ŠTA NAŠI MUSLIMANI UČE U ŠKOLAMA: “Turska nije Bosnu osvajala neg’ je Turska Bosnu spašavala”

Tvrdnja da je Turska Bosnu osvajala je tvrdnja koja je promovirana od evropskih povjesničara, a sve u cilju potvrde tvrdnje da je Evropa kršćanski kontinent i da se njena civilizacija razvijala na kršćanstvu, apstarhujući i iskrivljujući činjenicu da se povijest Evrope odvijala na sasvim drugim odnosima suprotnim od kršćanskih.Tu tvrdnju, o uspostavi evropske civilizacije na kršćanstvu, bez ikakvih relevantnih dokaza, prihvatili i komšijski nam narodi kada su počeli ispisivati svoju povijest, onda kada su, osvajanjem i rušenjem muslimanskih vladavina u ovim državama postale kršćanske: Hrvatskla, Slovenija i Mađarska, nakon katoličkog progona muslimana iz južni dijelova Austrije, Slovenije, Slavonije, Mađarske i ostalih dijelova sadašnje Hrvatske, 1683.godine, a Srbija nakon progona muslimana iz Beogradskosmederevskog pašaluka 1682. godine.

Autor: Fikret Hafizović

Kako Bosna, osim jednog dijela Krajine, nakon 1689. Godine i progona muslimana iz Hrvatske nije okupirana od evropskih katolika jer su se Bošnjaci, organizovani sa ostalim balkanskim muslimanima, branili i znali odbraniti, Bosna je svoju organizovanost i dalje zasnivala na Islamu, kroz Islamski komonvelt-Osmansko carstvo u kome je i dalje Srbija i sve ostale balkanske zemlje.
Kada je nakon 1878. godine Austrougarska dobila mandat za pripajanje Bosne u svoju zajednicu i kako je tada na Berlinskom skupu evropskih državnika i predstavnika Islamskog komonvelta došlo do priznavanja većeg broja država koje su svoju vlast, kroz Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, zasnivale na Islamu, a sada postaju hrišćanske, na Balkanu, osim ”zelene transverzale” sve države podpadaju u potpunosti pod hrišćansko vladanje, a Islamski komonvelt već je bio na izdisaju i nakon Balkanskih ratova biće totalno i razoren

U Bosni su tada živjeli Bošnjaci sve tri konfesije i Austrougarska će pokušati da od ova tri segmenta istog naroda, različitih religija, uspostaviti jednu državotvornu bosansku naciju i Bosnu uspostaviti kao ustavotvornu zajednicu njenog bosanskog naroda sve tri konfesije. Međutim,. kako je Hrvatska država već dugo katolička i kako su svoj narod nazvali Hrvatima, a jezik im ostao isti kao i kod Bošnjaka i kako je Srbija na istom kongresu u Berlinu postala pravoslavna i svoj narod nazvala Srbima, a i kod njih je isti jezik kao i kod Bošnjaka, oni će nakon 30 godina Bosnine egzistencije u Austrougarskoj i nastojanja Benjamina Kalaja da Bosnu uspostavi kao naciju Bošnjaka sve tri konfesije, jer govore isti jezik, a koji je jedan od činilaca uspostave nacije, početi agitaciju na bosanske katolike i nastojati im nametnuti stav da su oni narodno-genetski zbog katoličanstva i jezika-Hrvati, a bosanski pravoslavci, da su i zbog jezika i genetski narodno-Strbi. Od tada bosanski katolici postaju narodno Hrvati, a bosanski pravoslavci narodno Srbi, da bi bosanski muslimani ostali što su uvijek i bili Bošnjaci.

Nakon Prvog svjetskog rata i uspostave SHS države, za Bosnu i Bošnjake muslimane sve će krenuti po zlu. Državu Bosnu, koju su stoljećima Bošnjaci temeljili, a u kojoj su svoju egzistenciju obezbjeđivali i njeni Bošnjaci k(h)rišćani koji su sada jedni Hrvati, a drugi Srbi, počet će institucionalno negirati kao posebnu političku jedinicu, jer ona je za njih povijesno ili hrvatska ili srpska teritorija u zavisnosti koja od ovih skupina prezentuje povijest. Po šovnističkim i antipovijesnim teorijama prihvaćene su tvrdnje da su: Hrvati iz Hrvatske sa bosanskim Hrvatima ili pak Srbi iz Srbije sa bosanskim Srbima povijesno Bosnu i gradili, a njenom autohtonom povijesnom narodu Bošnjacima muslimanima, koji ne može genetski biti ništa drugo do Bošnjaci negira se narodnost i nameće stav da su oni narodno ili jedni ili drugi u zavisnosti ko nameće stav, te da su u toku tobožeTurskog osvajanja izmijenili svoju duhovnost islamizirajući se.

Ovu teoriju o Bošnjacima kao Srbima ili Hrvatima i njihovoj islamizaciji, te o Bosni kao dijelovima Srbije ili Hrvatske, prihvataju i bosanski k(h)rišćani i oni svoju rodnu zemlju, koja je i građena politički kao zasebnost u odnosu na Hrvatsku i Srbiju negiraju kao povijesnu tvorevinu i žele je pripojiti jednoj od ovih zemalja; Srbiji ili Hrvatskoj. To se očitovalo u kraljevini Jugoslaviji cijepanjem Bosne na banovine, onda u toku II. svjetskog rata progonom i ubijanjima muslimana-genocidom na teritorijama koje su pravoslavni četnici pokušali interpolirati u Srbiju, ali i u ovom proteklom ratu kada je i uspostavljena, na genocidu, tzv. Republika Srpska kao bosanski entitet.

