Okolnosti njegove pogibije do danas nisu rasvijetljene do kraja, postoji osnovana sumnja da se zapravo radilo o klasičnom smaknuću u režiji bivših djelatnika i visokih oficira jugoslavenskih tajnih službi.
Dokumenti u posjedu Hazud.hr , dokazuju takvu mogućnost i otvaraju nova pitanja o cijelom ovom slučaju
Kako je osnovana Barešićeva grupa?
Izvješće članova Barešićeve skupine, tada podneseno u tajnosti Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i do sada čuvano u najstrožoj tajnosti, opisuje i razloge i način osnivanja vojne skupine kojoj je na čelu bio Miro Barešić, nakon svojeg povratka u Domovinu.
“Sa željom da doprinese obrani domovine izvršni odbor HDP-a je odlučio pristupiti formiranju grupe od desetak ljudi koji će se staviti na raspolaganje postojećim hrvatskim obrambenim strukturama. Kao pročelnici odjela društvene samozaštite (Ivan Drviš, Antonio Lekić) u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi koji su već radili na policijskim ili vojnim poslovima i kao takvi imali određena iskustva. Tim povodom pozvan je u domovinu Miro Barešić, koji je stigao 12.7.1991. godine i odmah preuzeo zapovjedništvo nad grupom. Grupu su sačinjavali: Miro Barešić, zapovjednik; Antonio Lekić, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Ivan Drviš, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Frano Bokanović, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti; I.B., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; N.K., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; B.P. vojnik u francuskoj vojsci (Legija stranaca, 5 god.); N.K., vodnik u organizaciji “Sokol”; M.M., vodnik u organizaciji “Sokol”, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu”. U nastavku ovog Izvješća navode se detalji planiranja akcija posebne grupe nakon dolaska Mire Barešića u Hrvatsku i preuzimanja zapovjedništva nad grupom”.
“Po dolasku Mire Barešića ostvaren je prvi kontakt s gospodom Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem gdje je dogovoren okviran način funkcioniranja grupe. Sve ovlasti oko oživljavanja jedinice i rješavanja tehničkih zahtjeva prenesene su na Josipa Perkovića”.
Ovdje, zapravo, ovo Izvješće postaje najzanimljivije. Gotovo nevjerojatnom zvuči činjenica da je nadređeni dužnosnik u Ministarstvu obrane za Barešićevu skupinu bio čovjek koji je još do prije godinu dana bio na čelu službe koja je naredila uhićenje i likvidaciju Mire Barešića – Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Josip Perković bio je jedan od autora “Strogo povjerljivog Operativnog glasnika” SDB-a, kojim su popisani opasni emigranti i oni određeni za uhićenja i likvidacije.
Na tom je popisu, kao što se može vidjeti na ovom mjestu bio ponovno u veljači 1989. godine, upravo po Perkovićevom nalogu, i Miro Barešić. U povjerljivom SDB-ovom popisu Barešić je bio uveden kao jedan od najtraženijih emigranata pod sljedećim podatcima. “Barešić (Jure) Miroslav, pol M, zvani: Miro, državljanin: SFRJ, rođen: 9.19.1950., Drage, Biograd, SFRJ, prebivalište: Španija, mere OUP: lišenje slobode, obavestiti: centar SDS Split, podnosilac predloga: centar SDS Split, podnosilac zahteva: SSUP-org.jed. za operativnu analitiku i dokumentaciju, evidencijski broj 76018722”.
Logičnim se postavlja pitanje je li Perković, zapravo, dolaskom Mire Barešića u Domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje, dobio priliku izvršiti stari naum (dok je bio na čelu komunističke tajne milicije) likvidacije tog hrvatskog političkog emigranta?! Nije li upravo tada u glavi Josipa Perkovića nastao plan za likvidaciju Mire Barešića, a Perkovićeva pozicija nadređenog dužnosnika Barešiću bila je idealna za takvo što!
