Ponekad mi se čini da svijet ne staje, nego nas sve zajedno melje. I dok sjedimo uz kavu i uvjeravamo sebe da imamo dovoljno problema pod vlastitim krovom, negdje tamo, iza nekih neprobojnih granica, odvijaju se tragedije koje jedva da uspiju dotaknuti naše zidove ravnodušnosti. Ipak, one postoje. Žive i dišu u svakom djetetu koje plače u improviziranoj crkvenoj sobici, u očima majki koje su preživjele nesagledivu bol, u rukama muškaraca koje nitko više ne naziva ljudima.
Godine 2024. mnoge su izbjeglice pronašle utočište u crkvenim zajednicama u Hessenu. Prema brojkama koje su podijelile protestantske crkve Kurhessen-Waldeck (EKKW) i Hessen-Nassau (EKHN), kao i katoličke biskupije Limburg, Fulda i Mainz, 44 izbjeglice našle su svoj privremeni spas u crkvenim prostorima. Većina njih dolazi iz Sirije i Etiopije, zemalja koje više nikoga ne iznenađuju kad ih spomenemo u kontekstu rata, gladi i razaranja.
“Dublinski postupak” ili karta za pakao
Za većinu ovih ljudi riječ “Dublin” ne označava grad, nego nepodnošljiv proces u kojem se njihovo postojanje pretvara u birokratski problem. Tko je odgovoran za njih? Bugarska? Hrvatska? Netko treći? Svi ti papirnati procesi odgurnu ih dalje od onoga što bi trebala biti njihova temeljna ljudska prava. Jer dok mi slegnemo ramenima na spomen “dublinskih postupaka”, oni to osjete na vlastitoj koži – kroz policijske batine, zatvorske ćelije, glad i poniženje koje bi slomilo i najjačeg čovjeka.
Crkveni azil, nasuprot tome, nije neka šuplja fraza. Nije to tajno skrovište iz filmova. Izbjeglice ovdje nisu skrivene od vlasti. Njihov boravak prijavljuje se Saveznom uredu za migracije i izbjeglice, ali za njih je to često jedini kutak gdje mogu osjetiti da su opet ljudi. Da ih netko vidi.
Lica brojeva
EKKW izvještava da je 44 ljudi dobilo crkveni azil, a EKHN očekuje brojke slične prošlogodišnjim – njih 167. Iza tih brojki kriju se majke iz Sirije koje su bježale s djecom u naručju, muškarci iz Etiopije koji su preživjeli nezamislivo, obitelji iz Afganistana koje su u bijegu ostavile sve što su ikad voljele. Njihove priče su ispovijesti koje nas tjeraju da se zapitamo koliko smo zaista civilizirani.
U biskupiji Fulda, crkveni azil pruža se onima koji bi deportacijom bili vraćeni u zemlje u kojima ih čekaju nasilje i smrt. Slično je i u biskupiji Limburg, gdje je 15 osoba našlo utočište. Ove zajednice ne zatvaraju oči pred njihovim sudbinama. One biraju stati uz one koji nemaju glas.
Mjera posljednje nade
Crkveni azil nije odgovor na sve. To nije način da se zaobiđe zakon. Nije to čin neposlušnosti prema državi. To je čin očajničkog milosrđa u svijetu koji sve više postaje nemilosrdan. Biskupije i crkvene zajednice razvile su procedure kako bi osigurale da azil ne ugrozi sigurnost i red. Ali ako ikada zatrebamo primjer što znači biti čovjek, neka to bude priča o onima koji su u crkvi pronašli spas – ne samo od smrti, nego i od gubitka dostojanstva.
Jer možda smo zaboravili da je naš svijet samo onoliko velik koliko je veliko naše srce. A ono nikada nije bilo manje nego sada.
wpDiscuz
