Published On: Čet, ožu 24th, 2022

TKO JE ŽENA ČIJU SMRT SLAVI VELIKI DIO MUSLIMANSKOG SVIJETA, ALI I GOTOVO SVI SRBI: Obitelj joj je od nacističkih granata spasio Beograd. Ona se odužila granatiranjem Beograda…

Madeleine Albright, prva američka državna tajnica koja je pomogla voditi zapadnu vanjsku politiku nakon Hladnog rata, umrla je u 84. godini.

Madeleine Albright rođena je kao Maria Jana Korbelova u Pragu 15. svibnja 1937. BIla je Slovakinja.

Ime je dobila po tetki, ali to nije dugo trajalo, jer ju je baka zvala Madeleine, da bi je svi zvali Madeleine dok je bila mala.

Malena Madeleine provela je samo nekoliko tjedana u Pragu, krenuvši na svoje prvo putovanje, kojih će biti mnogo kasnije, u karijeri u kojoj će dosegnuti neviđene visine za jednu ženu – prvu damu šefa State Departmenta u povijesti SAD-a.

Njezin otac Josef Korbel bio je ataše za tisak u čehoslovačkom veleposlanstvu u Beogradu, pa je Marija Jana prvu godinu života provela u jugoslavenskoj prijestolnici u osvit Drugog svjetskog rata.

Roditelji Madlenke Korbel bili su fascinirani Beogradom i trudili su se što prije naučiti srpski kako bi mogli razgovarati s domaćinima.

Josef Korbel bio je veliki pristaša jugoslavenske demokratske opozicije, koja se suprotstavljala monarhistima.

Josef Korbel i njegova supruga Anna Spiegel često su silazili među ljude. Madeline Albright prisjeća se u svojoj autobiografiji “Praško proljeće – osobna priča o sjećanju i ratu 1937.-1948.”, Josef je prvi put saznao za etnička suparništva koja će, kako kaže, ponovno izaći na vidjelo u sukobima na Balkanu 1990-ih. . Tih godina u Beogradu Josef i Ana najviše su se družili s Vladimirom Ribnikarom, izdavačem “Politike”, čija je supruga Jara bila Čehinja.

Krajem prosinca 1938. Josef Korbel je opozvan s dužnosti u Beogradu. Svoj diplomatski život morao je zamijeniti uredskim životom u Pragu, ali je bio svjestan situacije s Nijemcima, znao je kako doći do Londona i opet se obratio beogradskim prijateljima. Preko njih je – najvjerojatnije uz obilatu pomoć Vladimira Ribnikara – cijela obitelj dobila vize, na temelju potvrde iz Srbije: da je Josef Korbel dopisnik ne jednog nego dva jugoslavenska časopisa i da je dobio poseban zadatak da izvještava iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Već 25. ožujka 1939., deset dana nakon nacističke okupacije Češke, cijela se obitelj, sa samo dva spakirana kofera, okupila na željezničkoj postaji u Pragu, odakle su preko Slovačke i Mađarske stigli do jugoslavenske granice. Nije bilo razloga za strah: Jugoslaveni su Korbela dočekali kao prijatelja, a nisu pravili problem obitelji koja je vlakom stigla do Grčke, odakle su se brodom prebacili u Englesku.

Josef Korbel je, prema Praškom proljeću, cijelo vrijeme održavao bliske veze sa svojim srpskim prijateljima. Uz njihovu pomoć iz Čehoslovačke su se preko Beograda prenosile tajne depeše – sve ostale komunikacije su nacisti prekinuli ili su ih strogo kontrolirali – a herojski rad za porobljeni češki narod često su obavljali obični Jugoslaveni, poput željezničara.

London i povratak u Beograd

U Londonu, gdje će joj se roditi mlađa sestra Kati, Marija Jana išla je u školu. A otac Josef imao je puno ozbiljniji posao: kao bivši bliski suradnik pokojnog Tomasa Masaryka i još bliži suradnik njegova sina Jana, u dobrim vezama s čehoslovačkim predsjednikom Edwardom Benešom, Josef je dobio zadatak organizirati radijski program koji će se emitirati od strane BBC-a, koji se emitira u cijeloj porobljenoj Europi. Program je emitiran na poljskom, češkom i srpskom jeziku, a Korbel je bio urednik za češki i, kao tečni govornik srpskohrvatskog i poznavatelj jugoslavenske kulture, srpski jezik.

Obitelj je cijeli rat provela u Engleskoj – Madeleine je krenula u školu i, kako kaže, postala prava Engleskinja. Osim bombardiranja, kada je jedini spas bio u podzemnoj željeznici ili skloništima, većih problema nije bilo. Ipak, i Josef Korbel i Ana Spiegelova patili su za Čehoslovačku i jedva čekali oslobođenje. Među prvima su se vratili u svoju zemlju kada je Crvena armija pobjednički umarširala u Prag – iako će Madeleine Albright knjigu podsjetiti da to nije bilo moguće bez “zločina i silovanja”.