Je li moguć scenarij po kojem je u čelništvu nekadašnjeg SDB-a, nakon “demokratskih promjena” 1990. nastao plan kako spriječiti stvarne hrvatske domoljubne snage da se vrate u Domovinu i preuzmu ključne uloge u političkom životu Hrvatske nakon osamostaljivanja. Čini se kako je jedino fizičkom likvidacijom tih ljudi i njihovom neutralizacijom u javnom životu bilo moguće spriječiti da kroz neko vrijeme upravo ti ljudi preuzmu ključne dužnosničke pozicije u novoj vlasti, pogotovo iz razloga jer je mnoge od njih u Hrvatsku pozvao upravo predsjednik Tuđman sa željom i namjerom da mu u procesu stvaranja hrvatske države budu najbliži suradnici i da aktivno sudjeluju u tom procesu.
Takav Tuđmanov naum, nije se dakako, svidio nekadašnjoj komunističkoj nomenklaturi i udbaškim strukturama koje su se uz pomoć tada vodećih HDZ-ovaca Manolića i Mesića uspjele uvući u najvažnije institucije države u stvaranju – Republike Hrvatske. Kako bi zadržali pozicije moći koje su im tijekom preuzimanja vlasti omogućili tajnim dogovorima sa SKH-om Mesić i Manolić, pripadnici nekadašnjih SDB-ovih kadrovskih struktura jednostavno su odlučili neutralizirati neposrednu konkurenciju koja je dolazila iz redova hrvatske političke emigracije.
Na tom su putu ljudi poput Barešića bili smetnja tim starim udbaškim strukturama i vrlo vjerojatno je odlučeno kako Barešića i njemu slične treba neutralizirati ako nikako drugačije, tada i fizičkom likvidacijom, ukoliko je potrebno. Iz dokumenata o akciji u kojoj je poginuo Barešić može se iščitati puno više nego što to na prvi pogled može izgledati. Ti dokumenti razotkrivaju i dokazuju jedinu mogućnost tko je mogao ugroziti akciju Barešićeve grupe i organizirati njegovo ubojstvo, prokazujući podatke o akciji i kretanju Mirine grupe četnicima, ili čak osobno Milanu Martiću, jednom od terorističkih vođa velikosrbijanskih pobunjenika.
Tko je u Zagrebu znao za akciju?
Kada se pažljivo analizira dokument koji je očito bio upućen Ministarstvu obrane kao izvješće o akciji u kojoj je Barešić poginuo, mogući nalogodavci ubojstva Mire Barešića nameću se sami po sebi. Potrebno je tom prilikom postaviti nekoliko ključnih pitanja. Prvo, tko je bio u Zagrebu koordinator akcije i nadređeni zapovjednik u MORH-u za Mirinu skupinu?
Izvješće Lekića i Drviša o tomu nedvojbeno govori. „Prikupljanje opreme i naoružanja potrajalo je nekoliko dana. U tome su sudjelovali osobno Josip Perković i Miljenko Filipović. Grupa je bila spremna za polazak 18.7.1991. Osnovna uputstva za djelovanje dobili smo od Perkovića, a to su: djelovanje prema uniformiranim teroristima tzv. „martićevcima”, kao i svim drugim teroristima u kriznim područjima u koja smo upućeni. Razmatrala se mogućnost upada u Knin i likvidacija Mile Martića. Način komunikacije između nas s terena i Perkovića dogovoren je tako da vezu održavamo preko automatske telefonske sekretarice s brojem u Zagrebu, a koji smo mi odredili.”
Iz ovog dijela Izvješća potpuno je razvidno kako je jedino Josip Perković znao za sve detalje akcije u koju je upućena skupina kojom je zapovijedao Miro Barešić. Jedino je Perković operativno izvješćivan o tijeku akcije i djelovanja Mirine grupe te je jedino Perković u svakom trenutku znao za planove grupe kao i za njezino kretanje i napredovanje.
