Štefici Galić treba zaštita, Hercegovini istina

Osim tjelesnih ožiljaka, nema tu ničeg novog: potmulu netrpeljivost vlastitoga grada ona podnosi od 1993., kada se zajedno sa suprugom Nedjeljkom javno suprotstavila deportaciji ljubušačkih muslimana. Od 1994., kada su se Štefica i Nedjeljko vratili u Ljubuški iz dobrovoljnoga egzila potaknutog solidarnošću s protjeranim sugrađanima, ta je netrpeljivost trajala kao latentna prijetnja i pokoji ružan izgred; ali kada su se Ljubušaci nedavno bili prisiljeni suočiti s onim što Štefica i Nedjeljko Galić jesu, a oni nisu učinili, glumljena je snošljivost naprasno prekinuta, a zapretena mržnja izbila onako kako mržnja uvijek izbija: nasiljem.

18. srpnja navečer, tijekom njezine redovite poslijepodnevne šetnje gradom, Šteficu Galić napala je Vera Dedić, aktivistica ljubušačkih udruga ratnih veterana, i divljački je pretukla. Učinila je to pred svjedocima koji prstom nisu mrdnuli. Štefičini prijatelji tvrde da ju je “tukla dok se nije umorila”. Vrijeđala ju je i psovala. Otela joj je punu plastičnu bocu vode iz ruku, pa je mlatila i njome. Raskrvarila joj je lice, cijeli joj je trup u ogrebotinama i ožiljcima. No policija i lokalni mediji krivotvorili su napad, prikazavši ga kao tuču. Policija je govorila o “narušavanju javnog reda i mira od strane dvije osobe”. Prijatelji napadnute zatražili su zaštitu za žrtvu, ali policija je nije organizirala. Policajci zaduženi da istraže slučaj nisu ni krili osobnu mržnju prema Štefici Galić. Njezini kolege i prijatelji, želeći doznati što policija poduzima, i sami su dobili prijetnje iz policije, a njezin iskaz policiji procurio je u lokalne portale. Žrtva je i dalje u opasnosti. Nitko se danas u Ljubuškome ne bi začudio kada bi se Štefici Galić dogodilo nešto još ozbiljnije.

Napad Vere Dedić ima jasan povod. Nekoliko dana ranije, u kolektivnu palanačku šutnju o neugodnim tajnama rata gromoglasno je provalila projekcija filma “Neđo od Ljubuškog”.

Prikazivanje filma u ljubušačkoj gradskoj vijećnici proteklo je na rubu incidenta. Posjetitelji su u dvoranu morali ulaziti kroz špalir gnjevnih članova veteranskih udruga.

Četvrt sata dokumentarca snimila je nevladina organizacija Gariwo, bosanskohercegovački ogranak globalne mreže “Vrtovi pravednika” (“Gardens of the righteous”, Gariwo), koju u BiH vodi Svetlana Broz, liječnica koja je iz Beograda preselila u Sarajevo kako bi se posvetila aktivizmu za ljudska prava i promicala istinu i pomirenje nasuprot mržnji i neistini.

Povratak iz prkosa

“Neđo od Ljubuškog” oteo je zaboravu iznimnu osobu Nedjeljka Galića iz Ljubuškog, jednoga od onih čiju veličinu proguta palanački čemer. Bio je taj Galić, kako u filmu svjedoče njegovi prijatelji, osoba posve izvanredna: slušao Radio Luxemburg, puštao kosu, eksperimentirao umjetnošću i stilovima, otvorio vlastitu tiskaru, prvu privatnu knjižaru, pokrenuo književno-umjetnički krug, raznovrsne stvari prvi je u Ljubuškome učinio Nedjeljko Galić.

Ali samo ga je jedno učinilo zanimljivim za film: “Ljudi, to je ludost, to je zločin, to ne smijete raditi!”, ispriječio se u kolovozu 1993. pred odredima što su krenuli Bošnjake otjerati iz Ljubuškog.

“Neće nama komunjare više određivati s kim će Hrvati živjeti! Ako ti je žao Balija, oćeš i ti s njima?!”, dobio je Galić odgovor. Pa je tako i učinio, ali ne prije nego što je, prema svjedočenjima, najmanje tisuću sugrađana spasio iz logora krivotvoreći sa suprugom i nekoliko prijatelja pozivna pisma iz inozemstva na temelju kojih su vojne vlasti HVO-a zatočenike puštale da odu i više se nikada ne vrate. A potom, nedugo kasnije, Nedjeljko i Štefica Galić s troje su djece otišli iz Ljubuškog, ne želeći ostati u gradu koji je otjerao vlastite ljude.

Živjeli su u Pragu – djelomice i zato jer su se oduvijek divili toj europskoj kući umjetnosti i slobode – ali izbjeglicama nikada nisu postali, jer je Galić bio uporan u vlastitome etičkom odabiru, tvrdeći da ga nitko nije otjerao, nego da je otišao vlastitom voljom. U Ljubuški su se vratili godinu dana kasnije, iz istoga onog prkosa zbog kojega su svojedobno i otišli: da ne pokleknu pred sredinom koja živi u neistini. Takav je Neđjeljko Galić ostao i do samog kraja, do 2001, kada je, premlad, od teške bolesti preminuo.

