Svim našim prijateljima i saveznicima mogu poručiti da će Amerika biti ponovo jaka. Amerika će ponovo biti pouzdan prijatelj i saveznik. Konačno ćemo imati koherentnu vanjsku politiku baziranu na američkim interesima i interesima koje dijelimo s našim saveznicima. Izvući ćemo se iz procesa izgradnje nacija i umjesto toga fokusirati na stvaranje stabilnosti u svijetu. Naši trenuci najveće snage došli su kad je politika nadvladala unutarnje podjele. Potrebna nam je nova, racionalna američka vanjska politika informirana od strane najvećih umova i podržana od obje stranke, ali i naših bliskih saveznika. Na taj način smo pobijedili u Hladnom ratu i na taj način ćemo pobijediti u novim i budućim borbama.”
Tako se izrazio američki predsjednički kandidat Donald Trump u svom govoru o vanjskoj politici 27. travnja ove godine u washingtonskom hotelu Mayflower. Bio je to govor u kojem je Trump najdetaljnije govorio o svojoj vanjskoj politici i taj su govor neki analitičari nazvali “najviše predsjedničkim”. Trumpovi stavovi o vanjskoj politici izgledaju dvosmisleno. S jedne strane njegova predložena rješenja izgledaju jasno i britko, a s druge strane puno toga ostaje nejasno. Što će se događati s vanjskom politikom Sjedinjenih Država ako Trump zaista postane predsjednik? Pitanje je koje dovodi do prijepora.
Hoće li Trump poslati američke kopnene trupe u borbu protiv ISIL-a na Bliskom istoku? Hoće li Vladimiru Putinu dopustiti da radi što želi odnosno hoće li postati njegov blizak saveznik? Hoće li Trump izvesti Ameriku iz NATO-a ako partneri unutar saveza ne počnu sukladno obvezama trošiti 2% svog BDP-a na vojsku? Hoće li bombardirati kineske umjetne otoke u Južnom kineskom moru? Hoće li napasti Iran ili Sjevernu Koreju? Hoće li staviti visoke carine na uvoz robe iz Kine, Japana ili sagraditi zid na granici s Meksikom? Hoće li učiniti ništavnim aktualnim trgovinske ugovore s Europskom unijom i sl.? To su neka od najatraktivnijih pitanja. Sva nose ogromne rizike sa sobom i još opasnije posljedice.
Donald Trump je svoju politiku proklamirao nazivom “America First”, tj. Amerika na prvom mjestu. Prema toj logici američka vanjska politika bi se trebala voditi principima da na vodeće mjesto stavlja nacionalne interese Amerike i njezinih građana. To bi se uklopilo u opći Trumpov izborni slogan ‘Make America Great Again’ (Učinimo Ameriku opet snažnom). Trump se svojim mišljenjima o globalnoj ulozi Amerike zapravo vratio u povijest oživljavajući moto jednog od osnivača SAD-a Johna Adamsa: ‘Ne idemo u inozemstvo u potrazi za neprijateljima. Sretni smo vidjeti naše stare neprijatelje da nam postanu prijatelji, a prijatelji postanu saveznici.’
Takva izjava lijepo zvuči, ali u praksi posljednjih 25 godina vidi se kako je američka konvencionalna vanjska politika u krizi. To je glavni razlog zbog čega nekonvencionalna (vanjska) politika koju nudi Trump dobro prolazi među biračima. Trump je žestoko kritizirao vanjsku politiku SAD-a koja nakon sloma Sovjetskog Saveza nije bila na, po njemu, potrebnoj razini.
Multimilijarder Trump je vrlo uspješan poslovni čovjek koji je izgradio svoje poslovno carstvo jer je bio prilagodljiv i imao dobar instinkt da stvara dobre dogovore. Njega u vanjskoj politici neće voditi ideologija niti principi ‘dobra i zla’ poput jednog Reagana. Možda je pretjerano ustvrditi da će igrati na kartu ‘sve ili ništa’ ali igrat će na kartu koja će dati najveću korist Americi. Neće imati strpljenja za dugoročno planiranje i politiku koja bi rezultate donijela za pet ili deset godina. Vući će takve poteze koji će mu donijeti instantnu korist i zgoditak u smislu rejtinga, moći i slave. Pogotovo u prvom mandatu jer će željeti biti predsjednik osam godina.
