Published On: Mon, Dec 9th, 2013

Svi razlozi za veliku hrvatsku koaliciju i projekt HNS-a

Sada već davne ratne 1991. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o osnivanju Vlade nacionalnog jedinstva. Nije mu trebala za sastavljanje vlasti s obzirom da je premoćno pobijedio na izborima. No, odluku je proveo. Koalicijski partneri su mu bili Dražen Budiša, Ivica Račan… Zbog takve politike nailazio je na ogroman otpor ,prije svega u HDZ-u. Zašto praviti vladu s onima koje si pobijedio na izborima – poručivali su protivnici takve politike. Ipak, Tuđman je znao zašto mu je potrebna velika koalicija. Danas, 2013., na sreću nije ta vrsta krize. Ona je u BiH ustavnog i ekonomskog karaktera, no svejedno zahtjeva brzu reakciju i djelovanje.

 

A ta brza reakcija i djelovanje kod Hrvata u BiH se ogleda u snažnom Hrvatskom narodnom saboru. Je li onda kriza vlasti u Hercegbosanskoj županiji razlog razvrgavanja suradnje između dva HDZ-a te razlog da HDZ 1990. napusti HNS? Prije svega potrebno je razlučiti koaliciju dva HDZ-a od projekta HNS-a. Sam po sebi Hrvatski narodni sabor ne znači i automatsku koaliciju, no projekt HNS-a je jači i stabilniji ako na državnoj, entitetskoj i županijskoj razini i općinama gdje Hrvati čine demografsku manjinu postoji zajedništvo hrvatskih stranaka.

No, vratimo se velikoj koaliciji. Unatoč problemima na relaciji dva HDZ-a brojni su razlozi zašto je potreban opstanak suradnje između ove dvije stranke, te zašto je umjesto razvrgavanja dosadašnje suradnje potrebno pred predstojeće opće izbore izgraditi još bolje odnose između te dvije stranke.

Velike koalicije se formiraju u trenucima kada su određena društva, ili pak kolektiviteti, u složenim državama, u političkoj, ekonomskoj ili nekoj drugoj vrsti krize. Upravo su posljednji praški pregovori, po tko zna koji put, otkrili namjeru bošnjačkih političara Zlatka Lagumdžije i Bakira Izetbegovića za izbornim inženjeringom nad Hrvatima u BiH. Dok god postoji takva tendencija kod bošnjačke političke elite stalno će tinjati kriza na relaciji Mostar – Sarajevo. Najučinkovitiji odgovor, ali i proaktivna politika, na takvu hegemonističku politiku je zajednički nastup stranaka kroz HNS.

Izborni proces

Savez hrvatskih stranaka bi u još većoj mjeri ojačalo poziciju Hrvata u pregovorima oko Ustava. Već sada hrvatska pozicija, zahvaljujući prije svega projektu HNS-a, znatno je povoljnija. Zajednički nastupi Dragana Čovića i Bože Ljubića, a sada Martina Raguža, bez obzira na krizu u odnosima između dva HDZ-a, daju opipljive rezultate. Nema više nikakvog popuštanja na račun hrvatske pozicije, a nervoza među bošnjačkim političarima zbog takvog konsenzusnog stava Hrvata je vidljiva. Posebno je izašla na vidjelo nakon Praga.

Velika bi koalicija u znatnoj mjeri ojačala hrvatsku poziciju i tijekom izbornog i postizbornog procesa na predstojećim općim izborima. Prije svega spriječila bi nepotrebno rasipanje glasova, što Hrvatima kao najmalobrojnijem segmentu u BiH stvara izrazite probleme u zakonodavnim tijelima vlasti. Ona bi u znatnoj mjeri otklonila i mogućnost sastavljanja novih platformi koje ne bi uključivale izbornu volju hrvatskoga biračkoga tijela u BiH u izvršnim tijelima vlasti.

Provedba sporazuma

Daljnji zajednički nastupi Dragana Čovića i Martina Raguža odaslali bi i simboličnu poruku Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Bruxellesu, Washingtonu… da i dalje, bez obzira na probleme, postoji konsenzus oko strateških pitanja. Osim toga velika koalicija donosi i kontinuitet u provedbi sporazuma između dva HDZ-a koji je potpisan prilikom formiranja platformaške vlasti. Upravo u tom sporazumu su se hrvatski političari kao nikada do tada izjasnili za konačni cilj hrvatske politike u BiH – uspostavu hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine.

Jasno je da velika koalicija i zajedničko djelovanje stranaka okupljenih oko HNS-a otklanja brojne opasnosti s kojima se susreću demografski malobrojniji segmenti u pluralnim državama. Tuđmanu i Hrvatskoj je 1991. pomogla. Nema sumnje da bi i politička pozicija Dragana Čovića, Martina Raguža i ostalih članova HNS-a, pa samim tim i Hrvata u BiH, njome dobila na novoj kvaliteti.

Unatoč svemu, ako i ne dođe do velike koalicije dva HDZ-a, pitanje opstanka Hrvatskog narodnog sabora nikada ne bi smjelo doći na dnevni red. Odnosi među koalicijskim partnerima su nekada bolji, nekada lošiji, koalicije između stranaka se sklapaju i razvrgavaju, ali strateška institucija, kao što je Sabor, ne smije doći u pitanje.

VLM