Tko su afrički klinci čiju je izvedbu "Moja Hercegovina" pogledalo tisuće ljudi?

Odnedavno se na Facebook društvenoj mreži kao i na YouTubeu, popularnoj mrežnoj usluzi za razmjenu video sadržaja, može pogledati video kako afrička djeca pjevaju pjesmu “Moja Hercegovina”, koji su ubrzo kao senzaciju prenijeli brojni domaći, ali i portali iz regije.
Do danas je video pogledalo više desetaka tisuća, ako ne i stotinu tisuća ljudi, međutim nije nigdje objašnjeno kako je nastao uradak te kako su afrička djeca naučila tu pjesmu. Nisam ni ja, kao ni drugi, puno razmišljao o tome, već sam se prepustio fascinaciji same činjenice kako netko izvana, tko nije nikad bio u Hercegovini pjeva pjesmu mojoj zemlji, piše novinar Fene.
Baš u to vrijeme, kada je video “procurio u javnost”, obilne kiše su nanijele veliku štetu poznatoj bh. spilji Vjetrenici koja je  “taman stala  na noge” i krenula velikim koracima ka’ svojoj promociji. Ali, nažalost “viša sila” odlučila je sve vratiti na početak, što su žitelji tog krajaa dočekali s velikim razočaranjem. Taj kraj, otkada je 1976. godine ukinut stari popularni Ćiro, živi na izdisaju, a i protekli rat je uvelike pridonio da situacija ne bude dobra, no tamošnji ljudi se nisu predali i vrijedno rade kako bi taj južnohercegovački kraj ponovno oživio. Ali, kako kažu, “Ne može se protiv majke prirode!”.
Odlučio sam posjetiti Vjetrenicu i uvidjeti o kakvoj je katastrofi riječ. Po dolasku u Zavalu upoznao sam Jasnu Vuletić koja me je trebala upoznati sa situacijom u toj svjetski poznatoj spilji. Jasna je inače jedan od vodiča za tu spilju, vrlo simpatična, dobroćudna i nasmijana osoba. S lakoćom smo razgovarali o svim temama vezanim za Vjetrenicu i za tamošnji kraj, ali u jednom trenutku sam zastao kada je onako usput rekla kako se bavi i misionarskim radom te da se nedavno vratila iz Tanzanije gdje je s mužem provela godišnji odmor. Sjetio sam se videa koji je tih dana kružio društvenim mrežama, a u kojemu afrička djeca pjevaju o Hercegovini.
Pitao sam je zna li možda nešto o spomenutom uratku, a ona “ko iz topa”: “Pa to ih je moj suprug naučio”.
– Suprug i ja smo bili u Tanzaniji i dok je on pjevušio pjesmu, djeca su ponavljala riječi i melodiju i za nekoliko dana su propjevala – pojasnila je Jasna.
Zašto Tanzanija?
Ispričala mi je kako već godinama volontira za pokret misionara milosrđa – Udrugu “Zdenac” koja djeluje u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Ekvadoru, Burundiju, Tanzaniji i od nedavno u Venecueli i na Kubi. Udruga je osnovana u Splitu 2003. godine sa svrhom razvijanja nesebičnoga pomaganja najpotrebnijima ovdje i u krajevima gdje nitko ne želi ići, gdje su ljudi odbačeni od svih i na samom rubu egzistencije. Udruga uspješno realizira brojne projekte, a jedan od najvažnijih, koji je naišao na veliki odaziv u Hrvatskoj i BiH, jest projekt kumstava. Svrha projekta je školovati djecu koja nemaju roditelje, ili im oni ne mogu priuštiti uniforme i bilježnice potrebne za školu, a pogotovo hranu koju u školi dobivaju.
– Većina te djece jede jednom dnevnom, uglavnom rižu bez ikakvih začina ili ugali (smjesa od bijelog kukuruza) i bogu (povrće, slično našem štiru koji ovdje raste kao korov). Djeca su često neuhranjena i bolesna a najčešće boluju od malarije, dok njihovi roditelji umiru od side – kaže Jasna te dodaje kako se preko “Zdenca” školuje više od 700 djece u afričkim i južnoameričkim državama.
– Često su naši volonteri u misijama i srećom se javlja sve više i više zainteresiranih koji provode svoje slobodno vrijeme radeći s djecom dopunsku nastavu, obilazeći škole i njihove domove kako bi mogli vidjeti treba li nekomu zdravstvena pomoć, a većini treba kupiti hrane – pojašnjava Jasna.
Ona je već prije bila u Ekvuadoru dvije i pol godine, u Tanzaniji dva mjeseca, a sada je svoj godišnji odmor odlučila provesti sa svojim suprugom u misijama u Tanzaniji. Kaže kako je to iskustvo nemjerljivo i kako se djeca s kojom rade “uvuku pod kožu”, kako je nemoguće ne misliti na njih i ne željeti vratiti se ponovno u tu zemlju.