Na ovaj način, povijesnim konstrukcijama, došlo je do razmimoilaženja o povijesnom nastanku Bosne od njena tri konstitutivna naroda.

U cilju uvezivanja povijesti koju su Hrvati i Srbi u svojim državama počeli živjeti kao kršćani, a to su radili i Mađari, ali i ostali balkanski narodi i oni će sve ono što se dešavalo u tim državama, kada je u njima organizovana monoteistička vlast, podvoditi pod kršćansko vladanje izuzev onog perioda kada su ove države bile u Islamskom komonveltu-Osmansko carstvo. Taj period življenja ovih naroda u skladu sa šerijetom, jer su žitelji i Hrvatske i Srbije u tom periodu bili većinski i islamske provenijencije, oni će podvoditi pod Tursko osvajanje jer se vlast zasnivala na Islamu, i sve i samo u cilju promovisanja i potvrdi tvrdnje; da je Evropa kršćanski kontinent. Dakle, iz tih razloga, oni će organizovanu vlast na Islamu u ovim državama, promovirati u Tursko osvajanje.
A Turskog osvajanja nije bilo i to su samo povijesne floskule i izmišljotine, a sve u cilju potvrde tvrdnje da je Evropa kršćanska.

UDRUŽIVANJE EVROPSKIH BALKANSKIH ZEMALJA U ISLAMSKI KOMONVELT-OSMANSKO CARSTVO
U mnogim evropskim zemljama u kojima je zastupljen avarski sistem vlasti uz muslimane koji imaju vlast žive i kršćani koji su za ona stoljeća koja su protekla od uspostavljanja Kršćanstva kao Svetotrojstva brojčano narasli te su se mogli u vjerskom smislu dobro organizovati.
Koncem XII. stoljeća i u Francuskoj katolici su brojčano ojačali, a vlast drže muslimani. Nezadovoljni statusom, a po ugledu na muslimane, smatraju da mogu uspostavljati vlast na svom vjerskom učenju-katoličanstvu.

Prema avarskom konceptu vladanja, a koji se zasnivao na Islamu, kršćani su prema islamskim propisima mogli da se organizuju u skladu sa svojim vjerskim zakonima i da međusobno rješavaju probleme. Za period od 8 stoljeća nakon uspostavljanja kršćanstva na Svetotrojnom učenju hijerarhijski su bili dobro ustrojeni. Ustrojstvo je bilo piramidalnog karaktera i na vrhu bio je papa kao sv.otac svih njih. U tom periodu u Francuskoj tu titulu obnašao je Inoćentije III. U skladu sa potrebama, jer su postajali brojniji, razvijali su i svoje vjerske institucije u kojima su mogli izučavati svoj vjernauk. I niko ih u tom smislu nije ometao, ali će iz tih institucija i njihovog načina organizovanja izrodit se najveći neprijatelji uspavanih muslimana. Pripremili su plan i jedini način na koji su mogli rušiti dotadanje vladanje bio je fizički sukob-rat.
Prva kršćanska država u Evropi koja je nastala na ovom konceptu bio je Langdok u Francuskoj. Progonom i ubijanjima muslimana ostvaren je katolički cilj-formiran je prvi katolički nukleus-država u Evropi i od tog momenta za slijedećih 5 stoljeća jedna po jedna evropska avarska država postajat će katoličke.
Da se to ne bi desilo sa Hrvatskom, Bosnom, Mađarskom i ostalim muslimanskim državama Balkana one se sredinom XIV. stoljeća počinju, zahvaljujući ulemskoj porodici Osmanovića, koja će u daljem periodu egzistiranja davati sultane ove zajednice, organizuju u jednu veću zajedničku državu-Komonvelt koju po njihovim organizatorima nazvaše Osmansko carstvo. Vladarski sistem ove države je u skladu sa muslimanskom vjerskom knjigom Kur’anom, a pravnom vladarskom školom poznatom kao Hanefizam. I sva organizovanost i život u ovoj zajednici morao se odvijati po časnom Kur’anu i zato nije moglo dolaziti ni do kakvog napada niti osvajanja od strane muslimana organizovanih kroz ovaj Komonvelt.

Sura, II.190.:

” I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, nevoli one koji zapodijevaju kavgu.”

Imperativ ovog ajeta-poruka muslimanima je borba muslimana protiv onih koji ih napadnu, a sami nisu smjeli započinjati kavgu.

Kako je onda muslimanska vojska predvođena sultanima, koju ovi nazivaju Turska vojska, mogla osvajati?
Kako se može tvrditi da je 1453. Konstantinopolj osvojen?
Prema ovom Kur’anskom ajetu muslimani nisu mogli da osvajaju Carigrad-Konstantinopolj. I svako onaj koji misli da se to moglo dešavati, a za sebe drži da je vjernik-musliman, treba da preispita svoj stav u pogledu muslimanskog sprovođenja Allahovih dž.h. naredbi. Ova tvrdnja; o osvajanju Carigrada od strane El. Fatiha, proistekla je od kršćanskih povjesničara, a prihvaćena je i od muslimanskih u proteklom stoljeću, jer su Evropski povjesničari, kroz period kolonizacije muslimanskih država, i muslimanima, uspjeli nametnuti svoju teoriju o formiranju Evropskih država na kršćanstvu, a da je Islam u Evropi, pa dakle, i u Konstantinopolju iz osvajačkih razloga
A, zapravo, Konstantinopolj je 1453. godine postao središte-glavni grad Balkanskog Islamskog komonvelta, a kako po kršćanskoj teoriji na Balkanu nije bilo muslimana onda je, po toj teoriji i Carigrad te godine osvajan i dobro im došla ova izmjena glavnih gradova, Carigrada za Edrine. Međutim, treba znati da je, u stvari, Carigradu tada vraćen onaj značaj koji je imao i za vrijeme Bizanta-bio je glavni grad-centar Bizanta, jer je Balkanski Islamski komonvelt-Osmansko carstvo formirano od država koje su bile u ranija vremena u Bizantu, ali sada organizovane u skladu sa šerijetom i hanefiskom pravnom školom.
I, u ona ranija vremena zemlje Bizanta bile su organizovane na monoteizmu koji se sukcesivno razvijao kroz Arijanizam do Islama a koji se u Bizantu od polovine VII. stoljeća zahvaljujući Ejubu r.a. prezentovao po Avarskom modelu vladanja. Međutim, i ovu povijesnu istinu, kršćanski povjesničari uspjeli su zanijekati i učenjem uspostaviti Bizant na ortodoksnom kršćanstvu, a da ortodoksnog kršćanstva kao vladajućeg u Bizantu nije bilo sve do XVIII. stoljeća.
Za muslimane; koji prihvataju da je El. Fatih sa svojom vojskom osvojio Carigrad razlog je što su Evropski povjesničari zastupali tu tvrdnju i to, kao, dokazivali, a što je muslimanima, sa pozicije fizičke prestiži i odgovaralo. Prihvatajući tvrdnju da su osvajali Carigrad muslimani gube povijesni legitimitet na Carigrad kao autohtoni grad muslimana, a to sve u cilju, osim duhovne još i fizičke prestiži Islama nad kršćanstvom, i time negirajući Kur’anski postulat o nenapadanju i neosvajanju.
Prihvatanjem ove tvrdnje o muslimanskom osvajanju Carigrada od strane muslimana, kršćani su ispunili zacrtani cilj u dokazivanju da je i Balkan povijesno bio kršćanski te da su ga Turci osvajali. A ovo sa poviješću nema ama baš nikakvih dodirnih tačaka.
Carigrad ili u ranija vremena Konstantinopolj je jedan od najsvjetlijih gradova monoteizma i jedan od prvih gradova na Evropskom tlu u kome se interpolirao Islam na Arijanizam. Arijanizam se i korijenio u Konstantinopolju kao viši stepen Aristoteloalexandrovog monoteističkog vjerskog učenja na kome su monoteisti do Arijanizma održavali vlast. U Konstantinopolju će Justinijan kao car Bizanta koji je svoje vladanje uspostavljao na Arijanizmu početkom petog stoljeća početi sa izgradnjom najsvjetlijeg monoteističkog Arijanskog hrama. Kada se nakon Muhamedove a.s. smrti na Arijanizam nadgradio Islam zahvaljujući Ejubu. r.a. Aja Sofija kao najsvjetlija Arijanska-monoteistička bogomolja u VII. stoljeću postaće najsvjetlija džamija, jer će u kontinuitetu kao hram Arijanizma koji je bio monoteizam, a napravljena u VI. Stoljeću, postati džamija Islama koji je kruna monoteizma.
U muslimanskim krugovima osvajanje Carigrada od El. Fatiha potenciraju i muslimani koji u nekim situacijama daju veći značaj hadisu nego Kur’anskoj činjenici. To su one grupe muslimana koje su prihvatile kršćansku konstrukciju o muslimanskom osvajanju Carigrada i ne upuštajući se u podrobno izučavanje povijesti, a za račun nekog prestiža pa i fizičkog, muslimana nad kršćanima, prihvataju činjenice koje se ni po kom Islamskom osnovu ne mogu prihvatiti. I još, kada se to predoči u knjigu, onda oni koji samo čitaju a ne analiziraju drže da je povijesna konstrukcija istinita činjenica i time dovode sebe u laž, a samim prihvatanjem takve konstrukcije za istinu sebe dovode u neznalice. U tu svrhu koriste i jedan hadis Muhamed a.s.koji glasi u smislu: Blagoslovljena će biti ona vojska, a i njihov vojskovođa koji osvoje Konstantinopolj. I, takvim, taman dobro dođe kršćanska konstrukcija o Fatihovom osvajanju Konstantinopolja čime oni likuju kako je Muhamed a.s. u ovoj situiaciji pokazao svoju vidovitost i kao prije 820 godina predvidio muslimansko osvajanje Konstantinopolja. I tako, za njih, je blagoslovljen Fatih i njegova muslimanska vojska. A opet za one druge koji se drže Kur’ana časnog i znaju da muslimani nisu smjeli osvajati, ali vjerujući u kršćansku konstrukciju o osvajanju Konstantinopolja, upućuju kritike Turcima i tako potvrđuju povijesnu konstrukciju o Turskom osvajanju Konstantinopolja kao istinitu povijesnu činjenicu.
Prije svega, osvajanje Carigrada po Kur’anu, aje 190. sura II. nije moglo biti. Pa od kuda da muslimani prihvataju nešto što se ne može prihvatiti, jer to Allah isključuje? Ili kako se može Kur’ansko aje podrediti hadisu ?
Treba znati da je ovaj hadis nastao u vremenu nakon objave sure ”Rum”-XXX, a prije nego će Bizantijci monoteisti pobijediti perzijske idolopoklonike koji su 616. godine osvojili, između ostalih gradova Bizanta, i Konstantinopolj. Monoteisti će 623. i konačno 625.godine pobjediti idolopoklonike i po Kur’anu: XXX. 4. vjernici su tada obradovani. Bizantijce je tada predvodio Heraklij.
