Published On: Sub, svi. 18th, 2019

Što uopće znači “priopćenje Svete Stolice da su odobrena hodočašća u Međugorje”?


Dana 12. svibnja 2019. god., na jutarnjoj svetoj misi u Međugorju (a potom i ostalima tijekom dana), kako nas izvješćuju i kako nam tumače mediji,  pročitano je priopćenje Svete Stolice o odobrenju hodočašća u Međugorje. Pročitao ga je mons. Henryk Hoser, apostolski vizitator za Međugorje, u zajednišvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini Luigijem Pezzutom, a priopćenje glasi:

“Papa Franjo je odredio da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje uvijek pazeći da ne budu tumačena kao priznanje poznatih događaja koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve, to jest da ne stvaraju na bilo koji način zabludu ili dvosmislenost u doktrinarnom smislu.

Isti kriterij moći će biti primijenjen na pastire svakoga reda i stupnja koji žele poći u Međugorje i tamo slaviti ili suslaviti i na svečan način.

Međugorje, 12. svibnja 2019.

Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini

Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje”

Iako se u tom priopćenju obavještavaju vjernici da je papa Franjo odredio da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje, samo je priopćenje ostalo u mnogim segmentima nejasno i ne može se iz njega iščitati tko ga je doista donio, što ono donosi novo u pastoralnom i doktrinarnom smislu, kao i je li time Međugorje postalo svetište, odnosno ostaje nejasno koja je uopće svrha toga priopćenja.


Je li to priopćenje pape Franje ili dvojice crkvenih velikodostojnika?


Ponajprije, pročitano priopćenje je vrlo kratko i zanima nas zašto nije pročitana izravna odluka pape Franje, kako je to uobičajeno, nego je pročitano njezino tumačenje koje potpisuju apostolski vizitator i apostolski nuncij? Postavljamo si pitanje je li u tom smislu papa Franjo uopće donio neku pisanu odluku o navedenome, s obzirom da se ona ne navodi ni izravno ni putem poveznice, ili su tek dvojica potpisnika svojim autoritetom protumačila neke papine riječi upućene javnosti ili privatno njima dvojici? Iako načelno vjerujemo da su vjerno prenijeli papine riječi, ipak su na takav način ostavili prostora i za sumnju, s obzirom da je poznato kako obojica, a napose nadbiskup Hoser, svojim autoritetom nastoje pridonijeti što bržem proglašenju Međugorja svetištem. Dakle, temeljno je pitanje je li to priopćenje pape Franje ili dvojice crkvenih velikodostojnika?

S obzirom na navedeno, pitamo se koja je snaga i koji je domet toga priopćenja, odnosno zaključujemo da o takvoj stvari ne mogu imati jednaku pravnu snagu pisane odluke Svete Stolice i tumačenja njezinih službenika, posebice ukoliko pisana odluka možda ni ne postoji. Navođenje riječi kako je papa Franjo odredio, a istovremeno ne donoseći tu njegovu odredbu, svakako ostavlja za sobom određene upitnike.

No, ako i ostavimo po strani takve nedorečenosti, nedosljednosti i nejasnoće vide se i iz ostaloga dijela priopćenja, a u tom svjetlu izdvajamo nekoliko. Pri tome boldiranjem ističemo ono što nam je posebno dvojbeno.


Je li organiziranje hodočašća u Međugorje dopušteno ili tek moguće?


Ponajprije, u priopćenju se navodi da je papa Franjo odredio da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje. Redovito odluke koje se donose, na bilo kojoj razini i na bilo kojem području, ne određuju da nešto bude moguće, nego da se stvarno provodi, pa se doista čini čudnim smisao takve rečenice. Prema tako složenoj mogućoj odredbi ne možemo zaključiti je li papa organizirana službena hodočašća stvarno dopustio ili nije. Drugim riječima, ne vidimo razloga zašto je takva jedna odredba, koja je trebala biti potpuno jasna i nedvojbena, odnosno jasno izreći smiju ili se ili ne smiju organizirati službena hodočašća u Međugorje ili ne, ostala tako zamagljena i ostavila prostora različitim tumačenjima.

S druge strane, iako se tako radilo protivno odlukama mjesnoga biskupa Ratka Perića, hodočašća su u Međugorje bila organizirana i do sada, pa uopće ne vidimo neku novinu u tom dijelu pročitanog priopćenja. Naime, u njemu se ne govori da je riječ o službenim hodočašćima, nego samo o hodočašćimaodnosno ne izriče da sada biskupi diljem svijeta mogu dopustiti, poticati i organizirati hodočašća iz svojih mjesnih Crkava. Iako će to biti naznačeno kasnije, držimo da je i ovdje takvo dopuštenje trebalo biti jasno naglašeno, pa se ponovno pitamo zašto je takva odredba ostala nedorečena i nedovoljno precizna, odnosno zašto je i tu ostavila prostora za različita tumačenja? Čini nam se da je stvar mogla biti vrlo jasno i nedvosmisleno izrečena, ali da namjerno nije.