–  Svi pođu s namjerom pomoći toj djeci, i svi se vrate ispunjeni i sretni jer dožive suprotno. Radost, jednostavnost, srdačnost te djece nešto je što osvaja srca i pomaže samim volonterima jer dožive promjenu – kaže Jasna, ističući kako je teško riječima prenijeti iskustva pa poziva sve one koji to žele raditi da ne strahuju i ne odgađaju svoju misiju.
Trenutno je na Kubi četvero volontera, a  “Zdenac” ne pita koje su vjere djeca niti koje su vjere i nacije volonteri. Jedino pravilo je poštovati i voljeti siromaha. U župi don Ante Batarela, koji je već 40 godina u toj zemlji, trenutno ima 147-ero djece koju  “Zdenac” školuje i uvijek im je netko od njihovih volontera u posjetu. Neki ostanu kratko, a neki se odluče ostati više od godinu dana.
Uglavnom, svi žele doći ili su bili po nekoliko puta.
Jure, Jasnin suprug, nije mogao vjerovati koliko je radosti u tolikom siromaštvu i bijedi. Sva djeca su trčala za njim, sva su htjela da ih uzme u naručje, a nemoguće ih je zagrliti sve odjednom. Njihove bose noge ispucale od zemlje koja mjesecima čeka kišu uvijek su spremne za igru pa se na svakom koraku mogu vidjeti lopte “krpenjače”. U Tanzaniji su osnovali NK Zdenac i NK Čapljina.
Zdenac je napravio dresove za djecu jer je već prije osnovan NK Zdenac (Kisima), a NK Čapljina je poklonila svoje dresove i lopte, pa je Jure osnovao NK Čapljina.
–  Tako ih je simpatično bilo gledati kad izlaze na teren i navijaju za Čapljinu ili Zdenac. A igraju tako dobro da se Jure znao našaliti kako bi i zagrebački Dinamo profitirao da ih uzme i trenira. Kada netko ima obuću, onda prije utakmice dadne jednu cipelu ili japanku nekom drugom pa igraju s jednom bosom nogom – pojašnjava Jasna te dodaje kako je većina djece bosa. “Možda je lakše bosim nogama udarati krpenjaču, ali trebali ste vidjeti radost kad su vidjeli pravu loptu”.
Osim djece, “Zdenac” pomaže i starijim osobama koje nemaju nikoga da skrbe za njih, a njegovi članovi su došli i do plemena Masai koje je tek prije 10-ak godina počelo izlaziti iz svoje zajednice i upoznavati civilizaciju, iako još uvijek njegovi pripadnici ne idu u školu i čvrsto se drže svojih plemenskih pravila i navika. “Zdenac” je preko udruge „Civilizacija ljubavi” iz Osijeka  odlučio školovati 50-ero djece i osigurati hranu za 13 starijih osoba, a osnovali su i skupinu žena koja izrađuje nakit pa prigodom izložbi i prezentacije Udruge taj nakit se prodaje i vrati njima ili na način da im se dadne novac ili im se kupe namirnice, piše Fena
Jasna kaže kako su ona i Jure još uvijek puni dojmova i sretni jer su zajedno otišli i osjetili radost koju su im pružila djeca. Kažu kako su ih stalno mazila po kosi, posebno Juru jer su oni obrijani pa je teško razlikovati tko je dječak a tko djevojčica.
Tko je uistinu siromašniji-mi ili oni?
– Oni su, bez obzira na kuće u kojima žive, na neuhranjenost, nedostatak odjeće, sretni, uvijek vedri i ispunjena duha. Nama će sada glavne ankete po ulicama biti sadržaj košarice za Božić i Novu godinu, a kada bismo samo znali kako je to nebitno!  Jer, sve što ta djeca u Africi žele jest zagrljaj, ljubav i pažnja – kaže Jasna.
Čini mi se, Jasna bi mogla danima pričati o svojim iskustvima s afričkom djecom, međutim zasad je i ovo dovoljno. Doznali smo kako je nastao video iz naslova ove priče, a nastao je spontano. Ta su djeca inteligentna, zainteresirana za sve što ih se uči, rođeni atletičari i nogometaši pa im nije teško bilo naučiti i pjesmu koju je Jure zapjevao. Još samo treba vidjeti kako će se razvijati situacija s NK Zdencem i NK Čapljinom jer već sad imaju tri trenera koji ih svake subote treniraju za utakmice, piše Fena.
Video se o tome kako afrička djeca pjevaju pjesmu “Moja Hercegovina” može se pogledati Ovdje.