Nedjelja, 14 travnja, 2024

Švicarska nogometna reprezentacija i uspjeh imigracijske politike

Must Read

Mala država u srcu Europe. Tu sebe smještaju ponosni Švicarci. Ponosna zemlja čiji nastanak datira od 1291. godine ujedinjenjem triju kotlovina (ili brda) Unterwalda, Urija i Schwyza, kako bi se, pojednostavljeno, izbjegla veća oporezivanja koja su nametali Habsburgovci. U 14. stoljeću potpisuju se međusobni trgovinski i obrambeni ugovori i s gradovima Luzern i Zürich. Ova su se dva grada, na krilima rastuće obrtničke klase, pobunila protiv aristokracije i plemića te su se pridružila kantonima Unterwaldu, Uriju i Schwyzu. I drugi su gradovi, ali i biskupije, shvatili kako bi i njima bilo bolje odvojiti se od svojih vladara i pristupiti konfederaciji, koja je već u 16. stoljeću brojala 13 kantona. Tada značajni interesi, među kojima je i oporezivanje robe koja je prolazila kroz tadašnju Helveciju s juga na sjever, iz Lombardije u Flandriju, još su više primamljivali gradove i pokrajine pa se Švicarska nastavila širiti, sve do 1815. godine kad su u sastav Konfederacije ušli i posljednji kantoni Ženeva, Neuchâtel i Wallis. Tako su nastali Švicarska i švicarski identitet.

______piše: Ivan Pepić l poskok.info

Poznato je da Švicarska nije sudjelovala u velikim ratovima. Posljednji značajni sukob, i to građanski rat, dogodio se 1847. godine (Sonderbundški rat – po pokretu sedam konzervativnih i katoličkih kantona koji su sebe nazivali Sonderbund). S jedne strane konzervativci su se borili za očuvanje konfederalnog sustava, dok su se s druge strane nalazile vojne snage federalista i liberala predvođene generalom Dufourom. Federalisti su imali oko 100.000 vojnika. Rat je trajao manje od mjesec dana, od 3. do 29. studenog 1847., a poginulo je manje od sto vojnika. Nakon toga ukida se konfederalno uređenje i 1848. donosi se prvi moderni ustav koji je Švicarsku uredio kao saveznu državu. Malo ljudi uzima u obzir kako je Švicarska prije svega bila zemlja iz koje se emigriralo. Sezonski su Švicarsku napuštali trgovci, slastičari, stolari, staklari i pekari. Također, 1880. godine iz Švicarske je emigriralo čak oko 234.000 stanovnika, od kojih je 46% otišlo na daleko američko tlo.

Nameće se pitanje kako je moguće da je ta alpska državica postala plodno tlo za imigrante? Prije Drugog svjetskog rata Švicarska je imala već razvijenu socijalnu državu, welfare state. Već se 1874. u ustav uvode članci koji se odnose na zaštitu radnika, a od 1925. godine svi imaju pravo na mirovinsko osiguranje. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velike ekspanzije izvozne industrije. Formiraju se multinacionalne kompanije, posebno u poljoprivrednom, elektronskom, farmaceutskom i financijskom sektoru. Jaka poslijeratna ekonomska ekspanzija prisiljava Švicarsku da traži radnike i izvan granica. Šezdesetih godina prošlog stoljeća većina stranih radnika dolazila je iz Italije, Španjolske i Portugala. Kasnije iz Turske i iz bivše Jugoslavije. Upravo tad počinje priča s imigrantima. Švicarska postaje zemlja koja bilježi trgovinski suficit, a s vremenom i jedan od najvažnijih partnera Europske unije. Jeftina radna snaga s istoka i s juga omogućila je ekspanziju tržišta i povećanje proizvodnje, kao i porast nadnica visokokvalificiranih radnika, smjestivši tako Švicarsku među najatraktivnije države za liječnike, inženjere, ali i menadžere. Tako su imigranti postali vrlo važna karika za švicarsku ekonomiju. Znajući kako je 1990. godine u Švicarskoj živjelo oko 1 milijuna imigranata (18% ukupnog stanovništva), a danas je njih 23%, očito je kako je imigracija i dalje važan trend. Unatoč zadnjem referendumu „Protiv masovne imigracije“, nemoguće je kako je Švicarska rasistička zemlja, kako se moglo čuti i u divnim kozmopolitskim hrvatskim medijima raznih Butkovića i Tomića, kojima je vrhunac kozmopolitizma doći do Šamca, sjesti u Calimero i pojesti karađorđevu šniclu. Naime, ako usporedimo švicarski postotak stranaca s onim iz Njemačke (12%), Francuske (10%), Italije (8%) ili Belgije (7%) i dodamo faktore kao što su površina, gustoća stanovništva i prometa, onda je očito kako se ni u snu ne bi smjelo govoriti o rasizmu.

