Published On: Čet, stu 19th, 2020

Tajna kofera sa milijunima dolara

Ko je “član bosanske vlade” u Zagrebu kojem je za vrijeme rata u BiH dr. Fatih Ali Hassanein, direktor i osnivač TWRA, svakog tjedna  predavao kofer sa milionima američkih dolara koje je u humanitarne svrhe Bosancima slao islamski svijet? Ko je ovim novcem upravljao i njime kupovao, a potom prodavao nekretnine u Zagrebu i Beču? Kakvu ulogu u svemu tome su imali Hasan Čengić, Bisera Turković, Husein Živalj, Nada Al Issa, Mahir Hadžiahmetović, Salem Šabić, Omer Behmen, Ejup Ganić, a posebice svjetski špijuni, krijumčari oružja i teroristi?

DANI
br. 184

08.
Decembar
2000.

Ambasade RBiH u Zagrebu i Beču su ključ za razumijevanje bošnjačke ratne diplomatije, koja je u osnovi i današnjeg diplomatskog predstavljanja Bosne i Hercegovine.

“To su bile dvije najmutnije i najpovezanije ambasade iz samo jednog razloga – obje su funkcionisale u bliskoj vezi sa TWRA i krugom oko dr. Fatiha Ali Hassaneina”, kaže jedan bosanski istraživač ratnih zločina, koji je tokom 1993. i 1994. bio u kontaktu sa većinom ambasada RBiH u zapadnoj Evropi.

Medijska istraživanja načina na koji su funkcionirale službene i paralelne vlasti tokom rata u BiH uglavnom su bila usmjerena na tok novca i veze sa islamskim organizacijama i zemljama, ali u sjeni je ostao još jedan važan dio. Kako su novcem doniranim iz islamskog svijeta kupovane i prodavane nekretnine u Zagrebu i Beču?

Redakcija Dana je u posjedu originalnih dokumenata koji pokazuju nemoć državnih organa, istraživača službenih vlasti da otkriju paralelne uticaje, veze i tokove novca unutar bosanske diplomatije u Beču i Zagrebu. U javnosti je poznato da je dr. Fatih Ali Hassanein, osnivač i direktor TWRA, bio pod antiterorističkom i kriminalističkom istragom austrijske EBT i njemačke policije u septembru 1995. godine. Istraga je, u osnovi, provjeravala tvrdnje o krijumčarenju oružja.

Sedam računa

Na zahtjev Alije Izetbegovića i Hasana Čengića za pomoć u novcu, nakon početka agresije na BiH, dr. Fatih Ali Hassanein je kod austrijske banke “Die Erste” (na adresi Wiener Graben 21, Beč) otvorio sedam računa – 300511-00392; 513-77152; 513-64476; 004-65151; 004-65593; 004-74355; 513-61957. Na ove račune su se počeli slivati enormni iznosi i nadležni za sprečavanje pranja novca u ovoj austrijskoj banci su stalno kontrolisali prilive i o svakoj promjeni stanja na računu izvještavali specijalne jedinice austrijske policije za borbu protiv organiziranog kriminala i terorizma EDOK i EBT. U ime Vlade BiH, garanciju austrijskim bankarima da se novac koristi isključivo za finansiranje humanitarnih aktivnosti dao je dr. Haris Silajdžić.

Novac koji je stizao najviše iz Saudijske Arabije, Bruneja i Pakistana nije dolazio do dr. Fatiha Ali Hassaneina samo putem ovih sedam računa nego i – u koferima. Na početku rata, dr. Fatih je sedmično sa koferom punim novca putovao od Beča do Zagreba, autom sudanske ambasade sa diplomatskim tablicama. U koferu je bilo svaki put od tri do pet miliona američkih dolara. Doktor Hassanein je povodom istrage austrijske i njemačke policije tvrdio da je novac u Zagrebu predavao “članu bosanske Vlade”.

Ali, ko je član kojem je predavao novac u Zagrebu?

Bisera Turković je postala ambasador RBiH u Zagrebu rješenjem MIP-a broj 01-861/93 od 27. februara 1993. godine. U svojoj biografiji, koju danas prezentira u međunarodnim krugovima, kao ministar za evropske integracije Vlade BiH i govornik na međunarodnim konferencijama o regionu, Bisera Turković tvrdi za sebe da je bila ambasador BiH u Hrvatskoj od 1992. do 1994. godine. Ukoliko je zaista faktički obavljala ovu dužnost prije službenog imenovanja, ona je morala da zna za ove sedmične isporuke miliona dolara. Niko ne zna kako je Turkovićka dospjela u najuži krug rukovodstva SDA i države, ali se vjeruje da je ključna bila njena bliskost sa hadžijom Omerom Behmenom, prvim ratnim SDA kadrovikom bošnjačke diplomatije. Stoga, iako je malo vjerovatno da je Bisera Turković osoba koja je primala novac u Zagrebu, ona je morala znati ko je kupovao kuće i stanove za potrebe Vlade BiH u glavnom gradu Hrvatske. Dr. Fatih Ali Hassanein je tvrdio da je ovaj novac u Zagrebu utrošen i za kupovinu desetine kuća, koje su služile za potrebe Vlade BiH i za smještaj izbjeglica. U kakvom su odnosu bili Vlada BiH, kao korisnik, i TWRA, kao kupac ovih nekretnina? Vlasti BiH nikada nisu pružile nikakav odgovor o svojim odnosima sa TWRA, iako je dr. Fatih Ali Hassanein tvrdio da je svake sedmice od tri do pet miliona dolara predavao “članu bosanske Vlade”.

