Štrajk liječnika već se ozbiljno oduljio. Primitivni, nepametni pokušaji njegova slamanja nisu urodili plodom. Radi specifične prirode struke, liječnicima nije moguće potpuno “obustaviti rad” pa se i učinci štrajka čekaju dulje. Unatoč plitkoj i prljavoj kampanji prorežimskih medija, većina stanovništva podržava zahtjeve liječnika.
Ostat će zabilježeno kao kuriozitet da je večer uoči početka štrajka na HTV-u prikazan film Ljudožder vegetarijanac, koji prikazuje hrvatske liječnike kao monstrume, a u jeku štrajka kviz na nacionalnoj televiziji donosi pitanje – koliko je u prosjeku mito u hrvatskom zdravstvu?
Najprije se pokušala uvjeriti javnost kako štrajka izrazita manjina medicinara. Laž je razbijena akcijama izlaska pred bolnice koje su pokazale da je postotak štrajkaša velik. Onda su započeli medijski pritisci na predsjednika Hrvatskog liječničkog sindikata dr. Ivicu Babića. Režimski mediji su potpirivali najniže egalitarističke strasti puka objavljujući kao tobože šokantno otkriće koliko vođa štrajka mjesečno zarađuje ne spominjući koliko je u tome prekovremenog rada. Potom su mu za sanacijsku upraviteljicu bolnice u kojoj radi poslali saborsku zastupnicu SDP-a Marijanu Živko, koja je pokazala uzornu partijnost.
piše: Nino Raspudić
Štrajk je ipak išao dalje. Javnost očito osjeća da su zahtjevi liječnika opravdani i da to nije struka na kojoj se može trenirati recesijsku partijsku strogoću jer će liječnici jednostavno odlepršati iz hrvatskog zdravstva, a što ćemo onda? U Hrvatskoj je deficit liječnika već sada golem, procjene kažu kako trenutačno nedostaje 4500 specijalista. Zbog toga su postojeći primorani raditi znatno više nego što im to nalaže zakonski okvir, stoga gotovo svaki bolnički liječnik i sestra u Hrvatskoj ima gomilu prekovremenih sati rada. Kvaka je u tome da im se taj rad ne želi platiti kao prekovremeni rad, dakle zakonski predviđenih pedeset posto više nego redoviti.
Postojeći je liječnički kadar u Hrvatskoj nedostatan, sve je stariji (dob specijalista u Hrvatskoj je u prosjeku više od 50 godina), a usto je i interes za studij medicine iz godine u godinu sve slabiji. O razmjerima problema odljeva liječnika svjedoči podatak da se na prošlotjednom sajmu poslova iz medicinskog sektora za rad u inozemstvu prijavilo oko tisuću medicinara, uglavnom liječnika.
Zašto bi se itko gombao u lošim uvjetima u Hrvatskoj, s apsurdnim prekovremenim radom koji nije plaćen, pod palicom partijskih komesara i uz iživljavanje neobrazovanih režimskih novinara koji prikazuju liječnike kao da su svi nepotistički ušemljeni primatelji kuverti i pršuta, kad može u Irskoj ili Njemačkoj osigurati dostojanstvenu egzistenciju, raditi i razvijati se u normalnim uvjetima? Mlađi će liječnici sve više odlaziti preko granice, a stariji, nažalost bježati u druge sektore, prije svega u politiku.
Nesumnjivo je i loša situacija u zdravstvu dijelom razlog začuđujuće velikog broja medicinara u politici. U Hrvatskoj gotovo da i nema ministarstva kojem na čelu nije bio liječnik (zdravstvo, obrana, policija, vanjski poslovi, znanost i obrazovanje, ministarstvo rada itd.), trenutačno nas usrećuju dr. Jovanović, dr. Mrsić i dr. Ostojić, a treba im pridodati i desetak saborskih zastupnika: brojne gradonačelnike, župane i ostale odlutale liječnike.
Činjenica je da naš zdravstveni sustav godišnje troši gotovo šest milijardi kuna više nego što ima na raspolaganju, što je dijelom posljedica i neracionalnog poslovanja. Štrajkaši ističu kako odgovornost za to nije na liječnicima “šljakerima”, već liječnicima “menadžerima”, onima koji vode sustav, nažalost uglavnom regrutiranima po kriteriju partijske podobnosti, a ne stručnosti, što pokazuje i recentni primjer medicinskih komesara koji se ublaženo nazivaju “sanacijski upravitelji”.
Doktori u štrajku ističu kako to ne čine za povećanje plaća, već radi sprečavanja daljnjeg smanjivanja radnih prava, koje je pokrenuto nakon što je ministar proglasio ništavim kolektivni ugovor koji je trebao vrijediti do 2015. Ostojića s pravom optužuju da je vlastitu političku ambiciju pretpostavio dužnosti ministra. On je glavninu vremena provedenog na čelu Ministarstva zdravlja, umjesto na sanaciju sustava koji mu je povjeren, utrošio na frakcijske borbe u SDP-u, što je kulminiralo smjenom Bernardića i njegovim glavinjanjem u katastrofalnu kampanju za zagrebačkog gradonačelnika, čime je izgubio kredibilitet u Partiji i utjecaj u Vladi.
Koliko ga uopće fermaju Milanović, Linić, Mrsić ili ravnatelj HZZO-a Varga? Koliki je pregovarački potencijal i manevarski prostor ministra Ostojića s obzirom na kontekst u kojem djeluje? Možda ga drugovi puštaju da se pati s vrućim krumpirom štrajka jer ga se žele konačno riješiti? Uglavnom, štrajkašima njegova politička slabost nipošto ne ide u prilog.
Liječnici moraju biti adekvatno plaćeni i raditi u koliko-toliko prihvatljivim uvjetima jer će u protivnom sve više odlaziti pa će u javnozdravstvenom sustavu ostajati sve manje djelatnika koji ni nadljudskim prekovremenim radom neće više uspijevati odraditi sav potreban posao. Srećom, sve je manje onih koji smatraju da se netko tko se medicinski obrazovao, studirao, stažirao, specijalizirao, subspecijalizirao tijekom dva desetljeća i tko radi iznimno odgovoran i stresan posao u kojem je često svakodnevno glava pacijenata u pitanju, a jedna pogreška mu može uništiti život i karijeru, mora sramiti ako ima dvostruko veću plaću od vozača tramvaja.
Postoje neke temeljne društvene djelatnosti čije privilegije, koje ne moraju nužno biti financijske, moraju biti branjene, kako što je zdravstvo, obrazovanje, kultura, unatoč zloporabama koje su posebna tema i koje svakako treba rješavati, ali ne tako da se s prljavom vodom izbaci i dijete.
Ukratko, liječnik danas više nego ikada mora biti djelomično privilegiran kako bi ostao u sustavu našeg javnog zdravstva, a time mi bili ravnopravni u pristupu kvalitetnoj zdravstvenoj usluzi. U protivnom će kvalitetno zdravstvo biti dostupno samo privilegiranoj manjini koja će moći plaćati privatne poliklinike.
vecernji.hr
wpDiscuz