Rasizam nije prisutan ni u švicarskoj nogometnoj reprezentaciji, ali ni među navijačima iste. Za vrijeme nogometnog Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994. samo se jedan naturalizirani igrač nalazio na popisu reprezentacije. Danas od 23 igrača na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, čak njih 15 ima korijene izvan Švicarske, premda analitičari kažu da ih je 21 (ako uzmemo i neizravne poveznice, kao što su „šukundjedovi“ iz Njemačke ili Austrije). Italija, Čile, Albanija, Bosna i Hercegovina, Turska, Kosovo i Hrvatska su države s kojima možemo povezati švicarske nogometaše: upravo su to države iz kojih su roditelji emigrirali sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad Valon Behrami otme loptu u 92′ i doda za pobjednički gol Harisu Seferoviću, Švicarci slave. Zašto? Osim zbog gola, i zato jer je rezultat imigracijske politike odličan. Sustav u kojem stranci imaju pravo na državljanstvo nakon deset godina boravka i mukotrpnog rada je isplativ. Stranci puno više uplaćuju u sustav nego što dobivaju kroz razne socijalne mehanizme, što često nije slučaj i u drugim zemljama. Slike poput raznih četvrti u Amsterdamu koje su doživjele iseljavanje domorodačkog stanovništva i useljavanje i do 100% ljudi islamskog porijekla koji nisu rođeni u Nizozemskoj, ili mjesta kao što su banlieues četvrti kao u Francuskoj, nisu prisutne u Švicarskoj. U toj državi, slično kao i u Austriji, stopa nezaposlenosti je oko 3%, a neradnici ili „šverceri“, kako ih naziva Mancur Olson, sustavno su kažnjavani i nedobrodošli. Integracija je važan faktor za napredak društva. Kao što tvrdi predsjednik stranke desnog centra SVP, koja je lansirala antiimigracijski referendum, „Švicarcima potpuno odgovara kad se stranci integriraju i rade za dobrobit Švicarske“.

Poteškoće, ali i plodove takve politike potvrđuje nogometaš s Kosova Valon Behrami. Nakon gola protiv Turske 2005. koji je reprezentaciju plasirao na nogometno prvenstvo u Njemačku 2006. Behrami, kako kaže, nije slavio jer nije bio još „ponosni Švicarac“. Dodaje kako nije shvaćao važnost Švicarske za njegov životni put. Ipak, danas je zreliji, pa kaže „s vremenom sam shvatio koliko je ova zemlja dala za mene i ne mogu ne dati sve od sebe na terenu“. Zaključuje kako „mentalno i taktički smo ovdje svi Švicarci, jer smo svi rasli u ovdašnjim školama i strukturama“.

Josipu Drmiću, Granitu Xhaki, Diegu Benagliu i suigračima ne preostaje ništa drugo nego poželjeti sreću i čestitati na dosadašnjem mukotrpnom radu koji će sigurno inspirirati buduće generacije djece imigranata. Očito je kako bi primjer švicarske imigracijske politike bio odličan i za države Europske unije u kojoj se javljaju svima očiti imigracijski izazovi, jer svi stranci ili naturalizirani Švicarci s vremenom shvaćaju kako moraju biti zahvalni toj državi za prilike koje im ona pruža i zbog toga, poput Behramija, treba ginuti na terenu.

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Blokirali smo oglase izdajničkog DC-a Mate Granića

Jer novcem se može kupiti sve i svakog u RH. U HercegBosni ne može. I nemoj da nam netko smeće...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -