Published On: Thu, Sep 12th, 2013

Što će biti s kršćanima u Siriji?

Vatikanska je diplomacija, ne samo papa Franjo, svojim mirotvornim inicijativama, silno angažirana da se spriječi strana saveznička vojna intervencija u Siriji, jer je uvjeren da će zbog nje biti još teže u tom djelu svijeta i zato što će nestati tamošnji kršćani, okupljeni na sirijskom tlu još od pohoda apostola Petra

Već deset dana traju žestoke borbe za kontrolu Malule, nekoć vrlo atraktivne turističke destinacije, smještene na brdu na visini od 1.500 metara i poznate u cijelome svijetu, jer se u tome lokalitetu, iz generacije u generaciju, čuva i njeguje aramejski jezik kojim se, jer mu je bio materinji, služio Isus iz Nazareta.

S jedne su strane, na ulazu u Malulu, snage Bašara al-Asada, čija artiljerija mlati pobunjeničke redove bez prestanka, a s druge je strane mješavina dezertera, volontera iz drugih zemalja te islamista različitih frakcija, pa i onih najradikalnijih iz Al Nusre, pokreta povezanog s Al Kaidom koji je prošle srijede zauzeo središte mjesta.

Papa i čelnici kršćana Sirije i regije digli su glas da se spase ti kršćani, ali možda prekasno.

Malula je do rata imala oko tri tisuće stanovnika od kojih je 90 posto kršćana, ali sada je grad duhova, točnije, zacrnjeni kostur razorenih zgrada. Kršćani su se dali u zbjeg jer veći dio njih podržava Asada i jer su se bojali osvete i zločinačkog ponašanja islamista, koji su već pokazali svu surovost njihove mržnje prema kršćanima koljući svećenike, kao što se dogodilo u lipnju u Homsu.

Paradoksalno je da kršćanska prisutnost na Bliskom istoku predstavlja garanciju očuvanja tradicionalnog islama, što se već potvrdilo u Egiptu i Iraku. Poslije svakog pokolja i istjerivanja kršćanskog stanovništva s određenog predjela Bliskog istoka, počinje uništavanje tradicionalnog islama. Strah od islamističkih fundamentalista gurao je kršćane još više prema Asadu pa bi pad režima značio, misli se, i kraj kršćanske civilizacije.

Kršćani u Siriji prisutni su od samih početaka kršćanstva. Sirijska je Antiohija (danas je to turski grad Antakya na granici sa Sirijom), rame uz rame s Rimom, udarila temelje kršćanstva. Utemeljitelj antiohijske biskupije i prvi antiohijski biskup bio je sam sveti Petar, da bi ga nakon odlaska u Rim sedam godina kasnije naslijedio sveti Ignacije Antiohijski, crkveni otac i mučenik. Crkva u Siriji nikada nije pamtila lake dane, ali su ovi najstrašniji.

Zato je vatikanska diplomacija, ne samo papa Franjo svojim mirotvornim inicijativama, silno angažirana da se spriječi strana, saveznička vojna intervencija u Siriji jer vlada uvjerenje da će zbog nje biti još teže u tom dijelu svijeta te da će nestati tamošnji kršćani okupljeni još od samih početaka kršćanstva.

Sirijska Crkva iznjedrila je neke od najbriljantnijih crkvenih otaca, čija je mudrost blago koje još do kraja nije istraženo. Sirijski su oci, kojih se proučava u patristici, ostavili toliku pisanu baštinu da još uvijek velik dio tog korpusa nije preveden. Ukratko: Sirija, zemlja koja je došla u središte pozornosti svjetske javnosti zbog sukoba između vladajuće garniture predsjednika Bašara al-Asada i pobunjenika, jedna je od zemalja koje se s pravom može nazvati kolijevkom kršćanstva.

Situacija je teška jer su kršćani godinama u Asadovom režimu imali povlašten status (kršćani su vjerovali da je Asadov režim garancija multikonfesionalne države), prije svega su uživali mnogo više slobode nego njihova braća po vjeri u drugim arapskim zemljama. Sirijski kršćani vjeruju da bi dolazak islamista na vlast bio njihov kraj. A kraj se približava. Na primjer, od preko 160.000 kršćana koliko ih je bilo u Homsu, danas ih je manje od tisuću.

Drago Pilsel l t portal