Takvo nepopustljivo dostojantvo odlikuje tu obitelj oduvijek, kažu njihovi prijatelji. Pa i sad, kada je još jednom postala otvorenom žrtvom bez učinkovite zaštite, Štefica Galić odbija popustiti. Nakon što je pretrpjela napad, povukla se iz javnosti, ponajviše iz zabrinutosti za svoje troje djece koji su nakon napada na majku pretrpjeli ozbiljan psihološki šok. Ali nije otišla bez riječi: na mostarskome portalu tacno.net, kojemu je glavnom urednicom, objavila je priopćenje u kojemu kaže kako je film “Neđo od Ljubuškog” istinit od prve do posljednje riječi, te da ona od te istine ni koraka ne odstupa.

Zazor od javnosti

Samo, tko želi slušati? U Ljubuškome ovih dana o Štefici Galić vlada mrzovoljna zavjera šutnje, začinjena tu i tamo pokojom psovkom ispod glasa. Vrlo je teško naći ikoga tko bi bio spreman govoriti javno, s imenom i prezimenom. Gradonačelnik je, kažu, na godišnjem: vrata njegova ureda našli smo doslovno zaključana. U neslužbenim razgovorima, većina ponavlja nekoliko dopuštenih tvrdnji.

“Zašto Titova unuka Svetlana Broz nije snimila film o djedu, koji je ovaj kraj zavio u crno? Zarađuje na našoj muci: dobila je novce od Norvežana! Pa nismo mi fašisti! Pa i Bošnjaci su u Drugom svjetskom ratu bili u Handžar diviziji! Nije nam jasno, zašto su baš sad prikazali taj film, kad nema nikakvih tenzija, pijemo kafu sa susjedima muslimanima! Pa ni u ratu nisu svi otišli: deset posto ih je ostalo, i nijednome nije ni dlaka pala s glave”, istresao je nadušak našem listu jedan Ljubušak, očito uznemiren onim što njegov javni identitet doživljava kao osobnu uvredu.

Usprkos masovnome zazoru od javnosti, uspjeli smo pronaći osobu koja je pristala govoriti pod vlastitim imenom, premda se odbila fotografirati. “Nije nam jasno zašto je taj film prikazan baš sad, kada u gradu nije bilo nikakvih napetosti. Kao da su autori filma htjeli unijeti nemir u naš mirni grad. Došla je neka osoba sa strane, Svetlana Broz, i donijela tenzije kakvih nikad nije bilo, čak ni u ratu, a kamoli sad. Ipak, nasreću, nisu uspjeli – sukobi nisu izbili”, kaže Ružica Puljić, dopisnica Dnevnog lista iz Ljubuškog.

Napad na Šteficu Galić ne spominje, ali kaže da o toj obitelji misli sve najbolje. “Oni koji su negativno reagirali na film, najviše udruge iz Domovinskog rata, htjeli su samo da se prošlost ostavi na miru. Pa Ljubuški je primjer najboljeg zajedništva Hrvata i Bošnjaka”, nastavlja Ružica, koja na pitanje treba li govoriti o onome što se dogodilo 1993., odgovara ovako: “O tome ne mogu govoriti, jer sam tada bila premlada, i progone Bošnjaka nisam doživjela.

Sjećam se samo dana kada su morali otići, i znam da oni koji su se vratili danas govore kako je to bilo teško vrijeme. Ali nisu se morali bojati za život, nego neizvjesne budućnosti izvan svojih domova”, kaže, dodajući kako “u Ljubuškome nije bilo tako loše kao što je bilo negdje drugdje”.

Verzije negacije

Argumenti Ružice Puljić karakteristični su za “hrvatsku” – preciznije, “hercegbosansku” – verziju lokalne povijesti, jedinu koja se u Ljubuškome, zajamčena latentnom prijetnjom sile, smije javno ispovijedati. Tko odbije – kao što su odbili Nedjeljko i Štefica Galić – neka se pripremi na izopćenje i masovni prezir. Kolektivni ego, odlučan da porekne činjenice o 1993., razradio je nekoliko verzija negacije, koje ponavlja svak tko ne želi nepotrebne probleme, ma koliko znao da nijedna od njih nije ni točna ni pravedna.

“Zašto baš sad prikazuju taj film, kada je rat prošao, i sukoba više nema?”, jedan je od takvih argumenata. “Zašto baš u Ljubuškom, kad je drugdje bilo mnogo gore?” “Zašto baš u Ljubuškom, kad mogu biti sretni da nitko nije ubijen?” “Zašto baš u Ljubuškom, kad ih je ovdje deset posto ostalo?” “Zašto baš u Ljubuškome, kad je zapovijed za deportaciju stigla izvana, ne iz Ljubuškoga?” “Zašto optužuju Ljubuški, kad su muslimani ovdje ostali najduže?”

