Pet mjeseci pošto je njihovo zarobljavanje upotrijebljeno kao jedno od opravdanja za američko bombardiranje Iraka, pripadnici Islamske države neočekivano su oslobodili blizu 400 pripadnika jazidske sekte, mahom starijih i bolesnih.
Dok se nagađa da li se radi o dogovoru islamista s dužnosnicima regionalne vlade Kurdistana, koja autonomno upravlja Kurdima na sjeveroistoku Iraka, oslobođeni su ponudili prva svjedočanstva života na teritoriju kalifata proglašenog u lipnju kada je Islamska država (ID) zauzela drugi najveći irački grad Mosul i krenula u spektakularna osvajanja.
Mjesec dana kasnije, ID je nastavio munjevito napredovanje potiskujući Kurde, a desetine tisuća kršćana i pripadnika jazidske sekte poslao u izbjeglištvo. Uzalud je u Vatikanu papa Franjo osuđivao progon kršćana u područjima rođenja njihove vjere, dok je glavni tajnik UN Ban Ki Mun izjavljivao da bi akcije ID mogle predstavljati zločine protiv čovječnosti.
Mosul, srce Mezopotamije, raskrsnica trgovine i kultura, grad u kome je grob biblijskog i kuranskog proroka Jone prvi put je poslije 16 vekovaostao gotovo bez kršćana. Ostao je i bez džamije u kojoj se nalazio prorokovgrob jer ID osuđuje podizanje grobove.
Među izbjeglicama koje su spas od islamista pokušale nađu u kurdistanskom gorju, u planinama blizu grada Sindžar, bilo je i oko 40.000 Jazida. Izvještavalo se da im prijeti “genocid” ukoliko netko ne poduzme akciju njihovog spašavanja. Dužnosnici Bagdada tvrdili su da je tijekom ofenzive islamista ubijeno najmanje 500 Jazida, a da su neki sahranjeni – živi.
Žene Jazida su, tvrdilo se, džihadistima postale ratni plijen. Ured Visokogkomesara UN za ljudska prava kasnije će potvrditi da su islamisti pored Mosula otvorili neku vrstu trgovine u kojoj su se kao najobičnija roba, uzcenkanje, prodavale žene i djevojke.
Oslobođeni svjedoče da su islamisti odmah odvojili mlađe muškarce, djevojke i žene, da su ih odveli za Siriju i da je njihova sudbina nepoznata.
Jazid, grupacija etničkih Kurda jedinstvene vjeroispovijesti, i danas su enigma okružena misterijama i stereotipima. Ovo kastinsko društvo rasuto je po Iraku, Iranu, Siriji i Turskoj i ne broji više od 600.000 ljudi. Njihova vjera temelji se na zoroastrizma, monoteističkoj religiji nastaloj u Perziji prije 1.500 godina. S vremenom su u vjerovanje uključili aspekte judaizma i kršćanstva, ali mnogo toga je i danas misterij jer je onima koji nisu jazid nemoguće da prime njihovu religiju, dok vjernici strogo čuvaju detalje svojih rituala. Zna se da klanjaju tri puta dnevno, uvijek okrenuti ka suncu.
Vjeruju u jednog boga iu sedam anđela, od kojih je najvažniji Malek taus, anđeo Paun.Kako kršćanstvo i islam uče da je anđeo Paun pali anđeo, ili đavo, zato što je odbio da se pokloni Adamu, neki smatraju da su jazid “vjernici đavola”, a ne pripadnici naroda knjige, bilo kao kršćani bilo kao muslimani.
Islamska država Iraka, prethodnik ID, još 2007. je izdala fatvu, vjersko mišljenje, da jazid, kao i kršćanima, treba ponuditi: prelazak u islam, plaćanje poreza ID, ili smrt. Više od 70.000 tada je pobjeglo iz Iraka ka Siriji ili Dohuk, Irbilu i drugim dijelovima iračkog sjevera.
Amerikanci su pritisnuli alarm, ali spašavanje Jazida djelovalo je nekako cinično.Humanitarna pomoć zemlji koju su uništili. Kao kada bi danas poslali tople obroke stanovnicima Hirošime i Nagasakija. Kada su američke specijalne snage stigle na vrh Sindžara, shvatili su da su dio Jazida već spasile kurdske milicije, dok su ostali i ranije živjeli na tom području. Tek polovica od oko 5.000 zatečenih Jazida bile su izbjeglice.
Humanitarna akcija, koliko god opravdana, ipak je u konačnom saldu djelovala kao odgođeni pokušaj iskupljenja za ono što je Bushova administracija učinila milijunima Iračana. Planina koja je po lokalnoj legendi konačna destinacija Noine arke postala je i grobnica naracije o “genocidu”. Zapadni mediji više nisu bili zainteresirani za priču koja je poslužila kao povod za vojnu intervenciju.
Odluka o humanitarnoj intervenciji imala je još jednu dimenziju: religioznu. Washington se suočio s opasnošću da se potvrde stara bliskoistočna strahovanja po kojima se američka vanjska politika formulira na temelju nepisane naklonosti ka određenim skupinama i sektama – posebno kršćanima, a da je neprijateljska prema drugima – muslimanima uopće, sunitima posebno.
Takva tumačenja, zasnovana na američkoj naklonosti prema Izraelu u sukobu s Palestincima, intervencijama po Afganistanu, Iraku, Somaliji ili Jemenu, sada su aktualizirana. Irački suniti govore o “krastaško-safavidske-cionističkoj zavjeri”, podrazumijevajući Zapad, Iran i Izrael.
Jasno je da kreatorima američke politike jazid malo ili išta znače. Nisu ni od kakve koristi interesima SAD. Ali, u jednom trenutku postali su važni. Zašto se, u tom kontekstu, nije izvještavalo o manjinskim skupinama po Siriji, koje su bile žrtve podjednako brutalnog terora ID? Što je bilo sa masakrima po Alepu ili opsadom Jarmuka? Nestankom čitavih sela koja su pripadala “pogrešnim” vjerama ili sektama? Nije, jer su stravične zločine počinili pripadnici formacija koje su, barem nominalno, pripadale frontu za obaranje Bašara el Asada.
Biće da je lobistima vojne intervencije bio potreban argument koji Barak Obama nije mogao odbiti: Jazid. O njima je skrojena priča o “genocidu” koja se prije pet mjeseci brzo širila svijetom, ali istom brzinom nestala s medijskih radara kada je odradila svoj posao.