Štiks: Program Sirize nije “lako ćemo”

Igor Štiks je književnik i znanstveni suradnik Univerzietata u Edinburghu, suorganizator zagrebačkog Subverziv festivala i sarajevskog Otvorenog sveučilišta, odgovara na pitanje hoće li novi grčki premijer Alexis Tsipras staviti kravatu, hoće li početi da se krsti, je li program izlaska iz krize grčke Sirize, kako je to posredno rekao premijer Srbije, “lako ćemo”?
Tko su prirodni saveznici grčke ljevice u Europi, a posebno na Balkanu? Štiks, koji živi na četiri adrese: u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Edinburghu, govori o tome kako se odupire pokušajima da ga svrstaju u neku od “nacionalnih kutija” io čemu govori njegova nova predstava koju u SARTR-u priprema s redateljem Borisom Liješević .
RSE: Povijest nas uči da mnogi političari, koji najavljuju revolucionarne zaokrete, kada dođu na vlast, simbolično rečeno, oblače kravate. Da li će obući kravatu i Alexis Tsipras?
Štiks: Svakako je bilo lijepo vidjeti da se time šalje poruka da se ne mora nositi kravata, a da se može raditi ozbiljan posao. Mi smo naučili na ljude u odjelima i kravatama koji zapravo ništa ne rade. On je pokušao dati jednu drugu sliku. Također, njegov ministar financija je došao na posao samo s ruksakom, opuštenog izgleda. Moment u kojem ta simbolika prestaje važiti jest kada se sjedne za pregovarački stol, s kravatom ili bez nje. U tom smislu Syriza će morati bez obzira na svoj nonkonformistički imidž, a čini se da i nema ništa protiv toga, raditi kroz institucije.
RSE: Da li će početi Tsipras da se krsti i ljubi popovima ruke, kao što se to dogodilo nakon smjene vlasti u Srbiji iu Rusiji?
Štiks: Reklo bi se da neće. Odbio je da pred patrijarhom položi prisegu kao premijer. Sirizin plan je da se konačno razdvoji crkva i država u Grčkoj. Čini se, da će ga jedan kompromis, koji je napravio, u tome i spriječiti, a to je koalicija sa strankom Nezavisnih Grka, čiji je jedan od glavnih uvjeta za ulazak u Vladu bio da se ne radi na odvajanju crkve od države.
RSE: Da li program Sirize – Lako ćemo, kako je to na posredan način rekao premijer Aleksandar Vučić?
Štiks: Upravo suprotno. Nismo vidjeli ambiciozniji plan od ovog Sirizinog već jako dugo. On podrazumijeva jednu totalnu mobilizaciju svih društvenih i političkih snaga, kako bi se spasilo to društvo, koje se danas nalazi u raspadu, i kako bi se doista izgradio jedan alternativni način upravljanja javnim dobrima. Nema, bojim se, ništa suprotnije od Sirize i nekih Vlada, kako u zapadnoj Europi tako i na Balkanu, koje su nam svih ovih godina govorile da nema alternative, da postoji samo jedan model. Evo, jedna mala Grčka nam pokazuje da se možda i može drugačije.
RSE: Syriza je najavila da neće reformirati samo Grčku, nego i Europu. S kim će ona reformirati Europu?
Štiks: To je ključno. Grčka sama ne može napraviti promjenu, posebno zbog situacije u kojoj se doista nalazi, nakon pet godina jedne strašne, sadističke politike, koja je vođena prema njoj i koja je potpuno iscrpila zemlju. To je zemlja u kojoj je BDP pao za 25 posto i dimenzije destrukcije su zaista nevjerojatne.
Gdje Syriza vidi da bi mogla naći saveznike? Prvenstveno u Italiji, čak iu sadašnjoj Vladi, u podemos, koji postaje možda i najsnažnija politička opcija u Španjolskoj, u Portugalu, u Irskoj, a potom valjda iu nekim drugim zemljama, kada postane sasvim jasno da se dosadašnjom politikom mjera štednje i konzervativnom politikom Europske središnje banke, dalje ne može. U tom smislu trenutak je vrlo povoljan za SYRIZA. Kada vam najveći neoliberali, poput Jeffreya Sachsa, počinju pisati da je zapravo potrebno odustati od politike duga i otplate duga, onda vam je jasno da se nešto mijenja u Europi.
Ona kotača, koja mi se čini ključnom u njihovom planu, a koju su iznijeli prošlog rujna u Solunu, jeste da se otplata duga vezuje uz gospodarski rast. Nema otplate duga, ako nema gospodarskog rasta koji bi mogao otplaćivati dug i to samo onaj koji je legitiman i legalan. Jednom kada se utvrdi i otpiše onaj dug, koji je možda u mnogo čemu bio nelegalan, sasvim sigurno nelegitiman, pojavit će se zahtjevi da se ta dugovanja, prema određenim zemljama ili financijerima, smanje. Syriza nije rekla da će prestati plaćati dugove, ali ih veže uz ono što nas sve zanima – razvoj društva.
RSE: Njemačka kancelarka Angela Merkel je poručila Syriza da nema opraštanja dugova.
Štiks: To je naravno borba riječima. Uskoro će sjesti za pregovarački stol. Jedan od aduta Sirize jeste da naprosto proglase bankrot i da doista ne plaćaju dugove, pri čemu bi nastala vrlo nezgodna situacija za eurozonu.
RSE: Da li je Syriza na to spremna?
Štiks: Mislim da je to njihov argument kako bi ostali pristali na smanjivanje duga jer znaju da bi izlazak Grčke iz eurozone bio skoro pa katastrofalan za euro. Ipak, Syriza mora biti spremni čak i na to, ako je ozbiljna.
RSE: Jedna od prvih odluka Vlade je povećanje minimalne plaće sa 400 eura na 750. Na temelju čega?
Štiks: Onog trenutka kada stopirate otplatu dugova, raspolažete tim novcem kojeg ćete preusmjeriti onima koji su najviše pogođeni, a to su oni koji žive, čitave obitelji, na 400 eura u jednoj Grčkoj. Radi se o proračunskoj intervenciji, prenamjeni kapitala, od otplate dugova u ulaganje u javnu potrošnju. Ta mjera bi potakla ekonomiju, barem u ovom prvom razdoblju.
RSE: Kakva je vizija reformirane Europe?
Štiks: To je vizija u kojoj solidarnost nešto znači, u kojoj će prioritet biti jednakost zemalja članica, socijalna jednakost unutar njih, ili barem socijalna pravda, a ne interes kapitala. To je Europa bez centra i periferije. Na žalost, mi smo došli u situaciju u kojoj ujedinjena Europa doista nema. Postoji jedan pravni okvir, u kojem neki imaju jako puno, a dobar dio nema baš mnogo.
RSE: Nije li to utopija, obzirom na realnost? Europa je danas desničarska. Kako će uopće lijeva grčka Vlada funkcionirati u desničarskoj Europi?
Štiks: To je uistinu vrlo nezgodna situacija – imamo jednu zemlju na periferiji, koja bira istinsku ljevicu, a da su protiv nje skoro svi ostali. Međutim, trenutak je na strani Sirize. Čak i konzervativci i neki neoliberali razumiju da se ovako dalje ne može i da postoji jedna puno veća opasnost od rasta ekstremne desnice i fašističkih pokreta u Europi, nego li od jedne, itekako konstruktivne ljevice, koja sada dolazi iz Grčke ili iz socijalnih pokreta iz Španjolske .
RSE: Tsipras ne nazivaju konstruktivnim ljevičarima, nego radikalnim ljevičarima. Što je radikalni ljevičar danas?
Štiks: Iz desne perspektive, on doista izgleda kao vrlo radikalan. Iz vrlo lijeve perspektive, izgleda vrlo umjeren, čak bi se reklo reformistički ljevičar, ljevičar koji smatra da se nešto može napraviti i unutar kapitalističkog sustava, kakav jeste, kao prvi korak ka pravednijem društvu. To je razlika. Radikalni ljevičari ne bi pristali ni na kakav kompromis s kapitalističkim sustavom. Mislim da je ova pragmatična struja u datom trenutku, kada se nešto doista mora učiniti sada i odmah, itekako potrebna. Ipak se nadam da Tsipras i drugovi neće zaboraviti na svoje ideale.
RSE: Da li grčka ljevica, i ne samo grčka, i vi osobno pripadate tom nekom lijevom pokretu, baštini marksizam?
Štiks: To je intelektualni profil mnogih ljudi, od Varufakisa, Duzinasa ili Johna Miliosa. Radi se o ljudima koji nisu marksisti starog kova, ali su svakako izašli iz marksističke tradicije mišljenja. Tu se radi o ljudima koji istinski vjeruju da je kapitalizam, takav kakav jest, ne samo stvorio ovako nejednaka društva i nejednaki svijet, protiv čega se moramo boriti, nego nas vodi iu ekološku katastrofu tj. samouništenje. Mnogima danas postaje jasno da nas jedino socijalistička transformacija, prilagođena našem vremenu, okolnostima i tehnološkim mogućnostima, može spasiti od globalnog kolapsa.