Ko su ti Kur’anski vjernici? Mogu li oni biti svetotrojni idolopoklonici-kršćani ? Ne mogu ! Pa, ko su onda oni i po Kur’anu časnom-pobjednici? Kada se ne zna povijest onda se za odgovor i dobijala konstrukcija. A Kur’anski pobjednici iz ovog ajeta su Arijevci-monoteisti koje su zahvaljujući lošoj interpretaciji povijesti, od strane povjesničara i Kur’anski analitičari, svrstali u kršćane a da to povijesni nije bilo, a niti moglo biti. I zato, novi muslimanski povjesničari pišu o osvajanju Konstantinopolja od strane El.Fatiha.
Dakle, kršćanski povjesničari uspjeli su i muslimanima nametnuti i tvrdnju da su Bizantijci u tom periodu bili kršćani, te da je i Heraklij kršćanin i kako u vrijeme bitke u Konstantinopolju nije bilo muslimanima-islamita onda su analitičari Kur’ana a islamiti ovu pobjedu Bizantijaca, kada su vjernici, po časnom Kur’anu, bili doista obradovani, a među njima sigurno i Muhamed a.s. prenijeli u period cca. 800 godina kasnije kada je Carigrad po tvrdnjama evropskih povjesničara osvojen od El. Fatiha i tu lažnu povijesnu tvrdnju prihvatili i muslimani i dovode je u kontekst hadisa što je za nepovjerovati.
Doista, u tom periodu bitku nisu izvojevali muslimani-islamiti, jer ih tamo nije bilo, ali jesu Bizantijci monoteisti-muslimani pod komandom Heraklija. I kako je tada Konstantinopolj ponovo vraćen monoteistima, vjernici su obradovani, a monoteistička vojska pod komandom Heraklija je blagoslovljena. Pa kako neće biti, jer će Konsatantinopolj, za izvjesno vrijeme, odmah nakon Objave postati najsvjetliji grad islama-Islambul, a sve zahvaljujući tome da je temeljen na monoteizmu i što je u njemu djelovao Ejub r.a. kao veliki islamolog i suvremenik i prijatelj Muhamed a.s. umro 674. godine u Islambulu gdje su mu u zahvalnost na promicanju islama muslimani sagradili turbe. I zašto bi Konstantinopolj El. Fatih osvajao kada je on bio muslimanski grad.
Sve zemlje koje su formirane u Balkanski Islamski komonvelt-Osmansko carstvo bile su i do formiranja Komonvelta Islamske zemlje, jer je Islam kroz Avarski period vladanja u ovim zemljama bio državotvorna vjera i zato nije bilo nikakvog osvajanja od strane Turaka. Turci su samo bili inicijatori i organizatori Balkanskog islamskog komonvelta jer je muslimanima Balkana iskazana prijetnja od evropskih katolika o njihovom progonjenju, kao što je to urađeno u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Evropi.
Poznato je da su na Pirinejskom poluostrvu od VII. stoljeća pa do konca XV. stoljeća vladali autohtoni pirinejski muslimani. A na pitanje; od kuda Islam na Pirinejima ? Onda bi od konstruktora povijesti, slijedio odgovor; da su Španiju osvajali Arapi!? A to je po toj kršćanskoj školi povijesti; ”Evropa je kršćanski kontinent”.
Međutim, Islam na Pirinejima, kao i svuda u svijetu je bio samo nadgradnja ranijeg monoteizma na kome se održavala vlast, a to proizlazi iz Sure XVIII. i 83-110.
Isto vladanje, kao na Pirinejima, bilo je svuda u Evropi pa i u Bosni, ali je to kroz povijest, zbog kršćanske osnove na kojoj su zasnivali svoje stavove, konstrukcijama drugačije prezentovano, a na način da Islama nije ni bilo u Evropi, a da je u Bosni od XV. stoljeća Turskim osvajanjem.
Za Islam u Španiji i Mediteranu vlada teorija da se Islam u ovim enklavama instalirao zahvaljujući osvajanjima Arapa, a za Balkan, da je osvajan od Turaka, a za Srednju, Sjevernu i Zapadnu Evropu u kojima su živjeli muslimani i uspostavljali Islamsku vlast po Avarskom modelu, prije kršćanskog rušenja ove vlasti, nemaju sličnu teoriju o osvajanju, a niti bilo koju drugu u tom kontekstu, jer su sve tragove Islama, iz ovih dijelova Evrope, uspjeli, u većim relacijama, da prikriju i da formiraju tvrdnju da je ovaj dio Evrope od početka nove Ere bio formiran na kršćanskoj vlasti. Za Hrvatsku i Srbiju i učimo da su bile u Islamskom komonveltu-Osmansko carstvo, ali kada su postale kršćanske sve tragove Islama su zatirali i imaju teoriju da su obje države i u stara vremena bil organizovane na kršćanstvu, a da su osvajanjem od Turaka podpadale pod islamsko vladanje. A Turci ništa nisu osvajali nego su se narodi balkanskih država i Mađarske udruživali u zajedničku državu, kako bi lakše mogli odoljevati nasrtajima katolika Evrope i njihovim nastojanjima progona autohtonih evropskih muslimana sa njihovih vječnih ognjišta i pretvaranje Balkanskih zemalja u kršćanske zemlje.
A koji bi odgovor bio na pitanje: Kako i na koji način, sa socopovijesnog aspekta, se moglo dešavati, to, organizovanje evropskih država na kršćanstvu od samog početka nove ere, kada su sve Evropske države, do tada, uspostavljle svoje vladanje na monoteizmu koju je vladavinu povijesno utemeljio Aleksandar Veliki, te kako se, uopće, na vladarskom monoteizam moglo korijeniti Svetotrojno vjersko vladanje, a bez fizičke prisile.?
Međutim, ni Svetotrojno vjersko učenje, koje nije monoteističkog karaktera, jer se njime čovjek ostvaruje kao Apsolut, nije učenje koje datira od početka nove Ere, nego tek od polovine IV. stoljeća kada ga kao vjersko učenje definiše Gregorije Nazijanski pa kako se onda taj vladarski period u Evropi, od nove Ere do polovine IV. stoljeća, mogao zasnivati na kršćanstvu? Apsurd!
Dakle, kršćanstvo se tek od IV.stoljeća temelji na Svetotrojnom učenju na kome se mogla organizovati vlast. Te iz tog razloga evropske države nisu mogle ni biti organizovane na kršćanstvu.