Trumpova vanjska politika bit će određena okolnostima koje zatekne ako useli u Bijelu kuću u siječnju 2017. Te okolnosti najvjerojatnije neće biti puno različitije od današnjih. Prijetnje globalnog terorizma, zategnuti odnosi s Rusijom i Kinom, proključali Bliski istok, Europska unija koja traži sebe i svoju vezu s Amerikom nakon Brexita bit će problemi i izazovi s kojima će se trebati nositi. To je ono što sigurno znamo. Međutim, svako vrijeme nosi svoje izazove koji se ne mogu lako predvidjeti. Tako su eru Billa Clintona obilježili ratovi na prostoru bivše Jugoslavije 1990-ih, eru Georga W. Busha uspon međunarodnog terorizma počevši s 11. rujna 2001., a Obaminu eru Arapsko proljeće i ratovi u Siriji i Ukrajini. Što će obilježiti eventualnu eru Trumpa? Nemoguće je sa sigurnošću reći, ali možda to bude Rusija, Kina, međunarodni terorizam, cyber napadi ili nešto deseto. Bit će zanimljivo vidjeti kako bi Trump reagirao na iznenadni novi izazov koji trenutno nije na vidiku.
Trump će u svojoj vanjskoj politici pokušati uvesti princip svoje osobnosti i izravnog pregovaranja kao ključnog faktora preko kojeg bi mogao ostvariti prednost za američke interese.
S Europskom unijom pokušat će ispregovarati sporazume koji će omogućiti transatlantsko partnerstvo velikog obima po povoljnijim uvjetima za SAD nakon što je Velika Britanija napustila EU. Tu bi mogao propasti poznati sporazum TTIP jer Trump tvrdi da bi sporazum uništavao i oduzimao poslove američkim radnicima. TTIP budi prijepore i sigurno će se morati modificirati ako uopće ostane aktualan. Budući da je EU heterogena tvorevina pokušat će ostvariti dobar osobni kontakt s francuskim i njemačkim vodstvom koji imaju ključan utjecaj u EU kako bi s njima možda ugovorio kvalitetne bilateralne trgovinske sporazume. Neće mu biti lako surađivati s Angelom Merkel pošto ju je nazvao osobom koja uništava Njemačku zbog svoje “politike otvorenih vrata” prema migrantima. Svakako će Trump pokušati cementirati posebne odnose s Velikom Britanijom nakon što je na njegovo zadovoljstvo ona napustila EU. U Londonu se promijenila vlast, a novi ministar vanjskih poslova Boris Johnson izgleda kao prirodni Trumpov partner.
S NATO saveznicima Trump želi redefiniranje odnosa i da počnu ispunjavati svoje obveze odnosno da troše barem 2% svog BDP-a na vojsku. Ako to ne bi učinili Trump bi zaprijetio američkim napuštanjem NATO-a što bi primoralo te zemlje da se same brinu o sebi. Trump bi želio drukčiju svrhu i misiju NATO-a čiji bi cilj bila borba protiv globalnog terorizma, a ne suprotstavljanje ruskoj prijetnji.
Upravo odnos prema Rusiji i Vladimiru Putinu potvrda je kako će Trump veliku pozornost staviti na stvaranje osobnog odnosa s drugim državnicima. I jedan i drugi su izmijenili više puta javne pohvale. ‘Vjerujem da je ublažavanje tenzija i poboljšanje odnosa s Rusijom moguće, apsolutno moguće. Neki kažu kako Rusi neće biti razumni. Nastojim to saznati’ – izjavio je Trump u travnju. Na međunarodnom ekonomskom forumu u lipnju u St.Peterburgu Putin je opisao Trumpa ‘kitnjastim’ i ‘raznobojnim’. ‘Vidite kao što sam rekao, Trump je raznobojna osoba. Zar nije raznobojan? Nisam učinio nikakvu drugu karakterizaciju.’
Za pretpostaviti je kako Trump upravo vidi Putina kao ključnog stranog državnika s kojim će pokušati napraviti veliki dogovor kojim bi se odredila buduća suradnja, ali i razgraničile zone interese u istočnoj Europi, na Bliskom istoku i u Azijsko-pacifičkoj regiji. Trump će pokušati tražiti novu vrstu rusko-američke konferencije poput one u Jalti 1945. kad su definirani rusko-američki odnosi za dugi niz desetljeća. Trump bi kao dobar biznismen mogao dopustiti Putinu da dominira na pojedinim područjima kao što su Gruzija, Ukrajina, Moldavija, Sirija i bivše sovjetske republike u srednjoj Aziji, dok bi zauzvrat Putin odustao od širenja ruskog interesa na države članice NATO-a (uključujući baltičke zemlje), na prostor Latinske Amerike itd.
