Negdje u snovima siromašnog rudara iz Kaknja, dok se budi prije zore da bi osigurao obrok za djecu, nalazi se jezero. Ne stvarno jezero, nego metafora nečega što nikada neće dotaknuti. Možda Ženevsko jezero, uz koje se, tako kažu, prostiru najskuplji hoteli svijeta. Hoteli poput onog u kojem je nominalno hrvatski član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, rezervirao apartman vrijedan 4.700 KM za noć.
Negdje na selu u istoj toj Bosni, baka ručno mijesi kruh jer je cijena brašna ponovno skočila. U njenoj skromnoj kući, bez fasade, na zidu visi kalendar iz prošle godine, s natpisom: „Zemlja za čovjeka“. Koliko bi kruha njena peć ispekla za cijenu jednog noćenja Komšića i njegove svite u hotelu „des Bergues“? Toliko da bi možda zaboravila na godine nepravde.
Empatija s vrha svijeta
Željko Komšić, čovjek koji se voli predstavljati kao glas „malog čovjeka“, nije otišao u Ženevu. Njegova putovanja u luksuznim hotelima redovito prate etikete skromnosti. „Ja sam čovjek iz naroda“, kažu njegove riječi. Ali, kako razumjeti tu skromnost, kad je povratna karta do Ženevskog jezera plaćena novcem poreznih obveznika? Oni koji nemaju za kartu do Sarajeva da bi podigli dječiji dodatak financiraju njegov apartman u hotelu koji nudi pogled na vodu koja nikada neće močiti njihova stopala.
Nije, naravno, samo Komšić kriv. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj su paradoksi stvarni, a ne retorički. Zemlja u kojoj sirotinja gradi vile političarima. Zemlja u kojoj dijete u Konjicu hoda sat vremena do škole po makadamu, dok političari troše desetke tisuća maraka na VIP salone u zračnim lukama.
Priče koje nikada neće čuti
Na jednoj strani Komšićeva raskošna soba u hotelu gdje su „zavjese skuplje od plaće učiteljice“. Na drugoj strani žena iz Gornjeg Vakufa koja je prije tjedan dana pitala može li kupiti lijek na veresiju. Njen život nije nikakva „tematska konzultacija“ UN-a, ni „visoka razina“. Ona nema jezero na koje može gledati dok ispija jutarnju kavu. Ona ima strah, račun za struju i djecu koja pitaju: „Hoćemo li sutra imati doručak?“
Dok se Koncert za ljudska prava održavao u Ženevi, u Bosni je od hladnoće umrlo nekoliko beskućnika. Nitko od njih nije sjeo u VIP salon frankfurtske zračne luke, nitko nije potrošio 6.200 KM na komfor tijekom čekanja na let. Njihove priče ne zna ni Željko Komšić ni njegova svita. Ali Bosna ih zna. Bosna ih broji. I Bosna pamti.
Simbol nepravde, s pogledom na jezero
Željko Komšić trebao je biti simbol suživota, borac za pravdu. Umjesto toga, postao je simbol jednog naroda koji plaća njegove račune, ne zato što želi, već zato što mora. Kad je hotel „des Bergues“ otkazao rezervaciju, i dalje je naplatio 11.000 KM. Taj novac je mogao nahraniti desetke obitelji. Ali, eto, Ženevsko jezero mora biti plaćeno, čak i ako ga nitko od nas neće vidjeti.
Možda bi sve ovo imalo smisla kad bi Komšić barem priznao: „Da, koristim vas. Da, luksuziram se dok vi patite.“ Ali to neće reći. Jer, u njegovoj glavi, on je i dalje „čovjek iz naroda“. Samo što taj narod mora birati između grijanja i kruha.
Što ćemo reći djeci?
Djeca iz Bosanske Krupe, koja putuju tri kilometra do škole po snijegu, nemaju što reći. Nitko ih ne pita. Ali Željko Komšić će, jednog dana, možda unucima reći: „Bio sam član Predsjedništva.“ Hoće li im reći i ovo? Da je dok je sjedio u apartmanu s pogledom na jezero, netko u njegovoj zemlji umro jer nije imao za lijek?
Ako je Bosna i Hercegovina išta naučila iz ove priče, to je da luksuz nije privilegija političara, nego njihov modus operandi. A Željko Komšić, čovjek koji je obećao pravdu i jednakost, tek je još jedan simbol svega što Bosna i Hercegovina ne bi smjela biti.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