Plasirana je tvrdnja da su u ovim dijelovima Evrope, kroz srednja stoljeća, osim katolika, živjeli tamo neki patareni, katari, alibigenezi, hugenoti, husiti, vizigoti i drugi koji su svojim dvojnim kršćanskim učenjem ometali katolike u njihovom vjerskom učenju i zato su ih progonili, mučili, ubijali na najsvirepije načine i to pod izgovorom; da ih Bog Isus kažnjava jer ga oni ne priznaju kao Boga? A sada logično poitanje: Ako su, prema kršćanskim povjesničarima, u tim vremenskim periodima srednjih stoljeća, evropski kršćani imali vlast, zašto bi na najsvirepije načine eliminisali one koji nisu iste vjerske orjentacije i po njima nisu imali nikakvog upliva na vlast? A, isto tako, povijest je zabilježila da su se svi oni, koji su ostajali u svojoj zemlji morali pokatoličiti i sada je Evropa puna prevjerenih muslimana u katolike. Pokatoličavanje i svirepa ubistva muslimana naročito je bilo izraženo u Njemačkoj , Francuskoj, Engleskoj, Irskoj, Češkoj, Madžarskoj, Italiji, pa i u Hrvatskoj.
Sve paljevine na lomačama, kroz srednja stoljeća, bile su nad muslimanima i muslimankama, koji su za katolike bili krivovjernici, a da ih ne bi nazivali muslimanima, jer bi time potvrdili činjenicu da su evropske države građene na monoteizmu i kroz Avarski sistem na Islamu, onda su im izmišljali pogrdne nazive : patareni, katari, hugenoti, alibigenezi, husiti, i najčešće heretici što je i logično s katoličkog vjerskog aspekta.
Muslimani Evrope iz tog perioda nisu nosili orijentalna imena, jer su bili Evropljani i imena su bila iz njihovog jezika-narodna imena, a ne orijentalna i zato ovi koji sada ispituju sva ta zvjerstva koja su katolici radili prema muslimanima, koristeći crkvenu arhivu, samo zbog imena stradalnika i tvrdnje da muslimani nose isključivo orijentalna imena ne doživljavaju ih kao muslimane nego, onako, kako su ih katolici nazivali-hereticima. Kada se izmijenila vladarska, i time religiozna slika Evrope, onda se revnosno radilo na zatiranju tragova muslimanskog življenja u ovim zemljamama Evrope, da bi vrijedila tvrdnja da je Evropa isključivo nastala na kršćanstvu te iz tih razloga da je Evropa kršćanski kontinent, a to tako nije povijesno. Ipak, tragovi islama u Evropi su itekako prisutni i ja sam ih nešto ranije naveo.
Vrlo je indikativno , i to, da Njemački i još neki evropski narodi u svojoj radno-kulturnoj tradiciji nose pečat poslušnosti: podređenog nadređenim. Ta osobina mogla bi se povezati i prenijeti u peiod srednjih stoljeća kada su muslimani Evrope preživljavali najgore moguće torture od strane katolika. Prevjereni muslimani koji su ostali pod kršćanskim vladanjem, pa tako i u Njemačkoj, u početku su bili izloženi teškom fizičkom radu-kuluku kod kršćana. Morali su raditi bez pogovora, jer u slučaju bilo kakve pogovora išla je glava sa ramena, ali uz grozna mučenja. Iz tog razloga, kod Njemačkog, ali i još nekih evropskih naroda gdje je ilo najviše pokrštavanja, ostala je, do dana današnjeg, kao segment njihove kulture rada; ”poslušnost bez pogovora”; podređenog, nadređenim.
Na isti način, kao što ništa nije osvajano od strane muslimana u Evropi, ni Bosna nije osvojena tamo neke 1463. godine, a niti okupirana od Turske islamske vojske, jer je Bosna i tada bila sa većinski muslimanskim žiteljima, jer njeni žitelji, koje su u raznim kršćanskim dokumentima nazivani; patareni ili katari, a onda od naših komšija kasnije nazvanim bogumilima, ili pak krstjanima su bili muslimani, ali iz razloga uklapanja u kršćansku povijesnu školu, onda su i pravljene konstrukcije o Bosanskim muslimanima kao dualističkim vjernicima isto kao i u Evropi.
Muslimanska vojska nije mogla činiti osvajanja, jer Kur’an to imperativno isključuje, ali je zato, tih godina, konačno organizovana od islamskog stanovništva Balkana da zaštiti muslimanske narode Balkana od nakana evropskih katolika koji od kraja XII. stoljeća nastoje prognati muslimansko stanovništvo evropskih država pa tako i Balkana. Period kada su kršćani najviše agitovali i vršili pripreme upada na Balkan je vrijeme kada je kao papa stolovao Enea Silvio Piccolomini –Pio II, a to je polovina XV.stoljeća.
Na Kongresu svojih kardinala u Mantovi 1459. donieli su odluku da se krene u progon muslimana Balkana koje su kršćani-katolici tada pogrdno nazivali hereticima. I tada su i počele pripreme katolika za osvajanje muslimanske Bosne, a sam papa Pio tražio je da bude čelnik te vojne.
Zamislite, koji apsurd i licemjerstvo ? U katoličkoj literaturi koju, i nama, preko Lovrenovića proturaju nazivaju ga; papom humanistom.
Kršćani uzimaju da je 1463. godina, godinaTurskog osvajanja Bosne. Ovu godinu uzeli su za godinu osvajanja Bosne, jer je te godine sultan El. Fatih izdao Bosanskim franjevcima poznatu Ahdnamu. Novonastalu situaciju sa Bosnom, koja se u odnosu na raniji Avarski period organiziovanja preko Rimskog carstva, sada kroz šerijet i Hanefijsku pravnu školu organizuje u novu Islamsku zajednicu država u kojoj su Južna Austrija, Mađarska i Hrvatska i sve zemlje Balkana, kršćani, od kojih preuzimaju i Bošnjaci, obrazlažu Turskim osvajanjem i to Srbije od strane Murat-hana, Bosne od strane sultana Fatiha, a Hrvatske i Mađarske od strane Sulejmana Veličanstvenog.
Tačno je da je 1463.godine muslimanska vojska Balkanskih zemalja došla u Bosnu i da je muslimansku vojsku predvodio padišah Mehmed el. Fatih. Ali, ona nije bila Turska osvajačka vojska nego legitimna vojska muslimana Balkana sastavljena i od Bosanskog najmnogoljudnijeg naroda, njenih Bošnjaka muslimana, a koja je trebala da da do znanja papi, njegovim kardinalima i kraljevima da ima vojska koja može Bosnu da brani i koja će za sva sljedeća stoljeća biti brana prodiranja katolika na Balkan u cilju očuvanja svojih ognjišta i muslimanskog dostojanstva Balkanskih muslimana.