Drugim riječima, jedino je Perković u MORH-u bio u mogućnosti smjestiti zamku Barešićevoj jedinici na terenu i dojaviti Martićevim ljudima detalje o kretanju i akciji jedinice Mire Barešića. Nitko drugi osim Josipa Perkovića nije znao dovoljno detalja i podataka koji bi mogli nanijeti štetu akciji ove specijalne skupine. Osim toga Josip Perković je najbolje poznavao i ljude koji su okruživali Milu Martića, pa i samog vođu krajiških terorista.
Naime i Martić i njegovi bliski suradnici bili su nekada dio sigurnosnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji, te je u to vrijeme Perković bio jedan od rijetkih dužnosnika u MORH-u sa dobrim vezama među kninskim pobunjenicima. Perković je mnogima, samo nekoliko mjeseci ranije bio šef u SDB-u. To su neraskidive linije povjerenja i komunikacije.
Kada znamo te podatke i imamo uvid u Izvješće Drviša i Lekića, nema nikakve dvojbe kako je u likvidaciji Mire Barešića i njegovih suboraca (koji bi da nisu bili likvidirani bili svjedoci kako je Miro ubijen) ključna osoba i vjerojatni nalogodavac upravo Josip Perković. Bez obzira na tu činjenicu Perković nikada ni u kojem obliku nije ispitan o okolnostima ubojstva Mire Barešića.
Planiranje „druge akcije” u kojoj je ubijen Miro Barešić
„Zamisao za drugu akciju potekla je ponovno od istih ljudi tj. Mire Barešića, Ivana Drviša, Antonia Lekića i B.P., a na temelju informacija koje je dobio Miro Barešić od nekih ljudi iz sela Vrane. Radilo se o barikadama s mitraljeskim gnijezdima na križanju ceste iz Vrana prema Benkovcu i ulazu u sela Donje Miranje i Ceranje. Troje ljudi: Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. upućeni su u selo Vrane ispred gostionice x radi stupanja u kontakt s vodičem”.
„Kontakt s vodičem je ostvaren u večernjim satima i bilo je dogovoreno vrijeme kada će se krenuti u izviđanje terena. Drugi dan oko 13 sati Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. i vodič otišli su u izviđanje terena. U 17 h i 15 minuta približili smo se na tridesetak metara od križanja (glavnog mitraljeskog gnijezda) i uočili da se tamo nalaze samo dva uniformirana martićevca. Zalegli smo i osmatrali dalje. Također smo vidjeli da postoje još tri kamene barikade duž ceste razmaknute svakih dvadeset metara i dva mitraljeska gnijezda uvučena kraj ceste u raslinju. Te tri barikade i dva mitraljeska gnijezda bili su tada prazni”.
U nastavku ovog dijela Izvješća opisuje se tijek priprema za izvođenje akcije, što dokazuje da akcija i nije bila nepripremljena, nego su pripadnici Barešićeve jedinice dobro promatrali i izviđali na terenu prije kretanja u akciju, utvrdili kretanje „martićevaca” njihove položaje, naoružanje, brojnost, termine smjena i popune pojedinih položaja terorista. Drugim riječima, sa te strane nije smjelo niti moglo biti iznenađenja, osim ukoliko netko nakon kretanja u akciju ne dojavi Martićevim ljudima da je Barešićeva skupina krenula u akciju i točne položaje na kojima će ta jedinica napasti pobunjenike i teroriste. Ponovno treba naglasiti – jedina osoba koja je mogla odati takve informacije teroristima bio je Josip Perković.
Tijek akcije
Nastavak Izvješća prilično dramatično opisuje trenutke kretanja u isplaniranu akciju i ubojstvo Mire Barešića.
