Što je dova bez konteksta?

Uzimajući u obzir posjetu turskog atašea i njegov sastanak sa reisom, tj. stavljajući Išerićevu dovu u kontekst, nije teško primijetiti da je uloga IZBiH, barem u ovom slučaju, svedena na ideološki aparat turske vlasti

Proteklog petka prije džuma-namaza u Gazi Husrev-begovoj i Carevoj džamiji u Sarajevu proučena je dova podrške Turskoj i njenoj vojnoj akciji protiv pobunjenih Kurda. Molitva je opisana kao podrška Republici Turskoj u borbi protiv terorizma.

_____________piše: Ernad Osmić I Prometej.ba

Za one koji nisu imali priliku pročitati tekst molitve Sadrudina Išerića, imama Careve džamije u Sarajevu, donosimo ga u nastavku:

“Uzvišeni pomozi one koji se na Tvom putu bore kako bi donijeli mir među napaćene muslimane Šama. Bože, zaštiti obespravljene i nemoćne. Zaštiti tamošnje narode od terora i onih skupina koje se ne drže Tvojih propisa. Uzvišeni Allahu Tvoj poslanik Te je molio da nam blagosloviš Šam i govorio nam je da Tvoji meleki svoja krila pružaju nad Šamu. I mi Te iz ove zemlje, koja zna za težinu iskušenja ratom i strahom, molimo da spustiš svoj smiraj na sve ljude Šama. Bože, Ti si jedino utočište, protjeranim, ucviljenim i obespravljenim, pa im budi na pomoći. Bože naš, sačuvaj ovu našu zemlju od svakog zla. Sačuvaj od zla i sve zemlje svijeta. Učini da mir zavlada u srcima ljudi i pomozi našoj braći u Turskoj, Siriji, Palestini i na svakom mjestu”.

Kontekst tursko-kurdskog konflikta

Još za vrijeme Osmanskog carstva Kurdi su kao manjina u carstvu organizirali nekoliko ustanaka, a razlog je višegeneracijska diskriminacija od strane turske vlasti, dok je moderni konflikt vezan za Turski rat za nezavisnost (1919–1923), kada je uspostavljena Turska nacionalna država, u kojoj su ljudska prava Kurda bila skoro nepostojeća. Kurdi su organizirali nekoliko bezuspješnih ustanaka, što je rezultiralo u preseljenju velikog broja Kurda, zabranjena su kurdska imena i jezik, a kulturni i etnički identitet negiran. Pogrdni naziv koji su Kurdi dobili od Turaka je „brdski Turci“.

1974. godine Abdullah Öcalan je formirao PKK (Partiju Kurdskih Radnika), koja se borila za nezavisnu kurdsku državu. Međutim, u tim borbama preko 40.000 ljudi je poginulo, a stotine hiljada raseljeno. U 90-im je PKK odustao od nezavisne države, tražeći umjesto toga veću kulturološku i političku autonomiju.

2013. je dogovoren prekid vatre, koji je trajao sve do 2015. godine kada je bombaš-samoubica napadom u turskom gradu Suruk (blizu granice sa Sirijom) ubio 33 pripadnika PKK-a. Napad je pripisan ISIL-u, ali je PKK bio uvjeren da su turske vlasti bile saučesnici u tom napadu, te su kao odgovor napali turske policajce i vojnike. Turska vlada je tada objavila tzv. „sinkronizirani rat protiv terora“ i to protiv PKK-a i ISIL-a.

U januaru 2018. godine turska vojska je započela vojnu operaciju u graničnoj sirijskoj teritoriji Afrin. Ofanziva je usmjerena protiv lijevo orijentirane političke stranke PYD (koja se protivi turskom, kurdskom i bilo kojem drugom nacionalizmu), kurdske narodne vojske YPG (formirana od strane PYD-a) i SDF (multinacionalni i multireligijski savez koji objedinjuje YPG i druge manje narodne vojske različitih nacionalnosti s ciljem borbe za „sekularnu, demokratsku i federalističku Siriju“). Turska vjeruje da su PYD, YPG i SDF podružnice PKK-a, te da pod krinkom borbe protiv ISIL-a (za koju su od strane SAD-a opskrbljeni oružjem), zapravo ravnaju teren za objedinjenje kurdskog naroda sa područja Turske i Sirije, s ciljem odcjepljenja i formiranja sopstvene Kurdske države.

Nije komplikovano – samo ti nedostaje vjere

Kao što možemo vidjeti, konflikt koji traje nekoliko stoljeća nije jednostavno reducirati u nekoliko paragrafa informacija. Dinamika sukoba i uključenih aktera samo u posljednjih pet godina je dovoljna da se nama običnim smrtnicima zavrti u glavi. Informirano formiranje stava je time utoliko otežano. Na svu sreću, na raspolaganju su nam ljudi i ustanove koje nas mogu odriješiti te obaveze i svijet nam predstaviti u razumljivim kategorijama, tj. mi i oni.

Što nas vraća na dove koje su se u petak slale iz Bosne turskoj braći.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović je nekoliko dana ranije imao sastanak sa atašeom za vjerska pitanja u ambasadi Republike Turske u BiH Hasanom Atliom, na kojem je informiran o posljednjoj vojnoj intervenciji Republike Turske u Siriji pod nazivom „Maslinova grana“. Islamska zajednica je na njegov prijedlog donijela odluku da se prouče dove (molitve) u znak podrške turskoj vojsci.

