Filozofski rječnici definiraju refleksiju kao provjeravajuće naknadno promišljanje izravno opaženog čulnog sadržaja, pa bi nereflektirano bilo mišljenje koje ne preispituje vlastite osnove: ono polazi od jasno iskazane, skrivene ili pretpostavljene dogme koju nikakvo opažanje ili iskustvo ne može dovesti u pitanje, i samim time sebi postavlja granice.

Mnogi književno-filozofski spomenici civilizacije počivaju na dogmama. Jedan od takvih, u našem vremenu, jest rasprava Postoji li Bog? katoličkog teologa Hansa Künga (1928-2021), neprevaziđen uzor erudicije, metodičnosti i naučne akribije. Ipak, upitnik nikoga neće zavarati. Küng ne nudi samo obuhvatan prikaz odgovorâ koje su, u novom vijeku, na pitanje iz naslova davale prirodne nauke, filozofija, psihologija ili teologija, već daje i vlastiti: »Na pitanje ‘Postoji li Bog?’ kao odgovor može uslijediti jasno, uvjereno ‘da’, koje je opravdano pred kritičkim umom«[2]. No istovetan odgovor – »Da, Bog postoji!« – ponudio bi i svaki seoski župnik, katolik laik ili vjernik bilo koje druge konfesije, čak i bez kritičkog iščitavanja Descartesa i Pascala, Kanta i Hegela i bez »ozbiljnog konfrontiranja s Nietzscheovim nihilizmom«… U (svakoj) teologiji Božje postojanje je dogma od koje se polazi i koja se ne dovodi u pitanje, i samo se traže »dokazi« njene istinitosti prilagođeni epohi.

Naravno da teologija nije zabran mišljenja koje ne propituje vlastite pretpostavke, ono je takoreći sveprisutno. Mnoga respektabilna historiografska, kulturološka i ekonomska djela napisana su, naprimjer, polazeći od dogme da je »povijest svakog dosadašnjeg društva povijest klasnih borbi«. No ideološke dogme u širem smislu kvalitativno se razlikuju od teoloških, zbog različite prirode »provjere«. Događa se, naime, da marksisti pred opazivim historijskim procesima odustanu od segmenata vlastitog učenja, ili da tržišni fundamentalisti priznaju neophodnost političkog upravljanja proizvodnjom i raspodjelom u određenim okolnostima, događa se da nekoć samorazumljiva učenja o postojanju različitih rasa i potrebi njihovog odvojenog razvoja unutar istog društva budu univerzalno osuđena i zabačena, ali odustajanje teologâ od temeljnih dogmi završava se, u povijesnom svijetu, raskolom ili ekskomunikacijom. To se objašnjava, između ostalog, i nemogućnošću opažanja koje bi potaklo refleksiju: ako iskustvo katastrofe kojom se završila sedamdesetogodišnja izgradnja socijalizma i jest navelo mnoge marksiste da preispitaju dogmu o diktaturi proletarijata ili o društvenom vlasništvu, temeljna dogma velikih monoteističkih religija smještena je u transcendenciju koju po definiciji ne možemo iskusiti ni kao pojedinci ni kao vrsta, pa tako ni posumnjati u onostrani spas besmrtne ljudske duše.