Nešto ranije, koncem XIV. Stoljeća, u periodu kada evropski katolici ruše jednu po jednu evropsku državu uspostavljenu na Avarizmu, a prije nego će Islamska vojska sa Fatihom doći u Bosnu, Turska je sa ostalim Balkanskim muslimanskim zemljama formirala jednu novu zajednica islamskih zemalja Balkana-Osmansko carstvo u koje će biti uključene; Bosna, Hrvatska ali i Mađarska kao zemlje muslimana, a koje će 3 stoljeća poslije udruživanja egzistirati kao zajednica muslimana i biti trn u oku katoličkom vođstvu Evropskih država koje su netom prije jedno do dva stoljeća na sili uspostavili katoličko vladanje u tim državama.
Ova zajednica muslimana održavala se do tri stoljeća i za vrijeme trajanja imala je u svakom pogledu veliki uticaj na zaštiti Balkanskih muslimana i njihovih dobara. Raspad ove zajednice započeo je 1683. godine kada su Mađarska, Slovenija, Južna Austrija i Hrvatska podpale pod katoličko vladanje, a onda 1878.godine okupacijom Bosne od Austrougarske i na kraju dok nije postepeno dokinuta Balkanskim ratovima, ali i Prvim svjetskim ratom, kada su na teritorijama muslimanskih država ovog komonvelta formirane pravoslavne države od Srbije, Crne Gore, Makedonije , Bugarske do Grčke i drugih.
Zajednica Balkanskih muslimanskih država imala je sve državne prerogative, pa je formirala i svoju vojsku koju je činilo vojno sposobno muslimansko stanovništvo ovih Balkanskih zemalja, a zadaća te vojske bila je zaštita muslimanskog stanovništva Balkana, ali i susjednih muslimanskih zemalja a nikako i nikakva osvajanja. Vojska je formirana timarskim sistemom i zbog fleksibilnijeg rada iz praktičkih razloga, tada muslimani mijenjaju narodna imena za orijentalna. Većinski, prezimena muslimana prije ovog perioda su sa narodnom osnovom, a prema imenu oca: Marković, Filipović, Radmanović, Pavlović, Aleksić, Milošević i druga. Poslije, kada se kod Bošnjaka ustaljuju orijentalna imena prezimena će nositi orijentalnu osnovu: Mašići, Hodžići, Hafizovići, Omerovići, Suljići, Hamidovići itd.
Kada su katolici u drugoj polovini XVII. stoljeća prognali muslimansko stanovništvo Bavarske i Beč uzeli pod svoju upravu, Balkanska muslimanska vojska je 1683. pokušala da vrati Beč njegovom prognanom muslimanskom stanovništvu. To nisu uspjeli i tada nastaje preokret. Kršćani kreću u protivofanzivu i u tom periodu islamsko stanovništvo tih pokrajina bježi ispred kršćana u južne islamske zemlje među kojima i Bosnu.
Od kuda, gore, u tim zemljama islamsko stanovništvo? Je su li i njih Turci islamizirali? Na ova pitanja ne tražim odgovor, nego samo puštam signale na one koji razmišljaju. Niko njih nije islamizirao i oni su monoteisti iz ranih vladarskih perioda monoteizma, a o njima kroz Avarizam govori i Kronštajner.
Dakle, Beč nije osvajan nego je to bio muslimanski pokušaj vraćanje Beča njegovom prognanom Njemačkom muslimanskom stanovništvu.
I to tako nismo učeni, a tako se dešavalo.
Dokaz za ovu tvrdnju je i munara džamije uz crkvu S.Katarine u Beču, za koju Bečlije katolici kažu da su je napravili u čast pobjede nad Turcima. A zapravo munara je ostala kao svjedočanstvo da je na tom mjestu bila džamija starih žitelja Bečlija muslimana, koje su katolici prognali, a glavni dio džamije pretvorili u crkvu a munara ostala da svjedoči istinu da su muslimani živjeli u Beču.
U svom Putopisu koga je Evlija pisao od 1660-1664. godine, vojujući na ovim dijelovima Balkana, a u prijevodu H. Šabanovića, na strani 244 piše:
” U staro doba bila je u rukama ovog Zrinskog Aleksandrova kruna. Ali je austrijski ćesar iz pohlepe za ovom krunom navalio na Zrinjskog i oteo mu je iz ruku. Ako bog da,opisaću kako sam u gradu Beču vidio ovu krunu.”
U ovom tekstu su dvije veoma interesantne tvrdnje, a to su:
Prva: Da je Hrvatski ban N. Zrinjskini bio nosilac Aleksandrove krune.
Mi o toj kruni ne znamo ništa, a mislimo da znamo povijest ! ? Međutim, vraćajući se na tvrdnju da je Alexandar Veliki uspostavljao monoteističko vladanje on je uspostavio i sistem po kome su birani velmože, a njihov legalitet i legitimitet bila je potvrda njegova-Alexandrova kruna koju je trebao da nosi birani velmoža.
I drugo: Evlija piše da će nas obavjestiti kako je u Beču vidio ovu krunu. Treba znati da je Evlija u tom periodu obilazio samo teritorije u kojima je bila muslimanska vlast, pa iz ovog proizlazi da je i Beč tih godina bio pod muslimanskom vlašću, a tako se nije moglo dešavati a da i Bečko stanovništvo nije bilo većinski islamske provenijencije. Evlija je pisao dnevnik 1660.-64.godine i kako je Beč, u tom vremenu, bio pod muslimanskom vlašću on je mogao da pohodi Beč, a već 1683. godine muslimani imaju pokušaj povratka Beča. Znači, u ovom razmaku od 23 godine kršćani su uspjeli osvojiti Beč i prognati njegovo muslimansko stanovništvo i zato je muslimanska vojska 1683. godine pokušala Beč vratiti njegovom prognanom stanovništvu.
Iz ove Evlijine tvrdnje bitan je i slijedeći zaključak: A to je; da je u XVII. stoljeću N. Zrinjski nosilac Alexandrove krune. Krunu je uspostavio Alexandar u IV. stoljeću p.n.e. Dakle, 21 stoljeće u Evropskim državama vladari uređuju svoje države po Alexandrovom principu, a države formirane po ovom principu su monoteističke i nikako kršćanske.