Al Issa u brdu dolara

U zagrebačkoj ambasadi RBiH je 1993. godine radilo oko 90 ljudi u devet odjeljenja. Brojne osobe su mjesecima obavljale diplomatske poslove u ambasadi, bez službenog imenovanja ili su pak bili državljani Hrvatske, a ne BiH. Tako su u informativnom odjeljenju radili Nevzet Veladžić i Nada Al Issa, na poslovima atašea za štampu. Veladžić nije imao rješenja, a Al Issa je uz rješenje MIP-a Vlade BiH imala i hrvatsku domovnicu, kao državljanin Republike Hrvatske. Posebno je važno mjesto atašea za humanitarna pitanja, na koje je službeno postavljen Zlatko Hurtić, rješenjem MIP-a broj 2478 od 4. oktobra 1993. godine. Međutim, Hurtić je već dugo obavljao taj posao bez rješenja, pa čak i u vrijeme majske blokade HVO-a, kada je oko 3.000 tona humanitarne pomoći propadalo u 300 blokiranih kamiona u Hrvatskoj, a na transport čekalo oko 30.000 tona robe. To samo potvrđuje da same vlasti RBiH nisu uopće djelovale putem svojih, službenih kanala, nego putem paralelnih kanala uticaja. Zagrebačka ambasada na adresi Pantovčak 96 je 1993. okupila brojne, većinom anonimne ili malo poznate ljude kao što je bila i sama ambasadorica Bisera Turković. Istovremeno, grupa uglednih bosanskih intelektualaca hrvatske nacionalnosti u Zagrebu je bila izložena oštrom progonu zbog zalaganja za nezavisnost BiH, ali za njih nije bilo mjesta na Pantovčaku.

Dok je finansirao nastanak “sigurnih utočišta u Zagrebu”, dr. Fatih Ali Hassanein je razvijao i planove u Beču. TWRA je u Beču koristila urede na više adresa. Austrijska policija je 5. septembra 1995. godine izvršila raciju u uredima na adresama Prinz Eugen Strasse 36 i Karolinengasse 25, te jedno skladište u Donjoj Austriji i desetke stanova Bosanaca u Beču i Salzburgu. Dakle, to su bile službene adrese TWRA u Beču. Svjedočenje Mahira Hadžiahmetovića, bivšeg otpravnika poslova, da je “za potrebe Ambasade RBiH u Austriji, 1993. godine, posredstvom TWRA u Beču, koju su tada predstavljali dr. Fatih Ali Hassanein, Hasan Čengić i Salim Šabić, kupljena zgrada na adresi Einsiedlergasse 38, 1050 Beč, za nešto više od dva miliona dolara”, više puta je ponovljeno u javnosti. Također, dr. Hassanein je povodom austrijske istrage govorio o jednoj zgradi koja je kupljena u petom okrugu Beča po cijeni od dva miliona šilinga. Prema njegovom objašnjenju, u ovoj zgradi je namjeravao da uspostavi prvu bosansku banku u inostranstvu, pod nazivom IRBA (International Relief Bank Austria), “preko koje bi išao sav novac namijenjen za Bosance”. Ovaj prvi bankarski poduhvat TWRA nije uspio.

Angažman izostavljen iz biografije

Mahir Hadžiahmetović je bio 1993. otpravnik poslova Ambasade BiH u Beču, a kasnije ambasador pri Misiji OSCE-a u Beču. Za sada nije moguće potpuno rekonstruisati odnose koji su vladali između Hadžiahmetovića, otpravnika poslova dr. Hassaneina, direktora TWRA, i Huseina Živalja, savjetnika i ambasadora BiH u Beču. Postoje različite međusobne optužbe između ovih aktera, na koje nisu dale odgovor ni istrage austrijskih i bosanskih vlasti.

U službenoj biografiji Huseina Živalja i dalje piše da je do decembra 1993. godine radio kao direktor laboratorije u Metal Industries Inc. Clearwater, Florida, a da je od januara 1994. godine do juna 1995. godine bio savjetnik u Ambasadi RBiH u Austriji. Službeno, Živalj je bio ambasador BiH u Beču od jula 1995. do decembra 1996. godine. Šefovi zapadnih obavještajnih agencija u Sarajevu i američki zvaničnici koji su u septembru 1996. osumnjičili Hasana Čengića i Irfana Ljevakovića zbog veza sa TWRA, tvrdili su da je Husein Živalj bio u nadzornom odboru TWRA u Beču. Drugi izvori su navodili da je Živalj bio istovremeno i jedan od izvršnih direktora TWRA u Beču, zajedno sa Čengićem i Farisom Nanićem, jednim od šefova kabineta Alije Izetbegovića. Živalj je, međutim, svoj angažman u okviru TWRA ispustio iz službene biografije, vjerovatno stoga što to nije bio “profesionalni angažman”. Živalj se ne pojavljuje, formalno, ni u priči oko najma i kupovine zgrade za Ambasadu BiH u Beču, na adresi Tivoligasse 54.