Postoji i cinična varijanta: “Zašto optužuju nas, Hrvate, kad muslimani koji su otišli u Norvešku i Švedsku danas žive deset puta bolje, pa dolaze ljeti i vozikaju se skupim autima?” Nijedna od tih tvrdnji nije posve neistinita, otud privid njihove uvjerljivosti. No u svima je njima ona temeljna, ključna neiskrenost: odbijanje da se pogleda u oči nepodnošljivoj istini, da su politički i vojni vođe Hrvata u Ljubuškome kolektivno organizirali i proveli nasilni progon sugrađana druge vjere i nacije, a da se tome javno nije suprotstavio nitko, osim tih nesretnih Nedjeljka i Štefice Galić.

Kako je to izgledalo, može se pokušati doznati od ljubuških Bošnjaka. No razgovorljivi su uglavnom samo oni koji se još nisu vratili; ostali se osvrću, pa ako je blizu koji Hrvat, šute i klimaju glavom slušajući neku od varijanti “službene” istine.

Thompson je himna

Fahro Konjhodžić još se nije vratio, samo ljeti dođe. Do rata je bio ljubušački dopisnik sarajevskog “Oslobođenja”; Nedjeljko Galić bio mu je fotoreporter. Danas je Fahro u Oslu urednik norveškoga mjesečnika “Bosanska pošta”, namijenjenog izbjeglicama, onima koji navodno “žive deset puta bolje od nas”.

Fahro pripovijeda kako su 15. kolovoza 1993. svi ljubušački Bošnjaci protjerani iz grada. “Ali da se razumijemo, ne pripadam onima koji tvrde da su svi Hrvati zločinci”, odmah naglašava. “Moja kuća na selu spaljena je, ali sam od susjeda Hrvata dobio poruke da ih je stid što se to dogodilo”. Smiju li i javno reći da ih je stid? Dakako da ne.

E, kad dođe vrijeme u kojemu će smjeti, i u kojemu će deportacija Bošnjaka dobiti svoje zločinačko ime, a neće je više izjednačavati s elementarnom nepogodom ili prilikom za bolji život, tada ljudi u Hercegovini više neće pod prijetnjom. Ali to zahtijeva istinu: “Problem ti je, jarane, prljava ruka i prljav obraz. Koga svrbi, taj se češe”, govori nam Ahmet Mehićević, koji se iz progonstva prvi put vratio već 1996., a sad sjedi, pije pivo i ne radi ništa, jer je od traženja posla odavno odustao.

“Nije ti danas ovdje himna Lijepa naša – bio bi ja sretan da je ona – nego Perković”, spušta glas kad izgovara Thompsonovo prezime, premda nikoga oko nas nema. I uistinu: slučajno ili ne, ali slogan plakata kojim je razglašen prosvjed protiv prikazivanja filma “Neđo od Ljubuškog”, Thompsonova je kolektivistička krilatica: “Zagrlimo se pred svima, nek nas vide da nas ima”.

Osveta palanke

Boris Pavelić 

Nekome je očito važno da se skrije u naivnoj gomili. Štefica i Nedjeljko Galić odbili su biti dijelom te gomile, i zato su osuđeni na patnju. Zajedno su je podnosili lakše; sada, kad je ostala sama, Štefici Galić zasigurno treba pomoć. Ne treba se zavaravati iluzijama kako će palanka odustati od svojega upornog i podmuklog progona: tko bi pomogao, odustat će iz straha.

“Bojim se za nju. Ne znam od čega će živjeti, ne znam kako će djecu poštedjeti novih šokova. A opet, znam da neće odustati. Ona osjeća obavezu da završi ono što je s Nedjeljkom započela. Ona to smatra svojim putem, svojom obavezom”, kaže Fahro Konjhodžić, dobar prijatelj obitelji Galić.

Ako je tako, nove nevolje čekaju Šteficu Galić. Ne zato što bi ona bila kriva za ionako pogrešan dojam Ljubušaka da ih cijeli svijet danas proglašava fašistima. Dakako da većina tih ljudi nisu fašisti. Ali Štefica Galić samom svojom pojavom podsjeća ih da se fašistima nisu suprotstavili, i da nisu imali hrabrosti suprotstaviti se onome što su fašisti učinili.

Neđo i Štefica Galić učinili su i jedno i drugo, i palanka im se sveti zbog njihovih vrlina. A ovdje smo toliko puta mogli naučiti da palanka ne prašta, osim ako ju netko na to ne natjera. Hrvatsku je natjerala Europa; Hercegovinu može samo Hrvatska. Ima li ova zemlja volje pomoći nezaštićenoj ženi, svojoj državljanki, koja ispravlja njezine pogreške? Ima li Hrvatska obraza spasiti ženu koja umjesto nje trpi batine, uvrede i poniženja? Ima li Hrvatska moralne snage pomoći i sebi, i Ljubušacima i Hercegovcima, i naučiti ih da Šteficu i Nedjeljka Galića valja poštovati i slaviti, jer pokazuju da se može živjeti u dostojanstvu, svim zločinima i niskostima usprkos?

Boris Pavelić l Novi list