Halil Mehtić, nekadašnji zenički muftija, svjedok je obrane Sakiba Mahmuljina, umirovljenog generala i nekadašnjeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. On je, svjedočeći na Sudu BiH, izjavio da je domaće stanovništvo imalo simpatije prema stranim borcima zbog njihove hrabrosti i požrtvovanosti u ratu, ali velike rezerve kad je u pitanju njihova misionarska uloga u nametanju drukčijih vjerskih običaja. Mahmuljina optužnica tereti da nije spriječio ubojstva i nečovječna postupanja pripadnika Odreda “El-Mudžahidin” na području Vozuće i Zavidovića. Prema optužnici, pripadnici tog odreda su od 11. do 29. rujna 1995. ubili 52 ratna zarobljenika.
Halil Mehtić, nekadašnji zenički muftija, rekao je da je za vrijeme rata imao kontakte sa stranim državljanima afro-azijskog porijekla koji su u BiH bili angažovani na vojnim i humanitarnim poslovima.
On je kazao da je njihov pristup u poimanju i prakticiranja vjere bio drukčiji i da su željeli da muslimansko stanovništvo “ispravi” svoje običaje, kao i da Kuran bude iznad zakona. Istaknuo je da rukovodstvo Islamske zajednice u BiH to nije dopuštalo i da je bilo zabrinuto, prenosi Detektor.ba.
Muftija iznad zakona – osnivač brigade i koautor Upustva za muslimanske borce: Misli da je pravedno ubijati bez suđenja
“Pokušavao sam im ukazati na multietničku sredinu u kojoj stoljećima živimo… i da bi, ako bi izašli iz toga, izazvali domaće stanovništvo, naše susjede i međunarodnu zajednicu”, rekao je Mehtić.
Napomenuo je da su ti stranci, u namjeri da promijene običaje, podmićivali narod paketima hrane i 100 KM mjesečno. Ispričao je i kako je jedan od njih udario momka i djevojku koji su hodali zagrljeno, a naveo je i slučaj imama koji je prekinuo molitvu zbog prakticiranja drukčijih običaja. Kako je kazao, poslije nekoliko dana, došla su dvojica s puškama i rekli: “Da vidimo tko će sad prekinuti namaz.”
Svjedok je izjavio da je, s druge strane, narod podržavao njihova vojna dostignuća i da su bili hrabri, odlučni i spremni na žrtvu.
Mehtić je ispričao kako mu je jednom došla obitelj poginulog borca turskog porijekla, koji nije bio registriran da se “borio za Bosnu”. Kazao je da im je on izdao potvrdu da je poginuo kao borac Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Kako je dodao, obitelj mu je rekla da su prethodno kontaktirali ABiH, ali da nisu naišli na razumijevanje.
Na pitanje branitelja Nermina Mulalića “je li upoznat s ratnim zločinima stranih boraca”, svjedok je odgovorio da je o tome doznao nakon rata iz medija.
Odgovarajući na pitanja tužitelja Sedina Idrizovića, Mehtić je potvrdio da je bio jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade, kao i koautor “Uputstva za muslimanske borce”. U uputstvu se navodi da “ako starješina ili viša komanda ocijeni da je ispravnije zapaliti objekt ili šumu, onda je to dozvoljeno”, te da komanda odlučuje da li će “osloboditi, razmijeniti ili likvidirati zarobljenog neprijatelja”.
Svjedok je kazao da je “posljednja rečenica iznima situacija”, a da se “prethodno govori o općim pravilima”. Kako je pojasnio, “namjera je bila spriječiti samovolju i ukazati da zarobljenike treba predati komandi”, a da se “likvidacija odnosi na one koji su prešli mjeru u činjenju zločina”.
Dodao je da ABiH nije sudjelovala u izradi te knjige.
Sudce Miru Smajlović i Zorana Božića zanimalo je “zbog čega je bilo potrebno pisati uputstva za ono što je već propisano, kao što je postupanje prema zarobljenicima”, te “bi li pojedinci mogli protumačiti da je likvidacija zarobljenika dozvoljena”, Mehtić je rekao da “s ove vremenske distance misli da se moglo pozvati i na međunarodne konvencije”.
“Ako je neko ubio deset, sto ili tisuću ljudi, je li pravedno da bude likvidiran? (…) Od komande zavisi hoće li biti oslobođen, razmijenjen ili likvidiran”, kazao je svjedok Mehtić.
“Mi ih nismo zvali”
U ovom predmetu već prije je svjedočio i svjedok obrane Zijad Ljevaković koji je goorio o drukčijim navikama i praksi koju su donijeli strani borci.
Zijad Ljevaković, koji je bio u Upravi za moral Generalštaba ABiH, kazao je da je bilo zanimljivo kako su strani borci mogli ući u BiH kada nije mogla proći humanitarna pomoć.
“Nismo znali ni tko su ni odakle su”, rekao je Ljevaković i dodao da su “imali informacije kako se prebacuju iz humanitarnih organizacija u vojne i obratno”.
Svjedok, koji je kroz studije upoznao arapski svijet, kazao je da strani borci nisu razumjeli domaći ambijent i odnose u BiH, te da su bili isključivi. Dodao je da se njihova praksa sukobljavala s lokalnom.
“Ništa nisu znali o nama, a ni mi o njima”, izjavio je Ljevaković.
Prema njegovim saznanjima, politički i vojni vrh nije imao ulogu u dolasku stranih boraca i svi generali imali su rezervu prema njima.
Naveo je da je tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović rekao Amerikancima: “Mi ih nismo zvali.”
Svjedok je kazao da ga je, pošto je znao arapski, Izetbegović zamolio da se sastane s predstavnikom stranih boraca i prenese tri poruke. Rekao je da je “tom predstavniku poručio da je Dayton potpisan, a da oni imaju dva izbora – da nesmetano odu ili da ostanu i poštuju zakone BiH”.
Svjedok Ljevaković je kazao da nije imao informacije o zločinima Odreda “El-Mudžahidin”. Naveo je da vojni i politički vrh nije tolerirao ratne zločine.
Na pitanja tužitelja Sedina Idrizovića je li mu poznato da su Fikret Muslimović, Sakib Mahmuljin, Hasan Čengić i Salem Šabić podržavali ideju o dolasku stranih boraca, svjedok je odgovorio da “to ne vjeruje”.
Ljevaković je također rekao da ne može ni potvrditi ni negirati da je muftija zagrebački Ševko Omerbašić imao aktivnosti u vezi s dolaskom stranih boraca.
Tužitelj je predočio čestitku Mahmuljina povodom godišnjice Odreda “El-Mudžahidin”, u kojoj navodi da “život u skladu s islamskim propisima izaziva uzor i divljenje”, kao i da govori o “potrebnom strpljenju u svezi sa širenjem islama”.
Svjedok se nije složio da ova čestitka predstavlja podršku Mahmuljina, navodeći da “lijepa riječ najmanje košta”.
Ljevaković je kazao da nije imao informacije o zločinima nakon što mu je predočeno upozorenje Izetbegovića da nisu dopuštena kršenja Ženevskih konvencija, a koje je poslao nakon posjete Vozući u u rujnu 1995. i saznanja o “odnosu prema zarobljenim”.