RSE: Jedan od prvih poteza nove Vlade je i neslaganje s odlukom Bruxellesa da se produže sankcije Rusiji. Da li je Tsipras, uvjetno rečeno, u smislu političke bliskosti, Putinov čovjek?
Štiks: U Putinovoj vladavini nema ništa lijevo ni progresivno. Radi se o jednoj vrsti državno kontroliranog kapitalizma, u kojoj jedna određena klika drži svu vlast i upravlja tim tipom kapitalističkog sustava. To je autoritarni, klijentelistički tip kapitalizma temeljen na iskorištavanju prirodnih resursa i raspodjeli tog bogatstva klasi koja od režima ovisi. Nema ništa u tom modelu zanimljivo za jednog ljevičara. Ako govorimo o geopolitičkim sukobima, onda stvari moramo sagledati drugačije.
Grčka očito ne pristaje na to da im se nametne određeno stajalište, koji oni u potpunosti ne dijele, a čini se da ih baš nitko nije ni pitao što misle. Geopolitika i vanjska politika su jako nezgodni teren za koji, osim odnosa s Europskom Unijom, Syriza baš i nema jasan program. Što se Balkana tiče, nećemo puno čuti od Sirize. Nezavisni Grci su im stavili veto na pitanje pregovora o imenu Makedonije, iako bi veliki dio Sirize vrlo benevolentno riješio taj problem.
RSE: A Tsipras?
Štiks: Tsipras se nije pretjerano izjašnjavao o tome. Mislim da tu pokušava biti mudar.
RSE: Da li mudar znači da slijedi dosadašnju politiku Grčke?
Štiks: Da ništa, za sada, ne radi na tom polju.
RSE: Znači da Makedonija nema mnogo razloga da se raduje?
Štiks: Ja bih rekao da brzih rješenja nema, ali da Makedonija može se raduje tome da je doista došla jedna nova garnitura, koja drugačije razumije vanjsku politiku, od ovih koji su bili prije njih. Uz ograničenja koja sam naveo.
RSE: Tsipras je, u najmanju ruku, zbunio svoje simpatizere ovdje u Srbiji, kada je nedavno bio i kada je izabrao dvije vrlo čudne adrese. Jedna adresa je ministar Aleksandar Vulin, čovjek koji je izašao iz šinjela Mirjane Marković, za koju znamo kakvu je ulogu odigrala devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Druga adresa je bio patrijarh.
Štiks: I ja sam bio začuđen, kao i mnogi drugi simpatizeri Sirize, s takvim izborom. Mislim da se radi o nečemu s čime se moramo pomiriti, a to je da nas Syriza neće baš uvijek oduševljavati. Pogotovo se to odnosi na neke vrlo konkretne političke korake, pogotovo u vanjskoj politici ovog tipa, gdje je Tsipras očito želio poslati, pred same grčke izbore, poruku o grčko-srpski prijateljstvu io svojoj umjerenosti. Doista bi, u tom smislu, morao paziti s kim razgovara jer je to izazvalo itekakvu konfuziju.
RSE: Tko su prirodni saveznici, prirodni politički prijatelji na Balkanu, s grčkom Syriza?
Štiks: Njih ima jako puno. Krenimo od Slovenije. To je Združena ljevica Luke Mjeseca i drugova, koja je već u Parlamentu Slovenije. Tu je Radnička fronta u Hrvatskoj, koja se polako formira, skupa s drugim društvenim pokretima, koje nalazimo tamo. To je jedan, za sada, još uvijek nekonsolidirani, ali sasvim sigurno prisutan pokret za socijalnu pravdu u BiH, koji okuplja ljude proizašle iz plenuma i nedavnih prosvjeda. U Srbiji nalazimo Lijevi summit Srbije, kao i neke druge grupacije. U Makedoniji su to sadašnji pobunjeni studenti i profesori. To su pravi Tsipras prijatelji na Balkanu. To su ljudi s kojima se on i ostali iz Sirize doista razumiju.
RSE: Vi živite na četiri adrese. Od nedavno, to je Beograd, obiteljska adresa. Duga adresa je Edinburgh, gdje ste zaposleni na Sveučilištu. Treća adresa je Zagreb, sa svojim Subverzivom i drugim aktivnostima. Četvrta adresa je Sarajevo, odakle ste potekli, a gdje ste se vratili kao jedan od organizatora Otvorenog sveučilišta. Da li je teško na te četiri adrese živjeti danas?
Štiks: Za mene, ove tri adrese u našoj regiji, su jako blizu, pa ih i doživljavam kao kretanje po svom terenu. Ipak, granice su ostavile traga, pa umjesto da bismo svuda trebali biti kući, barem po jeziku, ipak to nismo. Na žalost postoje lokane dinamike koje već jako puno godina rade na sprečavanju solidarnosti i na tome da ljudi slobodno putuju i da se povezuju.