Sura; XXII.39.

”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini-a Allah je, doista, kadar da ih pomogne”.

Ovim ajetom dopuštena je odbrana svima onima koji su napadnuti, jer im se time nasilje čini i Allah će pomoći one koji su napadnuti.
Takođe, ovim ajetom je potvrđen imperativ da muslimani ne smiju prvi otpočinjati kavgu-napadati, jer se napadnutim čini nasilje. Isto tako, ovim ajetom potvrđuje se činjenica da Islam nije religija koja se uspostavlja na sili, a niti je moglo doći do uspostavljanja država na muslimanskom osvajanju.
Pa kako je onda moguće da su muslimani osvajali?
Tamo, u tim krajevima gdje su muslimani, od strane kršćanskih povjesničara proglašeni kao osvajači živio je muslimanski narod koji je trebao zaštitu za održanje života i vatana i zato su se muslimani Balkana uključili u Islamski komonvelt organizovan od Turske porodice Osmanovića, a kako je to bio novi oblik islamskog vladanja, u odnosu na predhodni, onda su to katolički hisoričari obrazložili Turskim osvajanjem.
Kako muslimanima nije dozvoljeno osvajanje oni su svoju egzistenciju ostvarivali odbrambenom strategijom i zato svuda tamo gdje su živjeli muslimani i danas se uočavaju fortifikacijski objekti-utvrđenja koja su oni pravili i koristili. Npr. u Francuskoj: wikipedia.org

