Zaglavljeni smo u sljepoj ulici klerikalizma, bez mnogo izgleda da ćemo iz njega izići u skorije vreme
Piše: Tomislav Marković
Vladavina bezbožnih komunista trajala je skoro pola stoljeća. Tijekom tog perioda koji je blaženočivši mitropolit Amfilohije krstio primjerenim imenom „brozomora“, vjerske zajednice su se napatile, nevjernici su zabranjivali vjernom narodu da pohađa crkve a Božji nauk „Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe“ bio je potpuno zaboravljen.
Vjerni narod više nije mogao izdržati zulum, digao je bunu i svrgao s vlasti bezbožnika, e da bi se posvetio molitvi i prakticiranju krćanskih vrlina kao što su smjernost, uzdržljivost, pravednost i djelatna ljubav prema bližnjem. Narod je masovno pohrlio u bogomolje, a za primjerom pastve krenuli su i političari koji su petokraku zamenili križom, srp i čekić brojanicom, a Titovu sliku ikonom svetog Save u natprirodnoj veličini.
Božanstvu se u zube ne gleda
Uspostavljen je savez države i crkve, po neprevaziđenom simfonijskom modelu iz neprežaljene Vizantije. Čim su kršćanske vrline ušle u masovnu upotrebu, na opće iznenađenje svih, došlo je do masovnog kršenja Božjih zapovijedi, pogotovo onih koje se tiču zabrane ubijanja, laganja i krađe.
Poslije preduge apstinencije građanstvo se predoziralo vjerom, konzumirajući je na sve moguće načine: ušmrkivanjem molitve, intravenoznim unošenjem psalama u dušu, gutanjem dogmi našte srca, inhaliranjem Simvola vjere, pa čak i pušenjem katehizisa pomoću bonga, pod sloganom: „Triput bong pomaže“.
Pretjerana upotreba halucinogenog tamjana sečenog sa četiri ocila i prahom 44 od kosovska božura u razmjeri 13:8:9 dovela je do masovnog odavanja pastve ratnim zločinima, genocidu i pravljenju masovnih grobnica.
Pokazalo se da je religijska obnova koja je poput nepogode zahvatila dojučerašnje zaklete ateiste tako radikalna da je obuhvatila i reformu Božjih zapovijedi. Po modelu koji je prije mnogo desetljeća izložio nacista Fridrih Vilhelm Hajnc:
“Ne ubij, ako ti savjest nije mirna pred tvojom nacijom”.
Kad se konačno izvukla iz babilonskog ropstva pod komunistima, pokazalo se da crkva ne može vjernicima da dostavi Krista, jer se dotični vagabund iskrao iz hrama dok je episkop drijemao i nikad se više nije vratio, pa je u nedostatku osnovnog espapa ponudila mušterijama erzac u vidu boginje Nacije.
Božanstvu se u zube ne gleda, daj šta daš, važno je samo da više nismo bezbožnici, pa makar se klanjali i srpstvu ili hrvatstvu, to jest samima sebi.
Kristovo tijelo u masovnim grobnicama
Kristov nestanak bez traga nije zabrinuo svježe probuđene vjernike, teška srca moramo priznati da je kler malo i odahnuo s olakšanjem, ali su povremeno do nas stizale neprovjerene glasine da su ga razni namjernici viđali na kojekakvim nezgodnim mjestima, baš kao oni neimenovani džambasi što su kod Sombora navodno sreli Božu zvanog Pub.
Pričalo se da je Isus viđen u Omarskoj, premlaćen na smrt; govorkalo se da je njegovo beživotno telo pronađeno na Korićanskim stijenama na dnu provalije; trećima se, opet, učinilo da su ga videli u ljudskoj lomači na Bikavcu, a Jirgen Moltman je ubeđen da je Isus streljan u Srebrenici.
Crkva se već neko vreme lažno predstavlja kao telo Kristovo na zemlji, iako forenzički izveštaji jasno govore da je Kristovo tijelo – u zemlji. Nalazi se razasuto po sekundarnim i tercijarnim grobnicama, pa ako kleru i vernicima Hrist ponovo zatreba, moraće da ga potraže na tim dubokim lokacijama. Drugog puta nema.
