Published On: Uto, pro 9th, 2014

Bubnjar “Bijelog dugmeta” nije počinio samoubojstvo, tvrde njegovi prijatelji

“Ne vjerujem da je Ipe počinio samoubojstvo! Mislim da nikada nije bio labilna osoba. Meni je čudno da čovjek kojeg sam dobro poznavao i koji nije bio sklon samoubojstvu skoči u Beogradu sa šestoga kata.
Nemam pravo ulaziti ni u kakve pretpostavke, jer ne pripadam ljudima čiji je to posao, ali samom sebi dopuštam pravo to izreći – tek je jedna od brojnih, proteklih godina opetovanih izjava pjevača Željka Bebeka o misterioznoj smrti Gorana Ipe Ivandića, nekadašnjeg bubnjara “Bijelog dugmeta “, koje ove godine obilježava 40 godina postojanja, piše Slobodna Dalmacija .
Legendarni pjevač isto je ponovio iu glazbenom dokumentarcu “Izgubljeno gumb” (“Lost Button”) posvećenom bubnjaru istančanog rock senzibiliteta, koji je nakon petogodišnjeg stvaranja u kolovozu premijerno prikazan na otvaranju Mediteran film festivala u Širokom Brijegu, a uskoro će osvanuti u kinima diljem regije .
Riječ je o 85-minutnom dokumentarnom filmu o rođenju i smrti velikog sastava, koju je autorski trojac Marijo Vukadin, Renato Tonković i Robert Bubalo ispripovijedao kroz priču o životu i smrti suptilnog Ipe.Ipe_Ivandic
Njegov tragičan kraj u 39. godini života (pronađen je mrtav ispred beogradskog hotela “Metropol”) do danas je obavijen velom tajne, premda ga je, prema službenoj policijskoj verziji, u smrt odveo fatalni skok sa šestog kata.
“Ipe je najbolja priča Bijelog dugmeta. Bio je njegov motor i pogonsko gorivo, bez njega je Dugme nezamislivo. Kao mlado biće ušao je u veliku mašineriju koja ga je samljela. Zato je emocija glavno obilježje ovoga filma “- reći će Robert Bubalo, jedan od autora dokumentarca, snimanog na lokacijama u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Varešu, Budimpešti, Beču i Londonu.
Mjestima koja su obilježila nesvakidašnji život mladića rođenog 10. prosinca 1955. godine u Varešu, koji se kao dječak s roditeljima preselio u Sarajevo. Imao je samo šest godina kada su ga roditelji gurnuli u svijet glazbe, a Ipe se odlučio za violinu. Položio je prijemni u glazbenoj školi i pohađao je, paralelno s osnovnom, sve do završnog ispita. Za dalje, jednom je priznao, nije imao živaca.
Kasnije se, u srednjoj školi, uhvatio bubnjeva, koji su mu otvorili vrata Bijelog dugmeta, nakon što ga je Goran Bregović primjetio na jednoj svirci u Sarajevu. Ipe je imao nepunih devetnaest godina kada je Bijelo dugme postalo slavno. Bio je njegov najmlađi, najviši i najšutljiviji član. Četiri je sezone s ostatkom benda dijelio dobro i zlo da bi se, sredinom 1978., s klavijaturistom Lazom Ristovskim otisnuo u novu avanturu.
Njihov projekt nazvan “Stižemo” posrnuo je u rujnu 1978. godine kada je Ipe uhićen, a nešto kasnije i osuđen na tri godine zatvora “zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama”.
“Pitanje je što stvarno dogodilo, kružila je priča kako je Ipe kupio pola kilograma hašiša, ali mu je diler podvalio još 2,5 kilograma. Navodno nije bio svjestan da je umjesto pola kilograma dobio tri, što je u konačnici značilo i težu optužnicu protiv njega “, kaže Robert Bubalo.
Ipi je nakon suđenja svega bilo dosta – ostavio se poroka, prodao bubnjeve i počeo studirati na sarajevskom Fakultetu političkih znanosti, smjer novinarstvo. Ubrzo je shvatio kako ne može bez glazbe, pa je ponovo nabavio instrument i 1979. sa Slađanom Milošević snimio album “Gorim od želje da ubijem noć”.ipe
U veljači 1981. otišao je u Foču na izdržavanje kazne.Od prvog dana isticao se primjernim ponašanjem i radom u zatvorskoj glazbenoj sekciji, pa je godinu dana kasnije, na Dan Republike, obuhvaćen amnestijom predsjedništva SFRJ i oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne.