Za nas, koji spajamo različite centre, sigurno da ima mjesta u svim ovim sredinama, ali je prostor, za neko konkretnije djelovanje u datoj sredini, ipak jako sužen. Roberto Bolanjo, čileanski pisac, je rekao da za njega egzil znači to da mu Čileanci kažu da govori kao Španjolac, Meksikanci kao Čileanac, a Španjolci kao Argentinac. Egzil postaje pitanje akcenata. Tako su se i moji akcenti malo pomiješali, pa me onda ljudi često svrstavaju na neku drugu stranu, kao nekoga tko baš i nije njihov, iako ih jako dobro i intimno poznaje. Ali, srećom, ima i puno onih kojima je drago da me vide gdje god da idem.
RSE: Da li Vas često pitaju čiji ste i da li često hoće da vas svrstaju, obzirom da je kod nas svrstavanje jedan od imperativa, barem od devedesetih, pa na ovamo?
Štiks: To je jedna od strašnih posljedica koja ostaje s nama. To je da vas ljudi gledaju kroz ime i prezime, pa pokušavaju, kombinacijom imena i prezimena, doći do vaših korijena, pa prema tome procijenjivati vaš djelovanje i stavove. Kod mene je to malo kompliciranije, ali svakako izaziva zbunjenost. Ljudi bi htjeli jednu jednostavnu informaciju, a to je – odakle si, identificiraj se, da te možemo staviti u određenu kutiju pa shodno tome bolje razgovarati kao “mi” i “vi”. Kada odbijete to učiniti, onda to izaziva priličnu frustraciju, ali i otvara polje složenije komunikacije.
To je još jedna od negativnih posljedica svega onoga što nam se dogodilo, da smo prestali misliti, da smo prestali misliti kritički, da su nam konstrukti, kao što su nacionalne, vjerske i etničke pripadnosti, nametnute kao prirodne, a da sve ono što se ne uklapa u to, dakle sve ono zapravo živo a kao živo i kompleksno, bogato pa čak i “prljavo”, doživljava kao anomalija, koja ne pripada ovim vremenima.
Putem festivala, kao Subverziv festival, koji sam radio sa Srećkom Horvatom i drugim kolegama u Zagrebu, Otvorenog sveučilišta, koji sada radim s kolegama u Sarajevu, pokušavamo podrivati u javnosti ono što se smatra prirodnim, neizbježnim i nečim što nema alternativu na društvenom, ekonomskom i političkom polju.
RSE: Da li to radite i kad je o kazalištu riječ? Pozorišna predstava, kao i vaša knjiga, Elijahova stolica, je doživjela ogroman uspjeh u cijelom regiji. Znam da sada radite s istim redateljem, Borisom Liješević. Na čemu sada radite?
Štiks: Drago mi je da spominjete predstavu Elijahova stolica, koja je post-jugoslavenska, u pravom smislu riječi, u kojoj smo spojili, pa skoro sve bivše jugoslavenske republike. Srećom je rezultat ispao, kako mnogi kažu, dobar.
Opet radim s Borisom Liješević, ovog puta u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru. Premijera moje predstave “Brašno u venama” je predviđena za sredinu ožujka. Radi se o predstavi u kojoj će se mnogi prepoznati. Ponekada se nađemo u krugu obitelji, na nekoj večeri, gdje se skupe tri ili četiri generacije. Onda nam se odjednom otvore svi mogući, što emotivni, što generacijski sukobi. Naravno, tu su i ideološki sukobi neizbježni. To je predstava o jednoj obitelji, čija sudbina će se možda, na prvi pogled činiti neobičnom, ali koja u potpunosti odražava ono što je većina nas proživjela u posljednjih stotinjak godina na ovom području.
RSE: Vi ste prije neki dan dobili jedno visoko francusko odličje, Vitez reda umjetnosti i književnosti. Vi ste francuski đak? Uz čestitke, što vas još veže uz Francusku?
Štiks: Doktorirao sam u Francuskoj i živio sam tamo u svojoj mladosti. Francuska je svakako u tom smislu ostavila izrazitog traga na mene, pogotovo tamo gdje se spajaju moje razne aktivnosti, a to je aktivnost pisca, akademskog istraživača i recimo to tako javnog intelektualca. Čini se da su zbog toga Francuzi odlučili da me uvrste u, kako se to zove, red vitezova književnosti i umjetnosti čime su odali priznanje kako mom romanu “Elijahova stolica”, koji je dobro prošao iu Francuskoj, tako i, na što su posebno stavili akcent, javnom kritičkom angažmanu.