Kad je riječ o Kini dobro je poznata Trumpova retorika da Kinezi oduzimaju Americi radna mjesta i potkopavaju vrijednost dolara, kradu tehnologiju i špijuniraju Amerikance. Takav pristup izaziva strah da će dolaskom Trumpa na vlast doći do dodatnog zaoštravanja odnosa dvije sile. Međutim, budući da je kinesko gospodarstvo u problemima i mora ponovo prijeći na što veću orijentaciju prema izvozu teško da će Kina željeti zaoštravanje odnosa a Amerikom. S druge strane, Trumpova Amerika želi smanjiti financijske i vojne obveze prema svojim saveznicima u Azijsko-pacifičkoj regiji: Južnoj Koreji, Japanu, Vijetnamu, Filipinima i sl. pa zato Trump neće zaoštravati odnose s Kinom oko sporova u Južnom kineskom moru ili na Korejskom poluotoku jer bi to zahtijevalo jači američki angažman na tom području.
Trump će pokušati razviti dobre odnose s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom kako bi dogovorili nove poslovne pothvate i smirili tenzije. Rat nije nikome u interesu. Države oko Kine koje se s njom spore oko morskih puteva, otoka i grebena u ratu s Kinom bi doživjele veliki poraz. To je jamac toga da bi se sve moglo riješiti mirno na obostranu korist SAD-a i Kine.
Trump neće sigurno nuklearnim oružjem naoružati Japan ili Južnu Koreju već će preko Kine i izravnim pregovorima s Pjongjangom davati režimu Sjeverne Koreje ekonomsku pomoć kako bi utišao Kim Jong-una i stvorio okolnosti povoljne za trgovinu na Dalekom istoku i općenito u Aziji. Indija pod vodstvom Narendre Modija mogla bi predstavljati veliku priliku za Trumpa da unaprijedi suradnju na ekonomskim, znanstvenim, kulturnim i vojnim poljima. Indija je velika država koja se pod Modijem počela lagano otvarati prema Americi i tu su veliki potencijali za suradnju.
Na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi Trump će se suočiti vjerojatno s najtežim izazovima. Najvažnije je pitanje hoće li isprovocirati novi sukob s Iranom? U travnju je Trump rekao jednoj proizraelskoj lobi organizaciji da je njegov prioritet broj jedan razmontirati nuklearni dogovor s Iranom. Prema njemu, Iranu se ne smije dozvoliti posjedovanje nuklearnog oružja i Trump će raditi sve što može da razoruža Iran. Dok bi zaoštrio odnose s Iranom u isto vrijeme bi poboljšao odnose s Izraelom s kojim je Obamina administracija naveliko zahladila odnose, a Izrael se približio Rusiji. Upravo Rusiji bi se trebala prepustiti inicijativa u Siriji, sve ostalo što bi se moglo događati pod Trumpom je zamagljeno osim što bi prema svemu sudeći pružao podršku kršćanima na Bliskom istoku tako što bi se suprotstavljao radikalnim islamistima.
Međutim njegov javni apel da se svim muslimanima zabrani ulaz u Sjedinjene Države nimalo dobro nije primljen kod muslimanskih zemalja. Slično tako anti-meksička Trumpova histerija nije dobro primljena kod zemalja Latinske Amerike. Trumpovi glasači ne brinu kako bi to Trump donio zakon da zabrani ulazak muslimana u SAD, ali na taj način bi mogao okrenuti protiv sebe američke muslimanske partnere na Bliskom istoku od Saudijske Arabije do Turske. Odnosi s tim ključnim partnerima ionako su sve gori zbog cijena nafte, sirijskog rata itd.
Trump ne bi svojom dosadašnjom retorikom mogao pridonijeti relaksaciji odnosa već dodatnom urušavanju. Još važnije od toga jest da bi Amerika postala idealna meta islamista diljem svijeta koji bi u Trumpu dobili idealnog predsjednika koji napada muslimane. Amerika i njezini državljani širom svijeta bi postali najatraktivnija meta skupinama kao što su Al-Qaeda, ISIL, Al-Nusra itd. Trumpov nepromišljen pristup bi doveo do većeg broja terorističkih napada, a ne do njihova smanjenja jer islamistima je Trump predsjednik kakvog trebaju.