Istini za volju, tekst dove efendije Išerića ne ističe podršku turskoj vojsci, već se moli za mir u zemlji Šam. Šam je naziv za područje u koje spadaju današnja: Palestina, Jordan, Libanon, Sirija i neki predjeli Turske i Iraka. U dovi se moli za mir napaćenim muslimanima tog područja, s tim da treba naglasiti kako su Kurdi, vjerski gledano, najraznolikiji narod Zapadne Azije. Procjenjuje se da se oko 75% Kurda naziva muslimanima, s tim da su poznati po svom liberalnom shvaćanju religijskih obaveza, što se odražava i u poslovici „U usporedbi s nevjernikom, i Kurd je musliman“ .

Uzimajući u obzir posjetu turskog atašea i njegov sastanak sa reisom, tj. stavljajući Išerićevu dovu u kontekst, nije teško primijetiti da je uloga IZBiH, barem u ovom slučaju, svedena na ideološki aparat turske vlasti. Ovo odražavaju i mediji koji su dotične dove u petak opisali kao „podrške Turskoj“, „podrške turskoj vojsci“ i „molitve za vojnu akciju Turske u Siriji“.

Ako babo kaže da su loši, onda su loši

O primjerima bošnjačke fiksaciji na turskog predsjednika Erdogana mogu se napisati tomovi knjiga iz kliničke psihijatrije, tako da se ne možemo u ovom ograničenom prostoru tome posvetiti. Ono što, međutim, treba istaknuti jeste ta fiksacija u kontekstu postmodernističke konzumacije vijesti, tj. pojma postistine.

Prema gruboj definiciji, pojam postistine se odnosi na doba u kojem uspjeh plasiranja neke vijesti ili nečije političke retorike ne ovisi o validnosti činjenica koje iznose, već isključivo o intenzitetu emocionalne reakcije koju one izazovu. Istina i faktualnost je izgurana u drugi plan, a u prvi je postavljeno izazivanje reakcija kod primaoca informacija.

Naravno, ovakvo apeliranje na emocije nije novotarija. Ono je sastavni dio onih ideologija koje svoje pristalice zadržavaju etiketiranjem drugog kao neprijatelja, jer se na taj način željena emocionalna reakcija najefikasnije izaziva. Suvremena „demokratska“ diktatura koju vidimo u Turskoj koristi se tim mehanizmom kako bi, kao i svaka druga diktatura u historiji čovječanstva, osigurala da njena moć opstane.

Erdogan sa svojom konstrukcijom drugog u obliku Kurda nastavlja tradiciju koja se, kao što smo spomenuli, ne prekida stoljećima. Usporedimo li, međutim, njegovo nastojanje da od Kurda napravi nacionalnog neprijatelja par excellence sa, primjera radi, aparthejdom u Južnoj Africi, nailazimo na jednu bitnu distinkciju u formi imanentnog prepoznavanju drugog po nekoj fizičkoj karakteristici. U Južnoj Africi, bijelci su čim pogledaju osobu do sebe znali da li pripada drugom ili ne. Sa Kurdima je stvar malo suptilnija, jer se ne razlikuju po boji kože od Turaka. Štaviše, vjera Kurda se (uglavnom) poklapa sa većinskom vjerom Turaka, pa je i ta razlika teško uočljiva. Naravno, oni koji sa Kurdima dijele životni prostor vjerovatno znaju po drugim indikatorima (jeziku, naglasku, ličnim imenima) raspoznavati njih od sebe. Međutim, isto tako vjerujem da je prosječnom stanovniku Bosne i Hercegovine ta razlika zanemariva, pa možda čak i toliko minuciozna da graniči sa apsurdom. (Slično kako ostatak svijeta doživljava naše razlike između Srba, Hrvata i Bošnjaka.)

Dakle, onaj Bošnjak koji u Kurdima vidi drugog, to ne čini iz istog razloga kao Erdogan i njegove pristalice, već tu etiketu nekritički preuzima na osnovu turskog narativa koji mu je pružen. Zašto taj narativ neupitno prihvaća do te mjere da je spreman svoju religiju, ono što je svakom vjerniku najsvetije, politizirati, neka svaki vjernik sam sa sobom riješi.

Za koga, onda, navijati?

Nameće se pitanje „Na čiju stranu stati u ovom konfliktu?“. Ukoliko odbijemo prihvatiti turski narativ koji nam je zapakovan i uručen, to ne znači da smo po automatizmu na strani Kurda. Birati strane u ovako nečemu je nezahvalno, ali smo, nažalost, tako programirani da mislimo da moramo. Čovjeku je svijet uvijek svarljiviji kad je crno-bijel.

Odgovoru na pitanje (ne)pristranosti se ne može doći analiziranjem tuđih emocija, već samo analiziranjem svojih. Ukoliko se ja budem ravnao po emocijama turskih nacionalista kako bi donio zaključak, podjednako bih izdao sebe kao što bih se izdao i da se ravnam po emocijama kurdskih nacionalista. „Istina je na strani obespravljenih“, rekao je Malcolm X, borac za prava crnaca u SAD-u. Musliman koji je uvidio (i osjetio na svojoj koži) šta znači naslijeđe višestoljetne diskriminacije. Šta znači biti pripadnik drugih u državi u kojoj si se rodio; u kojoj su ti se preci rodili…

Razmišljam o tome dok razmišljam o Kurdima, pa bih se na kraju složio, ipak, sa efendijom Išerićem i njegovom dovom, a posebno dijelom koji glasi: „Bože, zaštiti obespravljene i nemoćne. Bože, Ti si jedino utočište, protjeranim, ucviljenim i obespravljenim, pa im budi na pomoći.“