Vladine snage u Damasku sada kontroliraju liniju od glavnoga grada do Libanona i zatim prema sjeveru do Latakije te većinu obale

Ruski predsjednik Vladimir Putin u ponedjeljak navečer objavio je da se ruska vojska (djelomično) povlači iz Sirije. Taj je potez iznenadio svijet jer je prije samo desetak dana Putinov prvi diplomat Sergej Lavrov govorio da ne vidi razlog za obustavljanje ruskih zračnih napada “dok teroristi ne budu poraženi”.

No, nakon prvog šoka zbog odluke iz Moskve zbrajaju se dojmovi i nabadaju razlozi zašto se kremaljski vladar odlučio na taj korak. Naime, iako je Putin proglasio da su ciljevi zbog kojih je operacija pokrenuta ispunjeni, postavlja se pitanje koji su to bili ciljevi ako je tzv. Islamska država, zbog koje su se i odlučili na akciju, još uvijek dovoljno jaka i drži zavidan teritorij u Siriji i Iraku.

Djelomično povlačenje

Doduše, treba obratiti pažnju na termin “djelomično povlačenje” jer Rusija ne zatvara svoje dvije baze – zračnu u Hmejmimu i pomorsku u Tartusu – te se ne isključuju raketni udari s brodova u Kaspijskome i Sredozemnome moru. Rusi su dobili pravo na baze u Siriji “na vječna vremena”, što im jamči nazočnost u toj zemlji ne samo do završetka rata, nego očito i nakon njega, odnosno tijekom pregovora o sirijskoj budućnosti.

No, ako im je cilj bio osnažiti političku i vojnu, a time i pregovaračku poziciju svoga saveznika Bašara al-Asada u ratom zahvaćenoj zemlji gdje svi ratuju protiv svih, onda je on itekako postignut. Zapadni saveznici i pogotovo antibašarovska oporba cijelo vrijeme optužuju Ruse da su više koncentrirani na bombardiranje položaja umjerenih oporbenih snaga, nego i na položaje IS-a i al-Nusre. Naime, Bašar al-Asad je ojačao do te mjere da njegove snage zapravo kontroliraju dobar dio zemlje, ključne prometnice od Damaska prema moru i samu obalu te gradove Homs i Alep. Drugo, Rusija je poslala poruku da bez njezina angažmana nema rješenja sirijske krize, da je i dalje važan čimbenik međunarodnih odnosa i da ni Washington, ni Bruxelles (zapravo London, Berlin i Pariz) ne mogu samostalno odlučivati bez sudjelovanja ili konzultacija s Moskvom. S te je strane operacija u Siriji postigla uspjeh i može se smatrati Putinovom pobjedom.

Čvrsta jamstva

No, sve se to može kompromitirati ako se Bašar al-Asad skotrlja na pozicije koju je imao prije 30. rujna 2015. godine kada je Moskva počela svoje zračne udare. No, kako pišu moskovski dobro obaviješteni listovi poput Komersanta i Vedomosti, Putin je sigurno dobio saveznička jamstva za (budućnost i sigurnost) Bašara al-Asada. Istu večer kada je donio odluku, čuo se s američkim predsjednikom Barackom Obamom, ali je okrenuo i Bašarov broj u Damasku.

Osim jačanja Bašara al-Asada, Rusija je značajno podigla i ljestvicu Irana na tom području, koji je tamo s nekoliko desetaka tisuća svojih “dragovoljaca”, te s borcima libanonskog prošijitskog Hezbolaha. To su, dakle, stvari koje idu naruku Rusiji.

Prozaični razlozi

No, neki analitičari smatraju da postoje i neki prozaičniji razlozi za Putinovo povlačenje. Naime, Rusija je u sve težim ekonomskim problemima, izazvanima padom cijena nafte i plina kao glavnim ruskim dohodovnim sredstvima, a i sankcije uvedene zbog Ukrajine odrazile su se na ekonomski status zemlje. Rubalj pliva nemirnim vodama, a operacija u Siriji košta. Kako kaže nekadašnji Putinov savjetnik i bliski suradnik, politolog Gleb Pavlovski, Sirija kod prosječnog Rusa sve više izaziva odioznost sličnu kao nekada Afganistan, što Putin želi izbjeći. Prema mišljenju Pavlovskog, osnovni ciljevi su ostvareni, Rusija se vratila na scenu kao značajan svjetski igrač i vrijeme je da se smire strasti te posveti unutarnjopolitičkim i ekonomskim problemima.

Drugi, pak, smatraju da će se nakon ostvarenog sirijskog uspjeha, u što se još ubraja ostvareno primirje u Siriji i početak nove runde pregovora u Ženevi, Putin posvetiti onome što je sada palo u drugi, pa i treći plan: Ukrajini.

Varljivo primirje

Naime, tamo već godinu dana traje varljivo primirje, a ukrajinska unutarnja politika u potpunom je kaosu i svađama političkih partnera. Pretpostavlja se da bi je Putin mogao zakuhati do kraja te osnažiti političku poziciju proruskih pobunjenika s istoka zemlje i definitivno skinuti s dnevnog reda pitanje Krima. Neki smatraju i da se predsjednik Putin nagodio oko ukidanja sankcija koje ne samo njemu, nego i mnogim zemljama EU sve više smetaju i nanose gubitke.

No, vratimo se opet na “plusove” za Kremlj. Dakle, ako je tako, onda bi se Putinu sirijska epizoda itekako isplatila te označila da nije bila uzaludna i da je potvrdio da se više ništa neće moći rješavati bez Rusije.