ova prije i vanjske politike koju je potom uradio Josipović, ali i premijer države Milanović, te dvije politike su neusporedive.
Ovdje dakako treba izuzeti u većoj mjeri Vesnu Pusić koja se šutnjom po BH pitanju na neki način distancirala od cijele priče, puštajući da glavnu priču oko BIH vode Predsjednik i premijer. Pamti se tek Pusićkina izjava na početku mandata da je građanski koncept propao i da treba razmišljati o federalizirnoj BIH, njena kritika Komšića kao nekog kome je data šansa da progura ideju građanske BIH koju je prokockao. No nakon te izjave Pusića je što se BIH tiče nestala. Slično kao Kolinda u svoje vrijeme ministriranja vanjskim poslovima. Kakva je bila ministrica vanjskih poslova govori podatak da većina ljudi van RH i ne zna da je nekada uopće i bila. Problem je međutim što je za Hrvate u BIH dobro što se Pusićka po pitanju BIH ušutjela u doba Josipovića a loše što se Kolinda ušutjela u doba Mesića jer Mesiću je netko iz tadašnje Vlade HDZ-a mogao jednom reći i da ušuti. Ne bi bilo zgoreg.
Ukoliko u drugi krug uđe pak Kujundžić, priča oko BIH mogla bi biti daleko zanimljiva. Kujundžić je dijete Imotskog. Imoti je Hercegovina prirodno zaljeće. Granica nikada nije iz svijesti Imoćana mogla izbrisati Hercegovinu i Kujundžić bolje poznaje mentalitet ovog tu naroda nego ostali kandidati. Ako uđe, dakle, u drugi krug priča oko BIH i hrvatskog pitanja u BIH tek bi u kampanji mogla biti do kraja artikulirana.
Tko god da pobjedi u utrci za hrvatskog predsjednika nek mu je sretno, i tog predsjednika će i Hrvati u BIH poštovati kao svog, jer posle katastrofe zvane Mesić, svatko je bolji. No i taj, tko god da bude, treba znati da odnos Mostara prema Zagrebu više nikada neće biti podanički, i da bez obzira tko kormilario Hrvatskom u Mostaru ne treba gledati slugu nego partnera.
Ako je i u čemu Josipović uveo novu pravednost, ili pravedniju i korektniju politiku, onda je to u ovoj vanjskopolitičkoj priči najvažnijeg vanjskopolitičkog pitanja, ako ne i uopće najvažnijeg nacionalnog pitanja Republike Hrvatske – odnosa prema hrvatskom narodu u drugoj hrvatskoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini. (Ili bolje reći prvoj, budući da je BIH postojala i nakon Pacte Convente).
Ne treba se ni HDZ RH stoga začuditi nakon idućih izbora kada Kolinda u BIH u kojoj je HDZ RH navikao kupiti glasove šakom i kapom, ipak ne osvoji plebiscitarnu potporu. HDZBIH koliko god se trudio zadržati dobre odnose s Karamarkovim HDZ-om RH nema pravo, iz respekta prema Hrvatima u BIH, pumpati glasove Kolindi.
Odnos Josipovića prema HDZBIH i Čoviću bio je i više nego korektan. U najmanju ruku dužni smo korektno i odgovoriti. Što znači bez autobusa i stranačke mašinerije. Ma koliko Milijan Strašni, jedan simpatično namršteni drot koji više dara ima u operativnim vještinama nego u samom razumijevanju stvarnosti, grmio na telefon.
*Napomena, ovo je tek jedan prekogranični pogled na vanjsku politiku političkih elita Hrvatske prema Hrvatima u BIH. Ovime se ne bavimo njihovim unutarnjepolitičkim uspjesima i neuspjesima niti je to naš posao da tu ocjenjujemo. To trebaju učiniti građani Hrvatske. No kod izbora predsjednika RH upravo ova tematika postavlja pitanje koliko je dijaspori legitimno oduzimati jednakopravnost glasa u odnosu na ostale građane RH? Jer ako je išta utjecalo na život Hrvata u BIH zadnja dva desetljeća utjecala je upravo funkcija Predsjednika RH. Od Tuđmana do danas. Da ironija bude veća Hrvati u BIH još uvijek žive prema Ustavu koji je supotpisao npr. prvi hrvatski predsjednik izabran dva puta većinski od građana Hrvatske, dok istovremeno slušaju optužbe kako se miješaju u sudbinu istih tih građana Hrvatske.
poskok.info
wpDiscuz