Draga rodice Origami,
pišem ti ovo pismo nakon jednog posebnog iskustva.
Od kada smo došli u Hercegovinu nisam se najeo,
ali naravno nisam to nikome spomenuo
da ne bih povrijedio naše drage domaćine.
Hrana je ovdje užasna.
Imaju nekoliko jela, koja su potpuno neprobavljiva,
a što je najgore,
naši dragi gostoljubivi domaćini stalno nas tjeraju jesti.
Nema veze jesmo li gladni ili nismo,
je li vrijeme jelu ili nije,
uvijek nas nutkaju hranom.
Ono što oni ovdje zovu specijalitetima potpuno je nejestivo.
Najčešće jedu obično kukuruzno brašno, koje razmute u vodi.
To zovu pura.
Tata kaže da se u Japanu nekada takvo nešto davalo kokošima.
Imaju i nekakve velike listove,
koje kuhaju s puno mesa i to zovu raštikom.
Najgori su mali komadići mljevenog mesa,
koje potpuno unište na vatri i jedu ih s lukom.
To zovu nekim čudnim imenom,
koje nikako ne mogu zapamtiti,
nekako kao ćelapčićići.
Danas se dogodilo nešto neobično.
Naime danas je ovdje post, a neki je zovu i korizma.
To je posebna svečanost, koja traje četrdeset dana,
a za to vrijeme se sjajno jede.
Ljudi se i odriču onoga što im inače smeta.
Tatin šef se odrekao cigareta,
jer mi je doktor rekao da će umrijeti ako nastavi pušiti,
a uz put se kaže, odrekao i tartufa (ne znam što je to)?
Danas smo išli u jedan restoran na izlazu iz Gruda prema Ljubuškom.
Vodio nas je tatin šef, a bilo je jako puno svijeta.
Naručili smo bakalar, zatim školjke, pa ribu.
Hrana je u Hercegovini, kada je post, izvrsna!
Ponovno sam zadivljen kulturom i tradicijom naših domaćina.
U razgovoru sam čuo kako oni imaju i jaku ratničku tradiciju.
Odatle možda i to odricanje od hrane tijekom godine,
osim kada je post.
Izgleda da mi imamo puno više zajedničkog nego što je poznato.
Otkrili smo da i ovdje vlada kodeks ratnika,
samuraja,
koji mi zovemo bušido.
Naime, naši domaćini ispričali su nam da je mjestu Rakitno,
u Bušića docu davno još sama-raja organizirala turnir sumo boraca.
Pravilo je da svaki borac mora imati više od sto kila.
Zato ga zovu i turnir stokilaša i jako su ponosni na njega.
Zaboravi sam ti spomenuti, ni danas ne idemo u školu.
Ne znam je li zato što je post, ili je neki drugi praznik.
Pitao sam svoje, a i tata svoje prijatelje,
nitko ne zna.
Svi kažu: baš nas briga, važno je da se ne radi.
Ne možeš zamisliti draga rodice
kako je ovo dobra zemlja i dobar narod!
Tata je pio njihovo domaće vino i eno ga u sobi pjeva,
uvjeren je da ima više od sto kila i
da je samuraj (sama-raja).
Viče da će jednog dana postati Bušić,
a Bušići su ovdje oni koji u potpunosti prihvate bušido kodeks.
Tako se zvala i jedna domaća vojna postrojba u prošlom ratu.
Cinik l poskok.info