U osnovi, Hrvati i Srbi dijele se na one koji misle da se Hrvati i Srbi dijele na Hrvate i Srbe, i one koji na sve druge načine razmišljanja misle o svim drugim stvarima, osim o Hrvatima i Srbima – one dakle koji općenito misle… O tim stvarima, eto, razmišljam između dvije utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, dokono listajući hrvatske i srpske portale… – piše tako Dežulović, a znamo da je dokono razmišljanje izvor čiste mudrosti.
Stoga je nekako bilo za očekivati, da će čovjek kojem su ovi nemisleći Hrvati i Srbi predmet ismijavanja provaliti preko usta koju riječ, o Hrvatu, sadistu, koji je u Dretelju silovao Srpkinje, samo zato što je jebeni Hrvati i jer je bio u poziciji moći da to čini.
No avaj. Upravo je Boris Dežulović bio taj koji je promovirao i promovira film, čak i u srpskim Novosstima , u kojem se primitivac i sadist, Ustaša, odbjegli ratni zločinac pojavljuje kao svjedok humanizma. O da. Upravo je to taj Dežulović, koji piše za srpske Novossti. I da, o da, Srbi pojma nemaju da u tim Novosstima plaćaju kolumnistu koji je javno, direktno ili indirektno, promovirao silovatelja nad Srbima u Hercegovini.
Pored tog što je silovao, neke srpske zarobljenike tjerao je da u Ljubuškom pasu travu. Ništa to nije važno Dežuloviću a sve to on zna. I ništa to ne sprečava ga da moralizira o ustaštvu, dok sudjeluje u projektu medijskog skrivnaja i istovremenog veličanja ustaše. Jer ako veličaš film u kojem si od ustaše napravio humanistu onda veličaš i ustašu.
Ako prava Borisova raja snima taj film, recimo Svetlana Broz, što bi se srpska zajednica u Hrvatskoj zamarala tim detaljom. Oko HOS-ovog silovatelja u Dretelju za Srbe. Ili možda činjenicom da Dežulović u Hercegovini druguje sa dječakom koji je dizao studentske prosvjede protiv progona džihadista iz BIH. Istih onih džihadista koji su na Ozrenu obredno ubijali Srbe. Ne sekira to Dežula. Jer prava raja je prava raja. A pravoj raji se ne gleda u zube.
A sada njegov ingeniozni uradak. Obrnuto proporcionalan od njegove osobne dosljednosti. U traženju pravde i istine.
Što je Hrvat bez Srbina
U osnovi, Hrvati i Srbi dijele se na one koji misle da se Hrvati i Srbi dijele na Hrvate i Srbe, i one koji na sve druge načine razmišljanja misle o svim drugim stvarima, osim o Hrvatima i Srbima – one dakle koji općenito misle.
Oni prvi posljednjih su trideset godina svojih povijesti i istorija, cijele zapravo svoje živote potrošili na dokazivanje teorije o suštinskoj različitosti Hrvata i Srba. Nije to posve nerazumljivo, jer u njihovom tijesnom, memljivom svemiru to je pitanje života i smrti, samog smisla postojanja: ako se Hrvati i Srbi ne dijele, čemu onda povijest i istorija, čemu uopće život, čitav izgrađen oko te mitološke fantazije? Njihov je izbor jednostavan: bolje dvoje te isto, nego jedno te različito. Čak i ako je cijena toga čisti, derivirani dokaz supstancijalne istosti Hrvata i Srba, potpuno i bez ostatka istih jedino u čvrstoj vjeri kako su potpuno i bez ostatka različiti. Taj je dokaz ionako samo za one koji općenito misle, i koji o tome – o Hrvatima i Srbima – misle točno onoliko koliko treba da se pročita ova rečenica.
Temeljna razlika između prvih i drugih jest u tome što potonji, oni dakle Hrvati i Srbi koji misle, i čiji životi nisu sagrađeni oko dijeljenja na Hrvate i Srbe, bez većih poteškoća mogu jedni bez drugih: takvim Hrvatima ne trebaju Srbi, niti takvim Srbima trebaju Hrvati. Bez njih se može, s njima se ne mora. Nije, naravno, njihov odnos bez međusobne mogućnosti, ali on niti u jednom svom trenutku nije određen hrvatstvom Hrvata ili srpstvom Srba: kad se takvom Hrvatu dogodi Srbin, ili Srbinu Hrvat, on je tek jedna od bezbrojnih mogućnosti, veća od ostalih samo i točno toliko koliko su Hrvati i Srbi istiji u odnosu na razne druge. I koliko s tim nemaju nijedan pojedinačni problem.
Oni prvi za to vrijeme ne samo da nemaju bezbroj mogućnosti, već nemaju ni dvije. Takvom je Hrvatu Srbin – a Srbinu Hrvat – njegova jedina mogućnost i posljednja šansa. Takvi Hrvati i Srbi jedni bez drugih ne mogu, bez svoje međusobnosti oni nisu ništa, jer su jedni drugima jedini materijalni dokaz sebe. Hrvat kao Srbinov odraz u ogledalu – i, jasno, obrnuto – više je od jeftine prispodobe o istosti: bez Srbina u ogledalu Hrvata jednostavno nema, on ne postoji. To što ga, onako tupog pred zrcalom, fizički i dalje ima, njemu ništa ne znači. U stvarnom svijetu on sebi nimalo ne treba, niti sam sebi nedostaje.
