Da Slovenija nije svim silama pokušavala spriječiti ili barem usporiti ulazak Hrvatske u EU u ovome tisućljeću, Hrvatska bi već 5 godina bila članica Unije, piše Ivica Korman. Od prijetnji Zmage Jelinčića i Dimitrija Rupela, preko Boruta Pahora te natezanja oko Piranskog zaljeva i ZERP-a, sve doLjubljanske banke, hrvatsko približavanje Europi konstantno su ometali naši zapadni susjedi.
Čak i oni najneupućeniji u vanjsku politiku Republike Hrvatske stavili bi ruku u vatru da će nam u proteklih 20 godina od osamostaljenja najveće probleme pri ulasku u Europsku uniju i NATO praviti Srbija.
Međutim, najveći kamen spoticanja bili su nam (i još su uvijek) zapadni susjedi, odnosno Slovenci, koji su nas na sve moguće načine pokušavali diskreditirati pred Europom i svijetom.
Prije svega, radi se o brojnim neriješenim graničnim pitanjima nakon raspada Jugoslavije, a u posljednje vrijeme i o Ljubljanskoj banci. Godinu uoči ulaska Slovenije u EU uslijedile su prema Hrvatskoj ozbiljne prijetnje, a u tome su prednjačili Zmago Jelinčič, vođa desničarske Slovenske nacionalne stranke, te bivši ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Jelinčić je tada (2003.) javno zatražio da Slovenija sabotira pristup Hrvatske u EU 2007. godine, a Rupel je zaprijetio da će ukinuti potporu naporu Hrvata da se pridruže Uniji zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, koje su tada, 2007. i ušli u EU. Zbog takve retorike slovenskih političara uslijedili su i brojni incidenti. U rujnu 2004. u osporavanoj zoni Piranskog zaljeva hrvatska granična policija zadržala je 12 Slovenaca, među njima i Janeza Podrobnika, vođu opozicije SLS-a, nakon što su odbili pokazati svoje isprave. U to vrijeme, povremene skandale izazivao je i slovenski državljanin Joško Joras, koji živi u hrvatskom zaseoku Mlini, na lijevoj obali Dragonje. Međutim, Joras tvrdi da je Hrvatska okupirala taj teritorij. Nekoliko puta ga je uhitila hrvatska policija jer je odbio pokazati isprave prigodom prelaska granice, a neko vrijeme je i štrajkao glađu. Sve te incidente službena Slovenija je koristila kako bi Hrvatsku prikazala kao “okupatora” koji ne poštuje granice. Hrvatska je u međuvremenu u više navrata predlagala rješenje graničnih sporova međunarodnom arbitražom, međutim, ponajviše zbog nesuglasica slovenskih stranaka u parlamentu, Ljubljana je to odbijala i ustrajala na rješavanju spora na druge načine.
Koliko je zapravo licemjerna politika Slovenije prema Hrvatskoj otkriva i podatak da je 2001., dakle prije ulaska u EU, službena Ljubljana izjavila da nema nikakvih graničnih sporova sa susjedima. Svojim nedosljednim ponašanjem, pritiscima i ucjenama iznenadili su i Hrvatsku i EU. Kada je Slovenija 2004. godine došla pod okrilje EU svojim članstvom je zloupotrebljavala rješavanje spornih graničnih pitanja. Iako je Europska unija uporno tvrdila da bilateralna pitanja ne smiju utjecati na pregovore bilo koje zemlje s EU, pa tako ni Hrvatske, te da se zbog njih ne mogu blokirati pregovori ni jedne države, Slovenija to uporno ignorira.
Najveća kriza u hrvatsko-slovenskim odnosima bila je od prosinca 2008. do listopada 2009. Slovenija, kao članica EU, počela je Hrvatskoj nametati blokadu otvaranja pregovaračkih poglavlja, što je predstavljalo pravu ucjenu i iskorištavnje slovenskog povlaštenog položaja, kako bi riješila otvorena granična pitanja u svoju korist. Borut Pahor, odmah nakon što je postao premijer, u prosincu 2008. izravno je blokirao otvaranje daljnjih poglavlja Hrvatskoj, iako su se sve druge zemlje, članice EU zalagale za nastavak pregovora. Naime, Slovenci su inzistirali na tome da Hrvatska ukine ZERP (Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas), što je i učinjeno, no Pahor je unatoč tome blokirao pregovore.
Slovenije je u tome ostala usamljena, jer ostalih 26 članica prihvatilo je otvaranje pregovora Hrvatske i EU. U Europskom parlamentu Pahorov potez blokade pojedini zastupnici su nazvali taktika “lažne zastave” (pojam “lažne zastave” označava tajnu operaciju koji provodi vlast ili neka tvrtka koja je oblikovana tako da se čini da ju netko drugi provodi, op.a.), kojom Sovenija nastoji dobiti nekakve ustupke od Europske komisije i Hrvatske.
Za razliku od Slovenije, koja je odbijala bilo kakvo posredovanje međunarodne zajednice, Hrvatska je i s drugim susjedima pokušavala sporove riješiti arbitražom Primjerice, upravo u vrijeme najveće hrvatsko-slovenske krize, tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader i crnogorski premijer Milo Đukanović dogovorili su se da će granični spor uz Boku kotorsku riješiti na međunarodnom sudu pravde u Haagu, te da će obje države poštovati odluku suda. Hrvatska vlada je predložila Sloveniji da se tako riješi i pitanje Piranskog zaljeva, no Pahor je ponovno odbio taj prijedlog. Ipak, Slovenska blokada završila je u listopadu 2009., kada se tadašnja premijerka Jadranka Kosor dogovorila s Borutom Pahorom oko arbitraže koja bi riješila granični spor.
Osim hrvatsko-slovenske granice, Slovenija je svih ovih godina ucjenjivala Hrvatsku i zbog “nesuradnje” s Haškim tribunalom (slučaj Ante Gotovine), ali i Ljubljanske banke. Upravo je pitanje štediša Ljubljanske banke ostalo posljednji adut u rukavu Slovenaca da nas spriječi, ili bar što više odgodi ulazak Hrvatske u EU. Slovenci pri tome tvrde da hrvatske tvrtke više duguju Ljubljanskoj banci, nego što ona duguje hrvatskim građanima, što je opet pila naopako, kao i u slučaju Piranskog zaljeva.
Ma koliko se trudila, Slovenija neće moći spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Iako im je parlament u rasulu, na pomolu je ipak dogovor oko Ljubljanske banke. Naime, Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova RH, i njezin slovenski kolega Karl Erjavec 6. veljače u Otočcu ob Krki pronašli su rješenje oko Ljubljanske banke. Detalje ćemo saznati 19. veljače, a obje strane tvrde da su zadovoljne postignutim dogovorom. Možda će i hrvatski građani biti zadovoljni konačnim završetkom ove političke trakavice, no ne treba zaboraviti: da Slovenija nije blokirala pregovore s Hrvatskom, bili bismo u EU još tamo 2007., zajedno s Rumunjskom i Bugarskom…