Kažu da je Tito bio čovjek koji je obišao cijeli svijet – od egzotičnih džungli Afrike do sjajnih dvorana Evrope, mašući masama od Moskve do Havane. No, postoji jedno mjesto na koje njegov plavi voz nikada nije rado skrenuo – grad Čačak. Tito, dugi niz godina neprikosnoveni vođa Jugoslavije, u Čačku je bio toliko puta koliko bi prošao slučajno, usput, na putu za Užice. Iako su ga Čačani dočekivali na ulicama s osmijehom i zastavicama, on je grad izbjegavao u širokom luku.
Zašto? Pa, kažu legende, jer su za njega Čačani bili „četnici“. Tko bi pomislio da Tito, čovjek koji je surađivao s kraljevima, predsjednicima i diktatorima širom svijeta, nije mogao preboljeti da je Čačak preblizu Ravnoj Gori i pjesme „Na planini, na Jelici“. Kao da ga je taj duh prošlosti, duh Ravne Gore, vječno pratio, pa je gradske ulice doživljavao kao teritorij neprijatelja.
Naravno, ironija je da su izvještaji kraljevske policije iz 1940. Čačak smatrali leglom komunista. Grad je dao brojne poznate komuniste, poput Filipa Filipovića i Koste Novakovića, ali ne – Titu su Čačani ostali „četnici“, a legenda kaže da je bježao od njih čak i kad su ga pozdravljali s cvijećem. Ustvari, priča se da je u jednom od rijetkih posjeta nestalo struje baš dok je držao govor. Buntovnički grad. E, to je bila prekretnica. Od tada, Čačak je bio označen kao mjesto koje se izbjegava, što je Titu, čini se, bilo sasvim prihvatljivo.
I tako, dok je Tito osvajao svjetske metropole, izbjegavao je mali Čačak, grad koji je – istinito ili ne – ostao u njegovim očima mjesto koje nikada neće biti dovoljno crveno.