„Mene su u mojoj kući odgajali da ljude cijenim onakvim kakvi jesu, a ne po naciji ili vjeri“, ozbiljno govori djevojčica na programu FaceTV. Jako lijepo, učtivo, politički korektno.
Nije jedina koja tako govori. Gotovo svaki dan možemo pročitati i čuti kako „nije bitno kakvo ti je ime, bitno da si čovjek“ ili „Nevažno je kojem se Bogu klanjaš, važno je da si dobar čovjek“. Ovakve miloušne fraze ne slušamo samo svaki dan, nego ih svaki dan slušamo – najmanje posljednje 22 godine!
_______piše: Tvrtko Milović l poskok.info
Ove fraze su ušle u javni diskurs otprilike u isto vrijeme kad su se naši voljeni narodi krenuli pripremati za rat.
„Evo moj komšija Zijo, nikad mu niko riječ nije rekao što je musliman! Niko ga ne dira, ništa mu ne fali! Eno pitajte ga“ objašnjava komšija Vojo krajem 91. u nekom bosanskom selu. U isto vrijeme, Zijina hanuma viri iza stidljivo raširenih zavjesa, i gleda „čija to televizija snima“. A Zijo lagano pakuje kofere i vadi devize ispod škripavog parketa, bježeći od pretolerantnih komšija.
Slična priča i nekoliko kilometara dalje: „Mi smo svojim komšijama uvijek išli na Božiće i Slave. Oni nisu nacionalisti, mogu ostat koliko god žele, neće ih niko dirat“. A komšije otišle „svom narodu“ još prije sedam dana…
Da u Bosni i Hercegovini cvjeta suživot bilo je vidljivo iz svakog TV priloga. Činjenica da smo se samo par dana poslije izljeva bratstva i jedinstva brutalno poklali, bila je samo dokaz „nacionalističke zavjere“ i „bjelosvjetske urote“ a nikako izljeva emocija neke druge vrste.
A kada su naši novinari postali prezauzeti izvještavanjem s prvih linija fronta, priče o vjekovnoj ljubavi naroda Bosne i Hercegovine nastavili su strani novinari. Pa bi tako došli, upecali nekog sarajevskog Srbina koji s drugom Bošnjakom izbjegava snajpersku paljbu u potrazi za vodom. Srbin bi, dakako, potvrdio drugarovu izjavu da ga „nitko ne dira“. A onda bi drug ponovio kako „su uvijek zajedno slavili Božiće i Bajrame“. To je dokaz svega.
Rat je završio a patetični izvještaji o međuetničkoj ljubavi nisu prestajali. Redale su se pozitivne povratničke priče, storije o miješanim brakovima i reportaže o zajedničkim proslavama „Božića i Bajrama“.
U nedostatku ovako sočnih priča, događalo se da novinari detaljno izvještavaju i o zajedničkoj kafi Bošnjaka i Srbina u Bratuncu, zajedničkom kolaču Bošnjakinje i Hrvata u Prijedoru, te nezaobilazno, automehaničaru iz Teslića koji je rado promijenio gumu bračnom paru Hrvata i Bošnjakinje!
Multitetničku Idilu povremeno bi prekinulo kamenovanje i premlaćivanje muslimana u Trebinju i Banja Luci, neredi u Mostaru i slični incidentu, u kojima, eto, nesretnim slučajem, netko i pogine.
Vratimo se vedrijim pričama: „Evo, u našoj ulici ima svih nacija!“ ponosno naglašava Hrvatica iz Bihaća. To je, za nju kao mještanku, i za novinarku javnog servisa, nevjerovatno lijepa i pozitivna priča. To je „dokaz da se u ovoj zemlji uvijek moglo živjeti zajedno“. Također, činjenica da u Bihaću ima multitetnička ulica gledateljima javnog servisa potvrđuje i da „nacionalisti nikada ne mogu ubiti bosanski duh“.
Po potrebi, izjava Hrvatice iz Bihaća može poslužiti i u procesu protiv Mladića i Karadžića, ali i u utvrđivanju mnogih drugih povijesnih činjenica!
Jednom su novinari Slobodne Bosne (imam taj broj) odlučili kroz dokazivanje porasta broja „miješanih brakova“ dokazati kako je „propao mega projekt podjele Bosne“.
Ovo je ujedno i dokaz da tamo gdje ima dovoljno miješanih brakova, nema šanse da se zarati. Dokaz su bivše oaze mira poput Vukovara, Sarajeva, Mostara, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa…
Prateći medije cijeli svoj život našao sam se u opasnoj dilemi: tko se mrzi ako se nitko ne mrzi!?
Kada smo mogli čuti neki otvoreni izljev mržnje?! Nedavno sam pokušao utvrditi postoji li ijedna osoba koja otvoreno širi mržnju – nasuprot desetina tisuća onih koji tvrde da se svi neizmjerno volimo. Nekako se priča svela na Milorada Dodika koji negiranjem genocida širi mržnju.
Taman kad sam se zamislio nad Dodikovim govorom mržnje, u Slobodnoj Bosni (mom omiljenom štivu) izađe frapantna informacija kako Dodikov sin hoda s muslimankom!(Imam i taj broj!) I da šok bude veći – Milorad protiv toga nema – ništa! E pa stvarno…
Da se vratim na početak. Tvrde svi da ljude gledaju po tome kakvi jesu, a ne kako se zovu. Lijepo je to. Još je ljepše što nema diskriminacije pri zapošljavanju. Lijepo je i što svi glasujemo za multitetničke stranke, a ne nacionalne. Lijepo je i što muslimani kupuju u kršćanskim mesnicama ne sumnjajući da će im potonji uvalit svinjetinu. Baš je divno što se Sarajevska piva luđački prodaje u Banja Luci i zapadnoj Hercegovini – čak bolje nego Drina!
Prekrasno je što u BiH nitko ne zna gdje je entitetska linija i dokle su „naši došli 93“. Nema ništa ljepše što svi zajedno navijamo za sve reprezentacije i što nam nije problem ako nam se dijete zabavlja „s onim“. A sasvim i potpuno je nebitno što bi se unuk zvao po vašem ocu, mogli su komotno izabrati ime i „s druge strane“. Ne mari u nas nitko za to…
Ipak, sreća je najveća što je naš narod iskren. Licemjerje je kod nas potpuno nepoznat pojam. Licemjerje je u Bosnu, inače, uvijek stizalo izvana: Iz Srbije, Hrvatske, Sandžaka… Mi smo uvijek istinski voljeli svoje komšije, išli na Božiće i Bajrame. Sve dok nisu došli ovi sa strane i zavadili nas jadne neiskvarene.
Nisam ogorčen; nipošto. Naprosto uživam u svakodnevnim objašnjenima Sarajlija kojima je nebitna moja nacionalnost.
Da mi to skoro svaki dan netko ne spomene, osjetio bih se potišteno. Mislio bih da sam samo običan građanin, a ne neobičan.
Pomislio bih da uživam nejednaka prava!
Srećom, tu su moji komšije s kojima zajedno slavim Božiće i Bajrame koji će mi svaki put objasniti kako potpuno svejedno koje sam nacije i vjere, bitno da sam dobar čovjek. A što ako nisam dobar čovjek? A ako ne slavim ni Božić ni Bajram!?
E onda imamo problem.
wpDiscuz