Litije kao vesnik nove faze klerikalizma
Prođe 30 ljeta dok lupiš raspelom o panagiju, savez crkve i trona cvjeta na obostrano zadovoljstvo, kler i pastva klanjaju se Naciji, a političari pod maskom brige za poklonike ovog bizarnog kulta pljačkaju pripadnike te iste nacije i uništavaju sve što im padne pod ruku. S blagoslovom svećenstva koje tvrdi da je uhvatilo Boga za bradu i da ga drži u crkvenom zatočeništvu.
Kad se klerikalizam već institucionalizovao, došlo je vrijeme da se podigne i na viši novo.
Već dugo nema viđenijeg političara i čoveka na značajnijoj funkciji koji bi smio da se deklarira kao ateist, vjerski praznici se slave uz prisustvo državnih funkcionera, državne proslave ne mogu da prođu bez patrijarha i episkopa, ali sve je to nedovoljno u odnosu na žuđene ideale.
Dosta su političari bili tek deklarativni vjernici i odani saveznici crkve, mada zapravo nisu crkveni ljudi, vrijeme je da vjerske zajednice dobiju još veći utjecaj na društvo i državu, vrijeme je za novu religioznost.
Vjesnik nove faze u razvoju klerikalizma najavile su takozvane litije u Crnoj Gori koje su mobilizirale ogromne narodne mase zarad obrane pravoslavnih nekretnina.
Po kiši i vjetru, po suncu i po snijegu, u svim vremenskim uvjetima nepregledne narodne mase marširale su mjesecima, da bi crkveni poglavari zadržali u vlasništvu zlatne koke koje im donose enormne prihode. Pokazalo se da nikakve socijalne teme, nikakva pitanja ugroženih prava pojedinca, nikakva borba protiv korupcije ili za radnička prava ne može pokrenuti narod u većoj mjeri, ali zato kad crkva riješi da brani svetinje – desetine tisuća se odmah odazovu, naprte ikone i crkvene barjake, i krenu u litijanje.
Neizmerna radost sa proplamsajima euforije zavladala je vaskolikim pravoslavnim svetom dok su litije trajale. Pričalo se oduševljeno o buđenju naroda, obnovi vere, o pravoslavlju koje je ustalo na noge lagane. Šta se to dogodilo u Crnoj Gori jezgrovito su objasnile „Večernje novosti“ Milorada Vučelića: „U Crnoj Gori se dogodio Bog, a njegova živa crkva pokazala se u svoj svojoj moći i lepoti”. Emir Kusturica je kliktao kako se probudila „mistična masa“, crkveni oci su zborili kako se Bog javio, mitropolit Amfilohije je slavoslovio kako je ovo „Božije čudo“, kako je „narod vaskrsao“ i sve u tom stilu. Bog se ovim povodom nije izjašnjavao i ostao je nedostupan za medije i širu javnost, tako da ćemo morati da verujemo na reč njegovim ovlašćenim dilerima u ovoj dolini plača.
Zdravko Krivokapić i 12 apostola
Kako bi obezbedio trajno vaskrsavanje naroda i događanje Boga, Amfilohije je izabrao kandidata na izborima, vernog slugu Božjeg Zdravka Krivokapića, a sveštenstvo se razletelo po parohijama da preti prokletstvom svetog Vasilija Ostroškog svakome ko glasa onako kako se Amfilohiju, srpskim snagama i crkvi ne sviđa. Ogromni napori crkvenih aktivista urodili su plodom, promenila se vlast, a pregovori o sastavljanju Vlade obavljani su po crkvenim portama i manastirima, pod budnim okom episkopa Joanikija i mitropolita Amfilohija.