Josef Korbel radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, ali bilo je logično da je, sada kao ugledni diplomat, postao veleposlanik. Opet u Beogradu, ovaj put daleko od grada koji je obitelj napustila krajem 1938. godine.

Grad je, prisjeća se Madeline Albright, bio gotovo ravan sa zemljom, bilo od nacističkog ili savezničkog bombardiranja. U sukobima s Nijemcima stradalo je više od deset posto stanovništva. Ili u međusobnim obračunima. Svi su se, kaže, odjenuli vrlo skromno i krenuli u izgradnju nove zemlje.

Josef Korbel je prije odlaska iz Praga dobio upute od Beneša koji ga je zamolio da se što češće vraća u Prag. “Nemoj mi ništa pisati, Sovjeti se dočepaju svega”, rekao je Beneš svom veleposlaniku. “Ako imate nešto važno za reći o Jugoslaviji, dođite i recite mi osobno.”

“Tito, Tito, ljubičice bijele”

Beneš nije volio Josipa Broza Tita. Vjerovao je da je Tito od sebe napravio legendu samo da bi što lakše upravljao državom. Od slovenskih do dalmatinskih gradova svi su mu pjevali pjesme i gradovi su se po njemu zvali. Albright se sjetila rečenice “Mi smo Titovi, Tito je naš”. Prisjetila se i svoje omiljene dječje pjesme koju je često recitirala, na tečnom srpskohrvatskom: “Tito, Tito, bijele ljubičice”.

A predstavljanje akreditiva Josipu Brozu nije prošlo bez anegdote. Čekajući da ga Tito primi, Titov pas Tigar naletio je na Josefa Korbela i zamalo ga srušio na tlo. Tito je bio puno niži nego što je izgledao na fotografijama, ali impresivan u vojnoj uniformi i dubokim čizmama. Josef Korbel i Tito često su razgovarali – i o svjetskim temama.

“Diktator”, kako ga je nazvala Madeleine Albright, jednom je pozvao Josefa Korbela na kuglanje. Josef je uzeo loptu lijevom rukom, a Tito je počeo pljeskati i smijati se. “Ti si rođen kao ljevičar”, rekao je Tito. A onda je Josef ubacio loptu, koja je otišla udesno. “Ali okreni se. To mi je sumnjivo”, dodao je Broz.

Kao dijete veleposlanika, Madeleine Albright živjela je u prostranoj kući na Bulevaru kralja Aleksandra, samo nekoliko stotina metara od Narodne skupštine Srbije. Živjeli su u trokatnici – samo u prizemlju su bile službene prostorije – i imali su batlera, vozača, kuharicu i nekoliko spremačica. Madeleine Albright redovito je bila na zabavama koje je organiziralo veleposlanstvo, odjevena u slovačke narodne nošnje koje i danas čuva.

Josefa Korbela jako su zanimali jugoslavenski narodi – rekli bi cinici da je to nije napustilo desetljećima kasnije. Natjerao je sugovornike da mu vjeruju, pa je naučio sve o ožiljcima iz rata. Znao je, napisala je Madeleine Albright, da Srbi ne mogu zaboraviti “ratne pokolje koje su počinili Hrvati” i da se “boje erozije nacionalnog identiteta u velikoj zemlji”. Hrvati, pak, nisu htjeli Jugoslaviju, nego svoju državu, slično su mislili i mnogi Slovenci.

– Moj otac je gajio veliku ljubav prema Srbima i ostalim Jugoslavenima, ali je očajavao zbog njihove nemogućnosti zajedničkog života – piše ona u “Praškom proljeću”.

Josef Korbel je, međutim, ostao bez mnogo prijatelja. Većina je bila prestravljena – nova komunistička vlast sve je stavila pod svoju šapu, pa se mnogi nisu htjeli ni pojaviti s diplomatima. Prijatelj je Korbelu povjerio da ga je prestao posjećivati ​​jer su od njega tražili da špijunira čehoslovačkog veleposlanika. Neki drugi poznanici, poput Ribnikara, bili su partizani, pa s njima nije bilo češćih večera.

Kako bi zaštitili svoju kćer od “otrovnih političkih spletki”, roditelji Madeleine Korbel zamolili su 20-godišnju djevojku iz Praga Blanka da živi s njima u Beogradu, te da se brine o Madeleine i maloj Kati. U slobodno vrijeme obitelj je obično odlazila u “Tatru”, crni automobil čehoslovačke proizvodnje, na Avalu, gdje je žena koja će točno pola stoljeća kasnije predvoditi bombardiranje Beograda tih dana bezbrižno svladavala stepenice poznati spomenik Neznanom junaku.