Za one koji razmišljaju lahko je uočljivo da je koncepcija tih objekata od položaja do korišćenja svuda sa monoteističkom-islamskom naznakom, a da su prepravljanja i koje-kakvi građevinski zahvati na njima rađeni nakon progona muslimana.

Sura; II. 191.
” I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod časnog hrama dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu onda ih ubijajte! – Neka takva kazna bude za nevjernike.”

Kako su muslimani iz evropskih zemalja neprestano progonjeni neki su imali plan da i oni, kada dođu u muslimanske zemlje, progone kršćane iz zemalja u koje su došli pa i iz zemalja Balkanskog islamskog komonvelta, ali im je to osporeno ovim ajetom.
Dakle, muslimani Balkana nisu mogli progoniti svoje komšije kršćane iz razloga što su muslimane, kršćani, progonili iz Češke, Njemačke, Hrvatske i drugih evropskih zemalja. Imperativ je :”…i progonite ih odande odakle su oni vas prognali…”
Zato je u zemljama Balkana, gdje su muslimani održavali vlast, oduvijek bio zastupljen multinaconalizam kao i multireligioznost dok to nije bio slučaj u Evropskim zemljama u kojima su katolici uspostavili svoju vlast. Muslimani tih zemalja su ubijani, progonjeni, a oni koji su ostali morali su se prevjeriti.
Da su kojim slučajem u Bosni, kršćani, u nekom ranijem periodu održavali vlast, Bošnjaka u Bosni nebi ni bilo, isto kao što nema starih Hrvata muslimana u Hrvatskoj, jer su iz Hrvatske evropski katolici sa domaćim katolicima prognali Hrvate muslimane, a one koji su ostali, a najviše žene sa djecom, pokrstili i sada su to katolici.
Isti je slučaj i sa Srbijom. U Beogradskom pašaluku nema starih Srba muslimana jer su 1862. godine morali napustiti svoj vatan, jer je to bio dogovor velikih sila i Porte. Stari narod Srbije-njeni graditelji morali su napustiti Srbiju i danas su najviše skoncentrisani u Istanbulu i ima ih oko dva miliona i znaju i sada da su Srbi muslimani. Treba prihvatiti činjenicu da su stari žitelji Srbije, oni koji su Srbiju gradili bili narodno-nacionalno Srbi, a duhovno muslimani. I nikada oni nisu bili u pravoslavlju. Ovi današnji Srbi su pravoslavci, ali forsirajući nacionalno Srbin kroz pravoslavlje, napravljena je identičnost između Srbin i pravoslavac tako da mnogi Bošnjaci kroz pojam Srbin identifikuje i pravoslavac, a to nije tako. Danas i za Hrvata vrijedi ista priča, ali samo što kroz pojam Hrvat, Bošnjak doživljava katolika, a to nije tako jer su prije 1683. godine u Hrvatskoj bili većinski Hrvati muslimani.
Sandžak i Kosovo i Jugoistočna Srbija su ubačeni u sastav Srbije nakon Balkanskih ratova i zato je u njema i danas dominantno muslimansko stanovništvo, jer nije bilo u većim razmjerama progona autohtonog muslimanskog stanovništva ovih krajeva, u periodu, kada je podpadalo pod pravoslavnu Srbiju.
Bosanski katolici, sami, bez pomoći Evropskih katolika nisu mogli progoniti Bošnake muslimane jer su Bošnjaci oduvjek bili brojniji, a onda kada im je 1459. godine ozbiljno zaprijećeno od strane pape Pija II oni su se već sa ostalim muslimanima Balkana bili udruženi u Balkanski Islamski komonvelt, organizovali sebi vojsku koja im je bila garant njihovom opstanku u svojoj državi koju su od početka samii gradili na monoteizmu.
I zato tvrdim;
Da je Bošnjačka življena povijest blistava, jer su kroz prve epohe razvoja Evropske civilizacije uspjeli održavati svoju vlast na monoteističkom učenju kroz organizovanost u rimskom monoteističkom carstvu, a da su počevši od XIV stoljeća organizujući se se kroz Islamki komonvelt-Osmansko carstvo uspjeli se odhrvati katoličkim nasrtajima i ostati na svom prvom vjerskom učenju monoteizmu koga su sukcesivno nadgrađivali do Islama i na taj način uređivali svoju Bosnu. Poklekli su 1878. ali ostali su svoji na svome.
I zato su Bošnjaci i etnički najautohtoniji narod Evrope, jer svoje religijsko monoteističko stajalište nisu mijenjali za neko drugo, različito od monoteističkog i sve kroz vremenski period od dva milenija, nego su samo imali njegovu nadgradnju da bi i danas većinski duhovno bili