Pravoslavno osveženje Crne Gore posebno je bilo primetno tokom postizbornog slavlja, što su na svojoj koži osetili građani koji nisu Srbi i pravoslavci, a i neki koji jesu, ali imaju opasnu naviku da misle svojom glavom, a ne mitropolitovom mitrom. Nova faza verske obnove tih se dana odvijala u znaku distiha iz poznatog pravoslavnog akatista „Ubij, zakolji, da ništa ne postoji“: „Polećela crna ptica, Pljevlja biće Srebrenica“.
Božji pomazanik Krivokapić postao je novi premijer, a Crna Gora je dobila prvu apostolsku vladu. Na brojnim primerima iz prakse Amfilohijevih izabranika možemo videti šta je sadržaj te nove religioznosti. Vlada nije slučajno nazvana apostolskom, autor te kvalifikacije je sam premijer. Dok je još bio mandatar, Krivokapić je najavio da će nova Vlada imati 12 ministarstava. Zašto baš 12?
Sve je lepo čovek objasnio: “To je ta simbolika 12 apostola o kojima nas je podučavao naš mitropolit Amfilohije”. Ako su 12 ministara 12 apostola, logično je da je premijer Zdravko Krivokapić nitko drugi do Isus Krist. Na prvi, a i na svaki drugi pogled ovo djeluje kao školski primer blasfemije, ali šta zna dete šta je pravoverje, a šta bogohuljenje.
Krivokapić se oglasio i kao pristalica teologije pancira, rekavši da se pričešćem istom kašičicom niko nikad nije zarazio, što je bio stav i mnogih vladika, sveštenika i vernika.
Ko su teolozi pancira? Što bi rekao kolega Bojan Tončić, u nedostatku boljih autora citiraću sebe:
“Oni veruju da im virus ne može ništa, jer ih Bog štiti od zaraze. Sveti Duh se tu javlja kao neka vrsta neprobojnog pancira kroz koji nijedan opasni mikroorganizam ne može da se probije. Bog je Vrhovni Telohranitelj, Večni Zaštitar, Gospod nad vojskama obezbeđenja koji stvara neku vrstu magičnog nevidljivog štita oko vernika i putira, tako da niko ne može da se zarazi korona virusom, čak i kad bi u naletu suicidnih poriva to i poželeo”.
Molitva za oganj Gospodnji
Elaborirajući tezu o virusima koji od zorta ne smiju da priđu kašičici za pričešće, Zdravko The Jesus je zaronio u neslućene teološke dubine:
“Vjera nadvladava sve. Postoje mnogobrojni dokazi da kada je neko rekao: ‘Ako imaš vere, pomjerit ćeš planinu s jednog na drugo mesto’, to se i dogodilo. Stvarno se fizički dogodio!
Ako vi imate veru, vjerujte da nemate nikakvih problema i da se nećete zaraziti pričešćem”.
Prava je šteta što premijer nije precizirao koje su to planine pomjerane vjerom, kada se i gde to dogodilo budući da su revnosni čitatelji Novog zaveta do sad mislili da je to metafora kojom se poslužio originalni Isus Krist.
Ako ništa drugo, žitelji Crne Gore ne moraju da brinu, imaju na čelu Vlade istinskog vjernika koji mislima pomjera planine, za njega su profani zemaljski problemi luk i voda. Ako bude falilo para u budžetu, Krivokapić će snagom vjere da stvori željeni iznos eurića, šta je to za čoveka koji može telepatski da dislocira Lovćen, na primer, u vojvođansku ravnicu, da malo osveži monotoniju reljefa.
Nije Zdravko Krivokapić-Isusović jedini predstavnik nove religioznosti u Vladi, ni njegovi apostoli ne zaostaju mnogo za svojim duhovnim vođom. Najbolji primer istinske vernice je prepodobna Vesna Bratić koja je spojila resore kulture, nauke, obrazovanja i sporta, postavši tako prva ministarka-četvororučica. Dok je još bila svetovnjakinja, pre zaređenja u Zdravkov apostolat, Bratić je na lažnu vest da je policija pretukla episkopa dioklijskog Metodija Ostojića, reagovala prizivajući gnev Gospodnji: “Je li ovo moguće?! Crnogorska policija na svoga vladiku? Ustašo i zlotvore, koji si digao ruku na Vladiku, ruke ti se sasušile! Rđom kap’o dok ti je koljena! Sažeži sve Gospode ognjem, liše nejači”.
Za čitaoce koji ne prate redovno zbivanja na pravoslavnoj duhovnoj sceni, Vesna Bratić je osoba koja se predstavlja formulom “žensko, a četnik”, a proslavila se napadom na Borisa Dežulovića zbog kolumne u kojoj je kritikovao to što crkva takozvanom restauracijom devastira hramove i manastire. Bratić je rečito odgovorila na kritiku, ozbiljnim argumentima, otkrivajući ko je zapravo Dežulović: “đubre ustaško” i “magarac”.
Tom prilikom se nije pomolila Gospodu da ognjem spali i sažeže kolumnistu, a možda se to jednostavno podrazumeva. Šta bi drugo prava vernica i tražila od Boga? Gospod slabo reaguje na ovakve molitve, kiša ognja i sumpora nikako da padne na Crnu Goru i na razne neverničke izrode, ali vernici ne posustaju, nadajući se valjda da Savaot nagrađuje uporne i istrajne. Lepo reče Andrej Nikolaidis: “U ovoj zemlji je instalirana najklerikalnija vlada sjeverno od ISIL-a”.
Teokratski srpski svet
Crnogorski mesija i njegovi apostoli pokazali su put kojim savez crkve i države treba ubuduće da se kreće – u pravcu teokratije, u meri koja je moguća u ovom kletom kutku sveta koji je, na njihovu žalost, preblizu Zapadnoj Europi. Ni ostatku “srpskog sveta” ideja teokratije nije daleko od srca. Što reče Draško Stanivuković, nakon dolaska u Crnu Goru na litije: “Da Bog pomogne, volja naroda pobijedi i da se u našoj bratskoj Crnoj Gori dogode promjene”. Za njega je “bratska Crna Gora” zemlja u kojoj živi izmišljeni narod – Crnogorci, koji iz Drašku nepoznatih razloga neće da priznaju da su Srbi. Ali, uz Božju pomoć i budući popis, uz koordinisano delovanje sveštenstva i prosrpskih političara, te uz malu pomoć Vučićevih medija i para – i to će se rešiti.
U Srbiji je problem što Vučićeva SNS-crkva ima preko 700.000 članova, te što je njen guru prigrabio svu moć u državi za sebe. A i crkva je zadovoljna i namirena, jer dobija silne milione iz budžeta. Ni malobrojne buntovne vladike nisu od pomoći, episkop Grigorije je onomad odbio ponudu nekih opozicionara da se kandidira na sledećim predsedničkim izborima. Međutim, Srbija je velika tajna, ne zna dan šta noć kuva, niti noć šta zora rađa, ne zna vladika u jednom grmu šta episkop u susednom grmu sanja.
Možda se sutra pojavi neki crkveni velikodostojnik raspoložen za ulazak u politiku, a možda Vučićeva moć oslabi, pa bude prinuđen da se snažnije osloni na crkvu vazda žednu položaja, novca i vlasti. Pošto jedino crkva ima mobilizacijsku moć neophodnu za promene, a građani su ionako mahom vernici boginje Nacije, te upravo od crkve očekuju spas – jasno je kuda bi budućnost mogla lako da nas odvede.
Zaglavljeni smo u ćorsokaku klerikalizma, bez mnogo izgleda da ćemo iz njega izaći u skorije vrijeme. Jedino bi temeljna kristijanizacija crkve bila od pomoći, ali bojim se da tu ni Bog ne može da pomogne. Krist u hrišćanskoj crkvi – to je slika koja ipak pripada žanru utopije, bar u ovom svijetu obuzetom mračnjaštvom koje se lažno predstavlja kao religija. Što reče jedan manje poznati autor, vrlo nepopularan u našim krajevima, poglavito među vjernicima: “Ovo je vaš čas i vlast tame”.