Otud su i sukobi među religijama u krajnjemu nerazrješivi. Njihovi sljedbenici, naravno, mogu miroljubivo koegzistirati u društvima različitog tipa (a najuspješnije u sekularnima), ali osjetljivu ravnotežu – na unutrašnjem kao i na međunarodnom planu – lako poremete harizmatske ličnosti riješene da svijet koji je zabludio, uglavnom zato što su svi prije njih pogrešno tumačili Božju riječ, povedu jedinim pravim putem, i usput ostvare sve na što im je Bog dao pravo. U povijesnom svijetu, sukobi izbijaju kada više različitih tumača različitih Božjih riječi polažu pravo na istu stvar, što je i navelo Jacquesa Derridu da ustvrdi, još 1993, kako je »rat za ‘prisvajanje Jerusalema’ danas … svjetski rat. Događa se svuda, on je svijet, on je danas singularna figura toga da je svijet ‘out of joint’«[3]. Iako ovu tvrdnju značajnog francuskog filozofa Jacquesa Derride značajni njemački filozof Peter Sloterdijk smatra primjerom »opasnog mišljenja«, odbacujući je već na početku Božje revnosti (ogleda s indikativnim podnaslovom »O borbi triju monoteizama«), Deriddin nalaz da tri zbog konkurencije potpuno isprepletene mesijanske eshatologije »izravno ili neizravno mobiliziraju sve snage ovoga svijeta i čitav ‘svjetski poredak’ za nesmiljeni rat«[4] nije u posljednjih trideset godina izgubio umjesnost. Jedino što bi ga trebalo, zbog novih osmatračkih nalaza, proširiti sa monoteističkih mesijanskih eshatologija i na druge oblike militantne religijske svijesti. Najprije na budizam (zasad samo) u Miyanmaru, gdje budistički redovnici predvode pokret MaBaTha, »organizaciju za zaštitu rase i religije« čiji je jedan od ciljeva iskorjenjivanje etnije Rohindža, a zatim i na hinduizam, koji je ideološko jezgro nacionalističkog pokreta hindutva u današnjoj Indiji: prvaci organizacije Ghar Wapsi, bliske vladajućoj stranci Bharatiya Janata premijera Narendre Moodija, otvoreno propagiraju prisilnu konverziju muslimana na hinduizam, s objašnjenjem da je to njihova »pradjedovska religija«. Imamo li u vidu tradicionalno neprijateljstvo Indije, koja sredstvima državne prisile šikanira sve nehinduističke manjine a naročito muslimane, i Pakistana, koji je kao islamska republika po definiciji zainteresiran za sudbinu muslimana na Potkontinentu, ko može jamčiti da između ovih dviju nuklearnih sila neće izbiti religijski motiviran sukob koji će apsorbirati energiju svijeta u mnogo većoj mjeri nego rat za »prisvajanje Jerusalema«? Kod sadašnjeg stanja stvari, opasno je samo ono mišljenje koje bagatelizira tu mogućnost.

Konfliktnog potencijala monoteističkih religija bio je svjestan upravo Hans Küng, koji se od 1993, dakle od godine iz koje datira navedeni Derridin »opasni« iskaz, posvetio izgradnji svjetskog ethosa što bi se zasnivao na onome što svjetske religije već dijele kao zajednički etički minimum. No ako je kruna njegovog hvalevrijednog intelektualnog napora, koji se može pratiti kroz djelatnost zaklade Weltethos, rezolutni stav da »nema mira među državama bez mira među religijama«, a da »nema mira među religijama bez dijaloga«[5], mora se primijetiti da je i ovdje, upravo kao i u studiji Postoji li Bog?, švajcarski teolog u mišljenju sputan granicama koje je sebi postavio. Odvažit ću se da iznesem suprotan stav: mir među državama ne zavisi od mira među religijama. Štaviše, preduvjet mira među državama je oduzimanje kapaciteta religijama da ga sklapaju, budući da taj kapacitet predrazumijeva mogućnost religija da ratove zapodijevaju. A Hans Küng, formulirajući svoj imperativ, tu mogućnost implicitno prihvata, i samo bi htio da, kroz dijalog, nekako navede religije da joj ne pribjegavaju. U zapadnom civilizacijskom krugu, međutim, epoha vjerskih ratova nije okončana promocijom dijaloga među religijama već pobjedom svjetovne vlasti nad duhovnom, čime je otpočeo višestoljetni proces sekularizacije to jest idejnog i personalnog odvajanja religije od države, tako da u tom krugu religije danas više nemaju mogućnost mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa države radi ostvarenja vjerskih ciljeva vojnim putem.