Ovu zgradu su Hans i Marija Enderle kupili 29. februara 1988. godine od Arnolda i Hermine Weiss za cijenu od šest miliona i sto hiljada austrijskih šilinga (ATS), što iznosi oko 900.000 DM. Enderleovi su ovu zgradu prodali 16. decembra 1993. godine firmi Excellent za cijenu od 15.500.000 ATS (oko 2,2 miliona DM).

Firmu Excellent su samo devet dana ranije, 7. decembra 1993, osnovali Luise Charlotte Hoeflinger (51 posto) i dr. Johannes Huebner (49 posto), advokat i pravni zastupnik Ambasade RBiH u Beču. Po nalogu Mahira Hadžiahmetovića, 15. decembra je, dan prije nego što su Enderleovi prodali kuću firmi Excellent, sa računa Ambasade na račun advokatske firme Briem-Dullinger isplaćen iznos od 14 miliona i 880 hiljada ATS na osnovu ugovora o zajmu. Ovoj advokatskoj firmi je 29. decembra 1993. godine isplaćen i iznos od 199 hiljada ATS na ime njihovih advokatskih usluga u ovom poslu. Dr. Johannes Huebner je kao suosnivač firme Excellent i pravni zastupnik Ambasade BiH u Beču 16. decembra 1993. godine i kupio zgradu od Enderleovih i prodao je Ambasadi BiH. Prema prodajnoj ponudi za zgradu na adresi Tivoligasse 54 od 16. decembra 1993, BiH bi 1999. godine kupila zgradu za iznos od 25.800.000 ATS. Tako je vrijednost zgrade za deset godina trebalo da naraste sa 900 hiljada DM na 3,7 miliona maraka. Hans Enderle je 13. oktobra 1995. postao većinski vlasnik i firme Excellent kupujući zajedno sa Marijom Jindričovom (49 posto) vlasničke udjele ljudi kojima su prodali kuću – Luise Charlotte Hoeflinger i dr. Johannesa Huebnera.

Čija je firma Excellent?

Tek nakon četiri godine osporavanja ovog posla kao prevare, Enderle je rekao da ni on ne odlučuje u ime firme Excellent, nego “stvarni vlasnici firme”. Enderle nije želio da ih imenuje. U Ministarstvu vanjskih poslova Austrije su tvrdili da je Excellent ustvari bosanska firma koju je osnovala bosanska država, te da austrijska vlast ima dokumentaciju koja to potvrđuje.

U novembru 1996. posebnim aktom misije BiH pri OSCE-u u Beču je navodno potvrđena osnovanost Enderleovih potraživanja u iznosu od 14 miliona šilinga. Ostaje nejasno da li je tu potvrdu izdao Mahir Hadžiahmetović ili Bisera Turković. Prema njenoj službenoj biografiji, ona je bila ambasador pri OSCE-u od 1996. do 2000. godine. Bisera Turković je od 1994. do 1996. godine bila ambasador u Mađarskoj.

Kada je Turkovićka u junu 1994. razriješena dužnosti ambasadora u Hrvatskoj, Dražena Peranić je za AIM napisala da je “navodno, glavni egzekutor smjene u zagrebačkoj ambasadi bio Ejup Ganić, koji svoj posljednji boravak u njoj iskorištava za postrojavanje kompletnog osoblja Ambasade na čelu s Biserom Turković, objašnjavajući to skandaloznim financijskim transakcijama vezanim za Turkovićkinu kuću u Australiji (?), gdje se trebala smjestiti tamošnja Ambasada BiH”. U Sarajevu se istovremeno prepričavala i jedna druga afera. Ali, Bisera Turković nikada nije u javnosti objašnjavala svoj angažman između službenih i paralelnih vlasti, između Zagreba i Beča, nego je napredovala sa funkcije na funkciju, dok je BiH ostajala na margini evropskih integracija.

Dr. Fatih Ali Hassanein je, također, prozivao Mahira Hadžiahmetovića poslije mariborske afere sa krijumčarenim oružjem za Bosnu. Direktor TWRA je tvrdio da ga je upravo Hadžiahmetović povezao sa Dieterom Hofmannom, Austrijancem, koji je platio aerodromsku taksu u Mariboru. Hofmann je kasnije zatvoren u Mađarskoj zbog sumnje za špijunažu. Dr. Hassanein je tvrdio da je Hadžiahmetović predstavio Hofmanna kao “poluzvaničnu ličnost koja može pomoći”. Hofmann je prevozio robu koju je kupovala TWRA za BiH, a Hassanein je poslije sukoba tvrdio da je Hofmann, ustvari, radio za austrijsku državnu sigurnost.

Tajne zagrebačke i bečke ambasade su očito i dalje u nečijim – koferima.

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>