Dok je cijeli svijet plakao nad sudbinom “opkoljenog” Sarajeva, specijalne postrojbe Armije BiH izlazile su iz istog Sarajeva da bi napadale okružene hrvatske enklave središnje Bosne. Tako se u napadima na Kreševo istakao pripadnik specijalnih policijskih snaga Armije BiH Jozo Andžić, a njegov sugrađanin, Igor Pavlović, je i glavu izgubio pokušavajući ubiti što više viteških Hrvata. Da je približnu energiju Armija BIH uložila u deblokadu grada, možda bi i uspjeli. Ali za kim bi onda svijet plakao…
Tekst sa FENE:
Dvadesetogodišnjicu smrti Igora Pavlovića, heroja odbrane Bosne i Hercegovine, odlikovanog posthumno najvećim ratnim priznanjima, obilježio je danas u Sarajevu, u Domu mladih Centra Skenderija, Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja “Zlatni ljiljan” i “Zlatna policijska značka” Kantona Sarajevo u saradnji s Udruženjem “Obrazovanje gradi BiH”.
U posthumnom priznanju “Počasni doktor”, koje mu je dodijelio Medicinski fakultet u Sarajevu jer je Igor poginuo kao apsolvent, zapisano je da su najveće dvije ljubavi ovog neustrašivog heroja bile medicina i domovina i da je on izabrao drugu u teškim danima agresije na BiH, kad se nije odvajao od puške na odbrambenim linijama.
“Jedan je Igor” naziv je kratkog dokumentarnog filma prikazanog tokom obilježavanja godišnjice.
Nedžad Mulabegović, dekan Medicinskog fakulteta u vrijeme kad je Igor bio apsolvent, ispričao je posjetiocima da je razgovarao s njim nedugo prije pogibije i savjetovao mu da uprkos teškoj ratnoj situaciji, prvenstveno okonča studije.
Po dogovoru, njih dvojica vidjeli su se opet za nekoliko dana. Mulabegović nije znao da će to biti zadnji susret s Igorom koji je tada rekao profesoru da uvažava njegov savjet i razloge koje je naveo, ali da se u tom trenutku ipak prioritetno opredjeljuje za odbranu napadnute zemlje.
Ismet Godinjak, predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja Sarajevskog kantona, tokom današnjeg obilježavanja 20. godišnjice pogibije, izjavio je da već godinu dana u općinskim ladicama, bez odgovora, čeka inicijativa da jedan od sarajevskih domova zdravlja nosi ubuduće Igorovo ime.
Igor Pavlović poginuo je 24. decembra 1993. godine kao 24-godišnji apsolvent sarajevskog medicinskog fakulteta na borbenom zadatku u području Viteza. Ukopan je, zajedno sa saborcima, na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, gdje mu je danas ukazana počast.
Za ispoljenu hrabrost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlikovalo ga je Ordenom zlatnog grba s mačevima.
Igorova majka, jedan od likova u prikazanom dokumentarcu, priča da je “kao i svaka majka” priželjkivala da Igor bude pošteđen opasnosti od pogibije, ali da se on bez imalo razmišljanja stavio na branik Bosne i Hercegovine.
Na majčine strepnje je odgovarao: “Bolje da poginem ja nego neko ko ima porodicu, djecu”.
Majka je, kaže, tješila sebe da će sudbina sačuvati sina.
wpDiscuz