Dok je sjedila za ručkom s još dvije žene veleposlanice, vrata su se otvorila i ušao je jugoslavenski vojnik. Marširao je, noseći kutiju crvenog baršuna na srebrnom pladnju. U njemu je bio prsten s utisnutim datumom rođenja majke Madeleine Albright i četrnaest dijamanata. Obitelj je ovaj prsten nazvala “Titov prsten”, a kada ga je prvi put vidio Josef Korbel, namrštio se: “Pitam se čiji su prst morali odsjeći tim prstenom”.

Prije smrti, Madeleine Albright dobila je prsten na poklon. Nosila ga je 1980. godine u Beogradu. Bila je na Titovu sprovodu.

Veza s Titom nije tu završila. Dok su se u Čehoslovačkoj lomila koplja za i protiv komunista, obitelj veleposlanika Korbela provela je godišnji odmor u Sloveniji, na Bledu, zajedno s Brozom i njegovim suradnicima. Korbel je nagovorio Tita da prihvati američku pomoć i da pošalje izaslanstvo na konferenciju u Pariz, gdje se raspravljalo o Marshallovom planu. Tito je prvo pristao, ali je onda povukao odluku. Madeleine nikad nije doznala zašto, iako u knjizi pretpostavlja da je iz Moskve bio veliki pritisak.

Boravak u Beogradu, sjeća se, bila je velika avantura, iako se ponekad osjećala usamljeno.

Ipak, ne može se reći da nije imala prijatelja među Jugoslavenima. Najbliži prijatelji – koji su zamijenili Ribnikarea – bila je obitelj Janković. Glava obitelji bio je, koliko se Albright sjeća, Pavle Janković, novinar prijeratne agencije “Avala”, “Politike” i pariškog “Monda”, koji je s Korbelom često razgovarao o svemu što se događa u Beogradu. . S njima i njihovim sinom “Nijom” (Nikola), petogodišnjim najboljim prijateljem njezine sestre Katie, obitelj je često šetala Kalemegdanom.

Već s deset godina počela je razmišljati o politici. Sovjetski sustav, uvjeravao ju je otac, imao je velikih nedostataka i nije bio put kojim ne bi smjele ići ni Čehoslovačka ni Jugoslavija. Albright je podsjetio da su komunisti, za razliku od onih demokrata s kojima je razgovarao prije rata, ostavili gorak dojam na njegovog oca. Bojao se da će staljinisti prevladati u Jugoslaviji, mrzio je “diktaturu proletarijata” koju su tada zagovarali partizanski jastrebovi u Beogradu, dok je “inteligencija” šutjela jer je morala šutjeti. Sve je to, ne krije, jako utjecalo na nju.

Kada je u veljači 1948. u čehoslovačko veleposlanstvo u Beogradu stigla vijest da je Clement Gottwald preuzeo vlast i izbacio građansku opciju iz centra za donošenje odluka u Pragu, obitelj Korbel je shvatila da je vrijeme da se ponovno krene. Madeline je već dolazila u Beograd samo za vrijeme praznika – bila je u školi u Švicarskoj, a samo nekoliko dana kasnije saznala je da je Josef Korbel zatražio politički azil iz Velike Britanije. Nije želio raditi za komuniste, niti biti dio njihove diplomatske mreže, iako je Gottwald bio vrlo spreman za nastavak suradnje s njim.

Dok su komunisti slavili pobjedu u Pragu, Beograd se pripremao za “povijesnog” Staljina. A u tom “ne” stradat će i neki od bliskih prijatelja Josefa i Ane Korbel. Jedan od njih bio je Andrija Hebrang. Anna Korbelova htjela se oprostiti s njim prije puta u London, ali je u njegovu domu zatekla samo preplašenu domaćicu. Promrmljala je da je cijela obitelj uhićena jer je “Tito mislio da će ga Sovjeti zamijeniti Hebrangom”.

Korbelovi su ubrzo opet bili u progonstvu. Ovaj put Madeleine Albright se neće dugo vraćati u Beograd.

Ispred Odbora za vanjsku politiku Zastupničkog doma Albright je zajedno s najvećim zagovornicima kosovske državnosti predsjednikom Eliotom Engelom i profesorom Sveučilišta John Hopkins Danielom Serverom još jednom pozvala Srbiju da prizna Kosovo.

“Odvratni Srbi”, riječi su kojima je Madeleine Albright počastila aktiviste češke udruge “Praško proljeće”, kada su joj pokazali fotografiju žrtava NATO bombardiranja Srbije 1999. godine.