„Stigli smo na rub sela Vrane u noći 30.7.1991. između 22.30 i 23 sata. Tamo su nas dočekala četvorica vodiča. Trojicu novih vodiča je organizirao vodič (a). Vodiči su nas proveli do točke broj 1 gdje smo u šumici prenoćili. Drugi dan 31.7.1991. oko 11 sati krenuli smo prema točci broj 2. U točci broj 2 podijelili smo se u dvije grupe. Grupu koja je išla prema točci broj 3 sačinjavali su Miro Barešić, B.P., Antonio Lekić, Ivan Drviš, I.K., M.M., jedan vodič te dvojica pridruženih iz Rosine jedinice. Grupu koja je išla prema točci broj 4 sačinjavali su I.B., N.K., pridruženi član iz Rosine jedinice i dva vodiča”.
Na crtežu među dokumentima točno se može vidjeti raspored ovih položaja o kojima se piše u Izvješću. Sljedeći navodi Izvješća točno opisuju kako je situacija na terenu sada kada je akcija počela bila znatno drugačija od onih uvjeta koje su pripadnici jedinice snimili tijekom izviđanja i planiranja akcije.
I sami Lekić i Drviš u ovom izvješću navode činjenicu koja ukazuje na izdaju odnosno kako je netko dojavio teroristima detalje o ovoj akciji – položaji terorista bili su znatno pojačani i popunjeni. Ta činjenica jasno ukazuje kako su četnici, tzv. „martićevci” imali točnu informaciju o akciji Barešićeve jedinice, njezinim položajima, i planu akcije napada na terorističke položaje.
„Kod kretanja prema mitraljeskom gnijezdu otkriveno je da su mitraljeska gnijezda već zaposjednuta od strane „martićevaca” i vojske JA i to u pojačanom sastavu. Vratili smo se nazad i obavijestili zapovjednika. Razmatrali smo novonastalu situaciju i u tom trenutku uvidjeli da smo već opkoljeni i da se neprijatelj primiče sa svih strana”.
Drugim riječima Barešić i njegova jedinica ušli su u dobro pripremljenu zamku četničkih terorista i jugoslavenske vojske, koja ih je očito očekivala i znala točno gdje ih trebaju opkoliti, dočekati i koliko će biti pripadnika Mirine jedinice, te kolike su im snage potrebne za neutralizaciju akcije ove hrvatske skupine.
Pobunjenici i teroristi znali su detalje, koje je u tom trenutku osim sudionika ove akcije znao i mogao znati jedino Josip Perković kojega su o akciji izvješćivali pripadnici ove jedinice. I jedino je Perković takve informacije mogao proslijediti neprijateljskoj strani.
„Kada je prvi od neprijatelja došao na 5metara od našeg položaja otvorili smo paljbu. To se dogodilo u 13.30 sati. Krenuli smo u povlačenje, dok su dvojica držala odstupnicu (Antonio Lekić, B.P.). grupa se razdvojila u dvije manje grupice. Jedna se povlačila unazad, a druga više ulijevo. U grupici koja je išla u lijevo bili su Miro Barešić, M.M. i vodič (a). U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk. U jednom trenutku dok mu je vodič (a) pomagao u povlačenju ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič (a) koji je okrznut metkom o leđa. Ubrzo zatim Miro Barešić je izdahnuo”.
Tako je jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić poginuo niti mjesec dana nakon njegova povratka u Domovinu.
Najstrože čuvana tajna
Ovi dokumenti koje danas objavljujemo ostali su šesnaest godina najstrože čuvana tajna, a ubojstvo Mire Barešića i njegovih suboraca, nikada nije razriješeno niti je provedena objektivna istraga. Dokazi ukazuju na izdaju. Ali, što je još važnije, ukazuju i na ime onoga tko je izdao Barešićevu jedinicu četnicima – na Josipa Perkovića, poznatog UDB-inog čovjeka za likvidacije hrvatskih političkih emigranata, koji je očito nastavio s tim poslom i nakon uspostave samostalne Hrvatske.
Samo dragi Bog čuva Hrvatsku!
Za Hazud.hr prenio – Petar Knežević
Hercegovina.info