Hrvatski su birači odlučili izabrati Kolindu Grabar Kitarović i još jednom kazniti lošu politiku Zorana Milanovića i SDP-a. Od kad je došao na čelo HDZ-a Tomislav Karamarko dobio je sve izbore. Lokalne, dvaput izbore za Europski parlament i, u nedjelju, predsjedničke izbore. Do prije nekoliko mjeseci redovito najnegativniji političar, prema kriminalnim anketama Ipsos Pulsa i drugih slično bizarnih anketnih kuća, Karamarko je uspio pronaći rješenje i skinuti s Pantovčaka političara s najvećim rejtingom u posljednjih nekoliko godina. Pobjeda Grabar Kitarović zasigurno nije samo rezultat Karamarkovog rada. Nije to ni rezultat, kako često vole kazati zlonamjernici, Vasine mašinerije i stranačke organizacije. Naime, HDZ još nije dao važne odgovore koja bi građanima ponudila kvalitetnu i stabilnu političku ekonomiju, razvoj, kvalitetniju obrazovnu politiku, konačno rješenje za poboljšanje zdravstvenog sustava… Puno toga još visi. Istina, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović istaknula je kako će se boriti za „privatno vlasništvo, srednje i male poduzetnike“. Međutim, valja još pričekati predkampanju za parlamentarne izbore, jer, kako je krenulo s odlaskom Martine Dalić i labavim obrazloženjem Željka Reinera o „neslaganjima“ oko ekonomskog programa, ispada da HDZ trenutno nema ni „p“ od ekonomskog programa. Konstantnim motanjem istih kadrova, poput bivšeg ministra financija Ivana Šukera (koji je ostao zapamćen po trenutku kad je započela ekonomska kriza, u kojoj kao ministar nije povukao poteze koje bi ublažile krizu, pa se mnogi pitaju zašto je on i dalje na čelu „ekonomskog tima“), birači nisu još sigurni je li se HDZ okrenuo onoj zdravoj tržišnoj ekonomiji koja postoji u razvijenim zemljama.
Ivan Pepić l poskok.info
Dakle, HDZ nije odradio toliki posao koliko Kolinda Grabar Kitarović može zahvaliti velikoj volji građana koji su htjeli promjene i koji su definitivno zgroženi Milanovićevim ponašanjem i (ne)djelovanjem. Zbog toga pati i SDP. Mnogi su članovi te stranke, zahvaljujući Slavku Liniću i svim negativnim rezultatima na prethodnim izborima, iznijeli stajalište o SDP-ovom vodstvu. Izbornu noć su označili komentari iz Josipovićevog (SDP-ovog) stožera koji su bili itekako neprimjereni. S jedne strane izjave o „hajdučini“ (Milanović), „šivanje džepova“ (Matić), „zaostalosti“ (Jakovina), „podijeljenosti, nacionalizmu, krađi“ (Maras) klasične za one koje ostaju mentalno skloni balkanizmu, negaciji, negativnosti i daljnjoj odanosti postojećoj bezidejnosti (takve se izjave čuju, ali doista, od 1945. naovamo). S druge strane nailazimo na izjavu Tonina Picule. On je izravno dao do znanja kako se ne slaže s Milanovićevom retorikom diskvalificiravši cjelokupnu politiku predsjednika SDP-a. Dodao je kako je logično nakon svakog poraza na izborima očekivati da se stranka okupi i odluči što i kako dalje.
Disident Picula, kako su ga nazvali novinari HRT-a, izabran je za člana Europskog parlamenta, i to s najviše preferencijalnih glasova s Kukuriku liste unatoč lošoj poziciji na istoj. Pamtimo ga po tome što je u više navrata upozoravao na štetnost „lex Perkovića“, suprotstavljanju protiv, prema njemu, loših Milanovićevih poteza i, još više, dobrom njuhu za suradnju s desnim centrom. Picula djeluje kao ozbiljna i politički uravnotežena osoba s kojom se može surađivati bez fige u džepu. Ratobornost Milanovića više priliči lideru male provincije nego ozbiljnijoj srednjoeuropskoj državi. Tonino Picula, vjerojatno zbog briselskog, europskog i diplomatskog iskustva općenito apsolutno razumije što znači biti u konfliktu s različitim domaćim predstavnicima stranaka i liderima drugih zemalja. Prisjetimo se na trenutak kako je Disident odradio svoj posao u prethodnom sazivu Europskog parlamenta. Srdačno se odazvao i borio sa svojim kolegama za konačno dokazivanje ne-jednakopravnosti Hrvata u BiH pred međunarodnim političkim institucijama. Mnoge je simpatije na taj način pokupio i od birača desnog centra, koji su jako osjetljivi na to pitanje.
Hoće li u SDP-u zapuhati novi vjetrovi ovisi prije svega o predsjedniku Zoranu Milanoviću. Jedno je sigurno, a to je da se Milanović s obzirom na jovanoviće, opačićke, hajdaše-dončiće, marase i grčiće odlučio okružiti s timom koji u javnosti ostavlja uglavnom loš dojam. Čak i među samim glasačima SDP-a, koji sigurno nisu ni očekivali ni zaslužili ovakvo stanje u stranci. Ipak, vjerojatno je prekasno da se Milanović odrekne svojih poteza. Umjesto da je na vrijeme odustao od loših govora koji ga prezentiraju kao arogantnog predsjednika, Milanović se odlučio „za još“. Dopustio je svojim ministrima da kopiraju njegov model rada, pa zato imamo ministra koji do skijališta ide sa službenim automobilom, bahatost općenito, kao i izrazito svađalački ton drugih članova Kukuriku koalicije.
Očito je kako SDP-u treba novo vodstvo. A došlo je vrijeme da ono bude proeuropsko, nekonfliktno, maksimalno otvoreno načelima slobodnog tržišta i demokratskom diskursu. Picula je pokazao i dokazao kako ima te karakteristike. Ima duže političko iskustvo, profesionalno je obavljao svoju diplomatsku dužnost, ne šuti kao bezlični aparatčik i, što je najvažnije, javnost i birači su prepoznali njegov rad. Osim toga, već prije pola godine i sam je spomenuo moguću kandidaturu na mjesto predsjednika SDP-a. Svakako slijedi zanimljivo vrijeme za hrvatske socijaldemokrate. Nadajmo se plodnoj i konstruktivnoj 2015. godini.
wpDiscuz