Oprječnost dopuštenosti hodočašćenja u Međugorje i nedopuštenosti povezivanja s ukazanjima


Još više zbunjuje oprječnost koja se iščitava iz narednog dijela rečenice, a koja kao da negira sve ono naprijed rečeno. Naime, iako je (ne)službena hodočašća u Međugorje (i dalje) moguće organizirati, pri tome treba uvijek paziti da ne budu tumačena kao priznanje poznatih događaja koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve. Pitamo se koja je svrha posebnog odobrenja takvih hodočašća ukoliko treba strogo paziti da se ona ne dovode u vezu s mogućim ukazanjima (koja su u priopćenju neodređeno nazvana poznati događaji) i ukoliko još treba čekati nova ispitivanja i pravorijek Svete Stolice? Pogotovo ako se, kako se to navodi u narednoj rečenici priopćenja, treba strogo paziti da ne stvaraju na bilo koji način zabludu ili dvosmislenost u doktrinarnom smislu.

Već smo više puta u osvrtima o međugorskom fenomenu naglašavali kako je opasno razdvajati doktrinarna od pastoralnih pitanja, odnosno da je za očuvanje pravovjerja kod hodočasnika neizostavno potrebno čvrsto uvjerenje da su se ukazanja Blažene Djevice Marije doista zbila, a ne da je riječ o lažima ili možda đavolskim ukazanjima, no u priopćenju se očigledno ne drži nužnim sačuvati ravnotežu između dušobrižničke i dogmatske strane.

Popuštanje pred pastoralnom stranom i guranje doktrinarne u red čekanja čini nam se veliki grijeh propusta i poticanje ne samo na sablazan, nego i na raskol, jer međugorski fenomen svojom raširenošću u svjetskim razmjerima čini da se Crkva razdvaja na dva nepomirljiva tabora, odnosno na one koji su potpuno uvjereni u vjerodostojnost međugorskih ukazanja i one koji su potpuno uvjereni u njihovu nevjerodostojnost.

Pitamo se samo što bi se dogodilo ukoliko bi buduća ispitivanja Crkve o Međugorju s apsolutnom sigurnošću potvrdila da ukazanja nisu autentična? Tada bi se, očigledno, jasno pokazale sve opasnosti koje dolaze iz ovoga i ovakvih nedovoljno promišljenih i nedovoljno jasnih priopćenja, jer je u međuvremenu Crkvi nanesena nepopravljiva šteta. Zato držimo da se pastoralna i doktrinarna pitanja nipošto ne smiju razdvajati, odnosno da se zdrav pastoral može izgrađivati samo na zdravoj dogmatskoj pozadini. Nje nažalost u Međugorju nema, pa upozorenje koje se iznosi u priopćenju da hodočašća ne smiju stvarati ni na koji način zabludu i dvosmislenost u doktrinarnom smisluostaje tek mrtvo slovo na papiru, s obzirom da su takve zablude i takva dvosmislenost stalni nametnici međugorskog fenomena i zajedno s njim rastu.


Koje kriterije trebaju slijediti oni pastiri koji žele poći u Međugorje?


Priopćenje na kraju ističe kako će gore navedeni kriteriji moći biti primijenjeni na sve one pastire koji žele organizirano poći u Međugorje i ondje slaviti ili suslaviti na svečani način, a iako se taj dio čini najlogičnijim i najjasnijim, i on ima svojih nejasnoća.

Ponajprije, navedeni kriteriji su, kako smo vidjeli, daleko od zdravih i jasnih načela i u biti ne donose ništa novo. Ukoliko bi ih se strogo slijedilo prema onome što je stvarno navedeno, a ne predmnijevano, vjerojatnije bi se došlo do zaključka da organizirana službena hodočašća u Međugorje nisu dopuštena.

Osim toga, ponovno se koristi probabilan oblik, odnosno navodi se kako će isti kriteriji moći biti primijenjeni, a ne da se tako određuje, pa se opet pitamo je li riječ o stvarnom odobrenju službenih hodočašća u Međugorje, s obzirom da je sve osim riječi odredba ostalo u plauzibilnoj formi.

Drugim riječima, sve nas vodi zaključku da je dano priopćenje namjerno oblikovano nedodređeno, odnosno da se prividno nešto mijenja, iako, čini se, u biti ostaje sve kao i do sada. Naime, mnogi pastiri diljem svijeta ni do sada nisu čekali papino odobrenje da bi vodili vjernike na hodočašće u Međugorje, nego su to činili na svoju ruku, ignorirajući tako nadležnost Svete Stolice i preporuke biskupa Ratka Perića, pa im zapravo takvo priopćenje ništa ne znači. Oni drugi, barem u većem broju, koji do sada nisu vodili svoje vjernike u Međugorje, vjerojatno ne će ni nadalje, jer su svjesni značenja doktrinarne strane i ne žele voditi svoje vjernike na mjesto tek mogućeg ukazanja.