Naravno da ratovi time nisu eliminirani; tokom više od četiri stoljeća nakon augsburškog mira iz 1555. svijet je bio pozornica stotina oružanih sukoba surovijih i razornijih nego što su vjerski ikada bili, no ti sukobi bili su razrješivi. Počivali su na dogmama koje su se s vremenom povukle pred opažanjem i iskustvom, u procesu moralne evolucije čovječanstva. Taj proces još ni izdaleka nije završen, ali je danas nezamislivo da država povede rat radi ostvarenja prevlasti arijevske rase ili izvođenja proleterske revolucije. Jednako su napuštene i dogme o civilizacijskoj misiji ili teretu bijelog čovjeka na kojima su počivala kolonijalna osvajanja Afrike i Azije. To ne znači da u državama zapadnog svijeta više neće djelovati kojekakve rasističke, suprematističke ili maoističke skupine vjerne prevaziđenim dogmama, već samo da one nikada neće imati kapacitet da podvlaste aparat neophodan za »rat među državama«.

Drukčije je s religijskim dogmama, koje su otporne na iskustvo. Od teološkog uma, čak ni najbriljantnijeg, ne može se očekivati da nadiđe ili napusti vlastito ishodište (kao što svoje ishodište svakodnevno napušta poneki marksist, neoliberal itd.), i stoga će bez vidnog rezultata ostati mnoštvo dobronamjernih napora na »dijalogu među religijama« koji će se, u različitim formatima, vjerovatno intenzivirati u narednim desetljećima. Do pomaka će eventualno doći tamo gdje još ima prostora da se smanji utjecaj religije na društvo u cjelini i, naročito, na politički život.

Čak i letimičan pregled pokazuje da danas jedina religija koja je izgubila kapacitet da pokrene rat među državama jest hrišćanstvo, zapadno kao i istočno [6]: hrišćani su eliminirani iz takmičenja za »prisvajanje Jerusalema«. Kapacitet da državnu moć mobiliziraju za ostvarenje religijskih ciljeva sačuvali su judaizam, budizam, hinduizam i, naročito, islam.

Budući da se u konstrukciji svoga identiteta današnje bošnjačke kulturne elite uveliko oslanjaju na islam, u nastavku posvećujem pažnju islamom induciranim dogmama koje bosanskog muslimanskog subjekta sprečavaju da ostvari napredak u mišljenju kojim bi prevazišao iskrivljeno samoopažanje i odgovorio izazovima modernosti.

Tarik Haverić, www.tarikhaveric.com

[1] Ovaj tekst, koji se može čitati samostalno, jedno je od potpoglavlja ogleda Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti? koji treba da se pojavi krajem 2023.

[2] Hans Küng, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku (prev. Truda Stamać), Naprijed, Zagreb, 1987, s. 645.

[3] Jacques Derrida, Spectres de Marx, Éditions Galilée, Pariz, 1993. Nav. prema Peter Sloterdijk, Božja revnost (prev. N. Čačinović), BNP Zenica, Zenica, 2013, s. 8.

[4] Jacques Derrida, Spectres de Marx, op. cit. Nav. prema Peter Sloterdijk, Božja revnost, op. cit., ss. 7-8.

[5] Kako to ističe, u članku povodom Küngove smrti, berlinski Tageszeitung: »Kein Frieden zwischen den Nationen ohne Frieden unter den Religionen. Kein Frieden zwischen den Religionen ohne Dialog«. V. »Schweizer Kirchenkritiker: Theologe Hans Küng ist tot«, Taz, 06. 04. 2021.

[6] Iako religija može imati propagandnu ulogu u ratovima koje pokreće (pravoslavna) Rusija, uglavom radi pothranjivanja mita o kulturnoj konfrontaciji sa Zapadom, ti ratovi nisu potaknuti željom da se »prisvoji Jerusalem«.