O tim stvarima, eto, razmišljam između dvije utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, dokono listajući hrvatske i srpske portale, pa svjedočeći fenomenu koji odavno već dobro poznaju dokoni fenomenolozi s viškom slobodnog vremena dovoljnim da ga mogu trošiti na hrvatske i srpske portale. Svaki put u ovakvoj nekoj prilici, o loptačkom nekom prvenstvu Europe ili svijeta, vlažni podrumi hrvatskih i srpskih internetskih stranica – one duboke, mračne jame komentara pod izvještajima, u koje pristojan svijet ne zalazi – postaju, naime, fantastična mjesta sastajanja i druženja Hrvata i Srba, nešto poput zavičajne balkan-grill kafane na periferiji Beča.
Pasionirani pratitelji tog fenomena znaju njegove zakonitosti i pravila. Gosti tih balkan-grillova dijele se na nekoliko skupina. Prva skupina su takozvani domaćini, recimo ljuti anonimni Hrvati u komentarima na hrvatskim portalima, svoji na svome, koji jebu majku Srbima što su nepozvani došli komentirati na tom mjestu, umjesto da se drže svojih, srpskih portala. Kao i ljuti Srbi, domaćini na komentarima srpskih portala, oni – kako terevenka u kafani odmiče – postaju sve uvjerljivija manjina: nakon nekog vremena gotovo svi odlaze kod onih drugih, Hrvati u komentatorske podrume srpskih portala, a Srbi u podrume hrvatskih, i tamo, kao uostalom u svakom čestitom balkan-grillu na periferiji Beča, dočekuju zoru.
Zašto je to tako, jasno je svakome osim njima samima. Hrvati na srpske portale i Srbi na hrvatske idu nagonski, bez razmišljanja, poput jegulja u Sargaškom moru. Njima je tu mjesto, oni se tu – baš poput jegulja u Sargaškom moru – dijeleći množe. Njihovo ponašanje tamo, međutim, nije onakvo kakvo bi neupućen netko očekivao: ne idu Hrvati ‘kod Srba’ ni Srbi ‘kod Hrvata’ kako bi najboljim neprijateljima trijumfalno utrljavali u nos svoje pobjede ili se naslađivali njihovim porazima. Za početak, oni idu vidjeti što oni drugi misle: Hrvatima dobra igra ili pobjeda na prvenstvu malo znači ako ne dobiju ovjerenu potvrdu od Srba. I – u daljnjem tekstu nepotrebno je ponavljati – obrnuto.
To je igra koja se odvija po odavno utvrđenim pravilima. Srbi – što veći i ljući, to s više poštovanja – neumjereno hvale Hrvate: nema pritom nesporazuma i zabluda, Hrvati su i dalje ustaški srbožderi, ali umeju da igraju fudbal i – što je najvažnije – pokazuju kako se na livadi gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, jasno, upućena ‘svojima’, srpskim fudbalerima, savezu, narodu i državi. Hrvati onda nadmoćnom kurtoazijom hvale Srbe i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome dakle što Srbi imaju, recimo, u košarci.
Nema, dakako, nikakvih nesporazuma i zabluda, Srbi su i dalje četnički hrvatožderi, ali znaju igrati košarku i – što je najvažnije – pokazuju kako se na parketu gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, dalje znate, upućena ‘svojima’, hrvatskim košarkašima, savezu, narodu i državi. Nakon čega Srbi patronizirajućom kurtoazijom hvale Hrvate i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome što Hrvati imaju, recimo, u fudbalu.
Daljnja rasprava u tim podrumima ide ovako: domaćini se u vrlo kratkom vremenu posvađaju između sebe, podijeljeni na one koji poštuju ustaše/četnike, ali mrzilački navijaju da izgube sve ikad, i one koji poštuju ustaše/četnike, želeći im sve najbolje. Prvi su budale, a drugi izdajnici. Gosti pak za to vrijeme uživaju, domoljubnih/patriotskih prsiju i muda priključenih na punjenje, da bi se uskoro i sami posvađali među sobom, podijeljeni na nacionaliste koji podržavaju svoju reprezentaciju, i nacionaliste koji su – potpuno isto i u hrvatskom i u srpskom slučaju – protiv ‘svoje’ reprezentacije i korumpiranog saveza, što skrnavi nacionalnu svetinju. Po prilici u to vrijeme u komentatorsku kafanu obično zalutaju i oni što patetično prizivaju bratstvo i jedinstvo, fantazirajući kako bi imaginarna Jugoslavija bila svjetski prvak i u nogometu i u košarci. Tu, jasno, nastaje rusvaj u krčmi, jer na njih onda s grlićima razbijenih boca skaču i gosti i domaćini, i Hrvati i Srbi.
Nakon nekog vremena – kao nagrada za strpljive – dolazi najbolji dio, onaj kad u kafani ostanu više-manje samo gosti, uz onih par upornih domaćina-stražara što ih poput nadrkanih konobara i dalje tjeraju na njihove portale. Igra prestaje pred zoru, kad gosti konačno shvate da su ostali sami – na srpskim portalima međusobno posvađani Hrvati, a na hrvatskim međusobno posvađani Srbi – i da odavno nema više nikoga da im zatitra ispražnjena jaja. Nakon fajronta vraćaju se Hrvati i Srbi na svoje portale, administratori počiste kafanu i pometu srču, sve dok ujutro ne dođe gazda da iza šanka prebroji klikove i utržak, zadovoljno trljajući ruke.
I tako svaki put, posve svejedno je li Svjetsko prvenstvo u nogometu ili je u košarci, je li olimpijski turnir u rukometu ili je Roland Garros, je li Pjesma Eurovizije ili je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Hrvati i Srbi jedni bez drugih jednostavno ne mogu, jedni drugima bolno trebaju i nedostaju, i kad bi gospodari interneta izvukli društvene mreže na žalo i pozatvarali kafane u mračnim podrumima hrvatskih i srpskih portala, sutradan bi ustaše i četnici – najozbiljnije to mislim – napravili novu Jugoslaviju.
Boris Dežulović l Novossti
wpDiscuz