– Moramo shvatiti da u Srbiji postoje snage koje žele bolje odnose sa Sjedinjenim Državama. Nije sve u Srbiji negativno. “Oni žele da se prema njima postupa drugačije, a mi imamo ekonomske i diplomatske instrumente da na to utječemo”, rekla je Albright.

Igrala je ključnu ulogu u mirovnim pregovorima u Rambouilletu na Kosovu 1999. godine.

– U Jugoslaviji, Bosni i na Kosovu mnogo je ljudi stradalo i moram reći da je to bila tragedija, kao i da već dugo pokušavamo pronaći diplomatsko rješenje. Nismo htjeli koristiti bombe, ali Srbi na Kosovu tamo su stvarno ubijali ljude. “Koliko smo puta vodili diplomatske pregovore, dali smo sve od sebe, ali Srbi su ubijali ljude samo zato što su bili muslimani”, rekla je Albright.

Albright će Bosanci i Hercegovci još dugo pamtiti. Zbog iznimnih zasluga u pružanju podrške u borbi za obranu Sarajeva i naše zemlje te razvoju odnosa među ljudima različitih nacija, vjera i kultura, 2008. godine proglašena je počasnom građankom Sarajeva.

Njezina nepokolebljiva podrška Bosni dovela ju je u Sarajevo u proljeće 1994. kao prvu članicu Clintonove vlade koja je posjetila opkoljenu Bosnu i Hercegovinu. glavni grad.

Zatim je, parafrazirajući predsjednika Johna F. Kennedyja u podijeljenom Berlinu 1961., rekla: “Ja sam Sarajlija”, čime je zatvorila usta sadašnjim pregovaračima Europske zajednice koji su predlagali podjelu grada.

Isto uzbuđenje ponovila je i nakon reintegracije sarajevskih općina, ponovno tijekom svoje posjete Sarajevu u ožujku 1996. godine, rekavši da je posebno uzbuđena što se za dvije godine ostvarila ono što su neki nazivali samo njezinom vizijom ponovnog ujedinjenja grada.

guest
13 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare
Zoran
Zoran
2 mjeseci prije

Otegla je papke,konacno.

Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
Šta ti kažeš na ovo?  Zoran
2 mjeseci prije

Počivala u nemiru. Lucifer je dobio opasnu konkurenciju u paklu.

Ritter
Ritter
2 mjeseci prije

Vrag utjelovljen u ženskom tijelu. Kad je red na Soroša. Vakat mu je.

Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
Šta ti kažeš na ovo?  Ritter
2 mjeseci prije

Ma kakav vrag? Ni on ovo neće primiti u paklu.

Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
Под Орјеном 🇧🇾🇷🇺🇺🇦
2 mjeseci prije

Ja sam svjestan da smo mi Srbi običan .k.u.r.a.c. od naroda, i da zanemarimo naše žrtve, ostaje za vječnost zapisano šta je ova konkurencija satane samog rekla za iračku djecu:

https://m.youtube.com/watch?v=RM0uvgHKZe8

Nikada u životu nisam bio ponosniji što sam Srbin, i što su moji preci Srbi, kada ova sotona nas naziva:,,Disgusting Serbs”. Ako je ona bila protiv nas, definitivno smo na pravoj strani istorije.

Vezano za komentare Džaferovića i Komšića, to samo potvrđuje da je rukovodstvo bosanskohercegovačkih muslimana gledalo da nam uvijek napakosi i zabije nož u leđa. I zaista neka Madelajn bude ,,Ja sam Sarajka” jer je ona dio njih. A koliki su muslimani vidi se prema tome koliko su marili za muslimansku odnosno arapsku djecu.

Nedraga Madelajn počivaj u nemiru i da te makar na onom svijetu stigne što je izostalo na ovom.

Dostan
Dostan
2 mjeseci prije

Zlotvor otišla u cvijetu starosti. Pa šta ćemo sad 😛 Pakao, sigurica

Anonimac
Anonimac
2 mjeseci prije

najveće smeće u malom pakiranju! u paklu gorila! hvala kusturici što ju je onako lijepo ismijao u onoj biblioteci na potpisivanju knjige, ahahahahahaha

Last edited 2 mjeseci prije by Anonimac
Lamza
Lamza
2 mjeseci prije

Zašto ovoliki tekst za raatnog zločinca olbrajtovu? Nije zaslužila.

Derim
Derim
2 mjeseci prije

Janjičari,osobna sućut za “vašu Sarajku”

Anonimac
Anonimac
2 mjeseci prije

Karakter joj je bio taman spram izgleda

Anonimac
Anonimac
2 mjeseci prije

Iza teksta stoji BIA.

Anonimac
Anonimac
2 mjeseci prije

R.I.P. velika gđo Olbrajt

Cistac
Cistac
2 mjeseci prije

Ja srbadije sto je navalila…