S povratkom u Sarajevo ubrzo se ponovno vratio u Dugme, a izbijanje rata i raspad Jugoslavije zatekli su ga u Beogradu, gdje je 12. siječnja 1994. godine tragično skončao život. Upravo tih prvih nekoliko ratnih godina uoči njegovi smrti javnosti su ostali najveća nepoznanica koju je nastojao razotkriti i Dušan Vesić, odličan poznavatelj benda i autor Dugmetove biografije “Šta bi dao da si na mom mjestu”.
Kad su se, s raspadom Jugoslavije, po raznim adresama rasuli i članovi Dugmeta, Ipe se oženio Draganom Tešić s kojom je dobio sina Filipa, te je pokušavao osigurati egzistenciju obitelji. Vesić piše kako je otvorio kafić u Beogradu u kojemu je njegova supruga trebala pjevati, ali kako zbog rata u njega nitko nije ulazio, posao je propao.
Potom su odselili u podstanarski stan u Beču gdje je Ipe otvorio tvrtku koja se bavila uvozom i izvozom, navodno je radio is Fikretom Abdićem, ali mu posao nikako nije išao. Godinu dana prije smrti zatražio je pomoć od Bregovića. Slutilo se da nekome duguje novac, međutim Bregović mu, tada i sam izbjeglica, nije mogao pomoći.
“Od naših sugovornika u filmu saznali smo da je Ipe odlučio investirati u gradnju velikog ugostiteljskog objekta na Pagu, nešto u stilu ‘Zrće prije Zrća’. Tu je planirao dovoditi velike inozemne glazbene zvijezde. Njegov danas pokojni prijatelj iz djetinjstva Aleksandar Tomašević Toša iz ‘Dnevnog avaza’ potvrdio nam je kako je zbog te investicije prodao i stan u Sarajevu, ali se i zadužio kod kamatara.
O tom dugu u filmu priča i glazbenik Ivan Vrhunac-Čapa. Tomašević kaže da su ga lihvari proganjali i da je ta potraga, nažalost, završila u Beogradu, a da je njegovom smrću poslano upozorenje ostalim dužnicima, veli Bubalo u čijemu filmu “Izgubljeno gumb”, između ostalih sudjeluju i Goran Bregović, Željko Bebek, Alen Islamović, Zoran Redžić, Milić Vukašinović, te brojni drugi svjedoci vremena uz čiju su pomoć rekonstruirani neki od najvažnijih detalja iz povijesti Bijelog dugmeta i biografije Gorana Ipe Ivandića.
“Film su uoči premijere pogledali Gordana Ivandić, sestra pokojnog Ipe i Goran Bregović koji nam je kazao: ‘Dečki, ovo je OK’. Brega je bio zanimljiv sugovornik, Dugmetov basist Zoran Redžić pravo otkriće, intervjuirali smo i bubnjara grupe Leb i sol Dragoljuba Đuričića, koji je pokojnog Ipu posjećivao u zatvoru …
Pričali smo is Borom Đorđevićem, Momčilom Bajagićem Bajagom, Mladenom Vojičićem Tifom …, ali ti intervjui nisu uvršteni u film “, ističe Bubalo, navodeći kako su tijekom nastajanja dokumentarca preminula njegova četiri aktera – glazbeni kritičar Darko Glavan poginuo je nekoliko dana nakon snimanja, au međuvremenu su umrli i Aleksandar Tomašević Toša, pjevač Teške industrije Goran Kovačević koji je s Ristovskim i Ivandićem sudjelovao u projektu “Stižemo”, te sarajevski glazbenik Ivan Vrhunac-Čapa.
“Ipe se nije ubio. Samo je pogrešnim osobama u pogrešno vrijeme otvorio vrata hotelske sobe “, kazao je autorima dokumentarnog filma pokojni Aleksandar Tomašević, dok je Dragoljub Đuričić otkrio kako je bio među prvima koji su se našli na mjestu tragičnog događaja.
Dušan Vesić piše kako se vjerojatno nikada neće saznati što se točno dogodilo u noći između 11. i 12. siječnja 1994. na šestom katu hotela “Metropol” u Beogradu, u kojemu je Ipe boravio te noći.Gost s prvog kata hotela rekao je kako je između pola dva i dva čuo da je nešto tresnulo na zemlju.
Iz ipin sobe, koja je bila zaključana iznutra, sukljao je dim, a balkonska vrata bila su otvorena. Dolje na zemlji ležalo je njegovo mrtvo tijelo. Policija nije posumnjala u verziju da je izvršio samoubojstvo. I Laza Ristovski misli da se nije ubio, baš kao i Zoran Redžić koji je jako volio Ipu, čak je u filmu izjavio kako je više volio svirati s njim nego s Điđijem Jankelićem.
Alen Islamović je jedini koji je rekao kako je moguće da se ubio, dok Goran Bregović ima teoriju da je možda “ispao kroz prozor jer je mjesečario”.