Priopćenje pape Franje o odobrenju hodočašća u Međugorje u svjetlu njegove izjave o proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca


No, s obzirom na sve navedeno, najveći nam se problem čini u činjenici kako je priopćenje tempirano u krivo vrijeme, odnosno da je kao takvo, u velikom broju, s negodovanjem dočekano i među onima koji međugorska ukazanja priznaju i među onima koji ih odbacuju. To se posebno da iščitati iz mnogobrojnih komentara koje čitatelji ostavljaju ispod objavljenih priloga o ovom priopćenju pape Franje.

Naime, papine riječi da je tražio pomoć srpskog patrijarha Irineja kako bi otkrio istinu o Stepincu među hrvatskim su vjernicima naravno dočekane kao još jedna šaka soli na ranu hrvatskoga naroda, a to je dodatno dovelo do pojačanog odbacivanja njegova autoriteta kao Kristova namjesnika i poglavara Katoličke Crkve. Traženje mišljenja od nekoga tko ne pripada Katoličkoj Crkvi, a k tomu i idejno pripada istoj onoj ideologiji koja je dovela do Stepinčeve montirane optužbe i njegova križnoga puta, odnosno od onoga tko je suprotna strana u postupku kanonizacije, s pravom se čini nepromišljen čin koji je duboko povrijedio mnoge one koji su uvjereni u Stepinčevu svetost. S obzirom da je papino priopćenje o Međugorju uslijedilo svega nekoliko dana nakon njegove izjave o bl. Alojziju Stepincu, razumljivo je da su mnogi to povezali i izražavajući svoju bol zbog papina nepoznavanja biti stvari oko blaženika, izrazili su i svoju ogorčenost i s obzirom na odluku o Međugorju.

Najveći broj komentara, naime, vrlo je negativno intoniran i izravno usmjeren protiv autoriteta pape Franje, a najčešće se kreće u okviru poziva papi Franji da pita patrijarha Irineja da mu da savjet i za Međugorje ili pak u okviru tvrdnje da papa sada odobrenjem Međugorja Hrvatima daje mrvice kao zadovoljštinu za nanesenu bol i uvredu.

Naravno da to nije dobro i naravno da je takav odnos prema papi daleko od one požrtvovnosti i one podložnosti Svetoj Stolici koju je pokazivao bl. Alojzije Stepinac, ali s druge strane valja imati na umu kako i sam papa češće, pa tako i s obzirom na oba navedena interventa: priopćenje o hodočašćima u Međugorje i izjava o Stepincu, svojim nedovoljnim poznavanjem biti stvari, dovodi do produbljenja, a ne rješenja problema.


Zaključak


S obzirom na sve rečeno čini nam se temeljna poteškoća u pitanju je li vjerniku opravdano, razborito i svrhovito javno kritizirati pojedine papine stavove i odluke ili bi se od toga, poradi većeg dobra, trebao suzdržati i nastojati uvijek i u svemu o Petru današnjih dana lijepo govoriti?

Konkretno, papine izjave o kojima smo ovdje polemizirali, kao i niz drugih njegovih stavova, ne ulijevaju nam baš puno povjerenja niti nam se čine korisnima za izgrađivanje one i onakve vjere koju smo baštinili od apostola i za koju čvrsto držimo da bismo ju trebali takvu neokrnjenu sačuvati. Kako to mnogi ističu, i nama se čini kako papa Franjo vrlo često dolazi do ruba pravovjerja, pa čak i prelazi preko njega, ali s druge strane uočavamo važnost dubokog i iskrenog poštovanja prema zemaljskom poglavaru cijele Katoličke Crkve, pa se stoga pitamo kako pronaći onaj pravi put koji će znati obuhvatiti i jedno i drugo.

Priznajemo da ćemo daleko s većim poštovanjem poslušati i srcem prihvatiti npr. riječi kardinala Gerharda Ludwiga Müllera ili kardinala Roberta Saraha ili pak emeritiranog pape Benedikta XVI. (koji su, usput budi rečeno, uvijek s puno poštovanja govorili o bl. Alojziju Stepincu i izravno ili neizravno stavljali u pitanje međugorsku autentičnost), kao i niza drugih biskupa diljem svijeta koji sve češće dižu svoj glas u obranu jasnoće katoličke vjere, a nasuprot nedorečenim stavovima pape Franje, ali ipak uviđamo da aktualni papa govori iz dubine srca i da ono što čini, čini s dobrom nakanom.

Zato želimo istaknuti da gornja kritika nije iznesena s ciljem obezvrjeđivanja ni pape Franje, ni nadbiskupa Hosera, ni nuncija Pezzuta, nego naprotiv kao izraz najiskrenije želje da pravovjerje i istinska vjera uvijek i svuda cvjetaju u Katoličkoj Crkvi i da ih nikad ne uguši ni međugorsko ni ikakvo drugo trnje.

Vjeroučiteljica u Ekonomskoj i upravnoj školi Osijek i urednica portala