Najave gradnje zida na granici s Meksikom (kojeg bi Meksiko trebao platiti) kako bi se spriječilo ulazak imigranata koje je Trump nazvao “kriminalcima koji donose kriminal, nasilje i drogu” samo može pogoršati odnose s američkim susjedima. Vjerojatno od gradnje zida neće biti ništa iako bi Trump mogao uvesti oštre granične kontrole i veće carine na uvoz robe iz Meksika. Trump je pozdravio Obamino otvaranje prema Kubi nakon više od pola stoljeća Hladnog rata pa bi mogao pokušati i dalje razvijati odnose iako mu neće biti lako. S Kubancima bi mogao dogovoriti vraćanje kubanskih imigranata na Kubu tako da se promijeni povlašteni imigrantski režim koji uživaju Kubanci. U državama Latinske Amerike od vlade do vlade ovisi kakva će biti politika prema SAD-u. Trump bi mogao probati realizirati neke trgovinske ugovore s Argentinom i Brazilom ako bi postojali interesi s njihove strane.
Treba usmjeriti pogled u prošlost i vidjeti kakvi su Trumpovi stavovi o vanjskoj politici bili nekad. Trump je davao potporu svim ratovima i intervencijama koje danas naziva “glupim”. Dao je potporu predsjedniku Bushu u napadu na Irak 2003. Premda danas govori da je bio protiv intervencije u Libiji 2011. dao je potporu intervenciji anti-realpolitičkim rječnikom: ‘Mi moramo biti tamo i spasiti živote.’ Čini se da Trump niti sam ne zna što želi jer u jednom trenutku kaže da Amerikanci ne bi trebali biti umiješani u sukob u Siriji, a nekoliko minuta kasnije tvrdi kako SAD treba stvoriti sigurne zone u Siriji.
Kako objasniti takve nevjerojatne kontradiktornosti? Čini se da bi najjednostavnije objašnjenje glasilo kako Trump nikada nije niti ozbiljno razmišljao o vanjskoj politici. On jednostavno ima dobar instinkt kako javno mnijenje diše u pojedinim trenucima pa sukladno tome prilagođava svoje stavove da bi ugodno zvučali ušima javnosti. To je u redu za recimo nekog sugovornika koji pije pivu u nekom kafiću i razgovara s drugima o politici. Ili za političkog analitičara koji si želi probijati put, međutim, to nikako nije prihvatljivo za osobu koja želi postati predsjednik prve svjetske sile. Takav način razmišljanja je vrlo neproduktivan i na dugi rok opasan.
Trump je vrhunski biznismen i menadžer, ali površan je kao političar i intelektualac. To je neizravno i sam priznao. Washington Post je prije nekoliko dana objavio tekst u kojem je Trump priznao da ne čita mnogo i da ako postane predsjednik to se neće puno promijeniti. Npr. Trump nije pročitao niti jednu biografiju bilo kojeg američkog predsjednika iako je rekao da bi volio u budućnosti. ‘Nikad nisam imao vremena za čitanje. Uvijek sam previše zaposlen. Sada, pretpostavljam, zaposleniji no ikad.’
U američkoj povijesti bilo je predsjednika koji su mnogo čitali: Richard Nixon, Jimmy Carter, Bill Clinton, ali i onih koji nisu voljeli čitati pa su preferirali usmene prezentacije svojih suradnika i kratke zapise poput Ronalda Reagana i Dwighta Eisenhowera. No, kriterij čitanja ne mora biti presudan kriterij koji će razlučiti uspješnost nekog predsjednika.
Saznanje da Trump ne čita potvrda je njegove površnosti koja se može pokazati vrlo skupom. Uvijek donositi odluke koje trenutno odgovaraju javnosti, na dugi rok recept je za političku katastrofu ili skromne rezultate. Donald Trump je prekaljen veteran iz biznis svijeta koji je ostvario sve što je mogao u biznisu i sada želi biti predsjednik. Nema čvrste ideologije, principa i stavova koji ne bi bili podložni promjenama.
Mnogi najavljuju kako bi Trump u Ovalnom uredu bio katastrofa za Ameriku, ali ne mora biti tako. Ako su već predsjednici bili klasični političari poput mlađeg Busha i Obame koji nisu uspjeli ostvariti američke interese i ugled u svijetu na pravi način, zašto ne pružiti priliku Trumpu? Kao čovjek koji cijeli svoj život sklapa ‘dealove’ možda bi mogao sklopiti takve sporazume koji bi svijet učinili sigurnijim mjestom.
Sigurno je da će Trump pokušati ostvariti što bolji osobni kontakt sa što većim brojem svjetskih državnika jer je to njegov stil – stil koji stavlja karizmu na prvo mjesto. On prezire birokratski sustav, ali i diplomatska nadmudrivanja. Kakva će biti njegova konkretna vanjska politika bit će jasno samo ako postane predsjednik, ali ona će zasigurno biti vođena pragmatizmom i nekonvencionalnim principima. S Trumpom u Ovalnom uredu ne bi bilo dosadno.