O ‘neoimperijalnim snovima na Bosforu’ se u zapadnim medijima počelo otvorenije i masovnije govoriti povodom ‘curenja’ američkih depeša iz Ankare, u Wikileaksovoj režiji, pri čemu vrijedi primijetiti kako se u njima na vrlo sličan način govorilo o pojavi neoosmanizma u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici
Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić, Dnevni list
Povratak na Balkan
“Prije svega, neoosmanizam je više od ideologije” – napisao je dr. Darko Tanasković u “Zaključku” svoje knjige “Neoosmanizam…”, – “on je filozofija povijesti, civilizacijska paradigma i pogled na svijet svojstven većini pripadnika suvremene turske nacije, a osobito njenoj intelektualnoj eliti”. U osnovi mu je “racionalizacija neprevladane imperijalne nostalgije jedne velike povijesne nacije nezadovoljne svojim položajem i ulogom u svijetu”, pa je kao takav postao “dubinskom konstantom turske vanjske politike” (str. 105). Neoosmanizam nije sam po sebi, ni dobar ni loš, a ako se gleda iz aspekta povijesne logike i “utilitarne etike” (S. Stojanović), moglo bi se kazati da je i “legitiman”, sukus je ove izuzetno intrigantne Tanaskovićeve studije.
Poznati beogradski profesor i diplomata (trenutno je u Parizu veleposlanik Republike Srbije) nije htio, inače, odgovoriti na suviše izravno pitanje mojih studenata o konkretnim znacima neoosmanizma na putu od Beograda do Mostara, koje je ovlašno spomenuo tijekom predavanja održanog 19. svibnja 2011. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, u organizaciji mostarskog ogranka HKD “Napredak” i Filozofskog fakulteta.
Ugled profesora Tanaskovića se ponegdje dovodi u pitanje, jer je bio “Slobodanov diplomata” i u Vatikanu i Ankari, ali se s time ne želim baviti. Važnije je neusporedivo što ga posve utemeljeno “bije glas” vrsnog orijentaliste, ozbiljnog profesora i znanstvenika. I, doista, pažljivim slušanjem i/ili čitanjem njegova razumijevanja kompleksnih geopolitičkih fenomena, uključivo neoosmanizma, može se brzo uvjeriti kako je dr. Tanasković “pravi gospodin Levantinac, pametan i obrazovan”, kako za njega reče jedan moj sarajevski prijatelj. Uostalom, dr. Tanasković govori pored drugih i turski jezik, pa koristi relevantne svjetske i turske izvore u re-interpretacijama neoosmanizma.
O “neoimperijalnim snovima na Bosforu” se u zapadnim medijima počelo otvorenije i masovnije govoriti povodom “curenja” američkih depeša iz Ankare, u Wikileaksovoj režiji, pri čemu vrijedi primijetiti kako se u njima na vrlo sličan način govorilo o pojavi neoosmanizma u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici kako o ovom fenomenu govori i piše dr. Darko Tanasković. Turska je u velikom unutarnjem previranju i gaji nezdrave predodžbe o svojoj budućoj misiji u Europskoj uniji, te imperijalne glede Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, moglo se, dakle, već ranije zaključiti na osnovu američkih diplomatskih izvješća iz Ankare, a to se u biti tvrdi i u Tanaskovićevoj studiji o neoosmanizmu. U nekritičkom dijelu bh. javnosti na sva zvona hvaljeni i slavljeni vodeći turski političari Erdogan, Gul i Davutoglu, prošli su, inače, i u američkim depešama i u njihovoj njemačkoj obradi k’o bosi po trnju, daleko gore nego u Tanaskovićevoj interpretaciji, u kojoj se s razumijevanjem govori o njihovom političkom pragmatizmu i solidnom političkom umijeću.
Turska je u velikom unutarnjem previranju i gaji nezdrave predodžbe o svojoj budućoj misiji u Europskoj uniji, te imperijalne glede Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, moglo se, dakle, već ranije zaključiti na osnovu američkih diplomatskih izvješća iz Ankare, a to se u biti tvrdi i u Tanaskovićevoj studiji o neoosmanizmu.
Primjerice, dok se za bivšeg Erdoganovog savjetnika i bivšeg turskog ministra vanjskih poslova, donedavnog turskog premijera Ahmeta Davutoglua, Amerikanci ustvrdili kako “razumije malo od politike izvan Ankare”, Tanaskovićev središnji dio knjige, pod nazivom “Geopolitika ‘strategijske dubine’”, referira se s velikom pažnjom na Davutogluovu knjigu “Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske”, jer je ona u osnovi aktualnoga turskoga vanjsko-političkog koncepta. Ili, dok se Erdoganu spočitava kako je “ignorantni islamista”, Tanaskovićev neće ignorirati njegove zasluge, ma koliko ne prešućivao ni islamističke elemente u njegovoj politici u prošlosti (“Naše su minarete naše bajunete…”) i/ili danas. U američkim depešama se vrlo podcjenjivački govorilo i o tomu kako neki turski političari podržavaju turski pristup EU iz “mračnih i zbunjujućih” razloga, jer vjeruju da bi “Turska morala širiti islam u Europi”, dok se u Tanaskovićevoj studiji ovom fenomenu prilazi puno smirenije, u svakom slučaju dovodeći u pitanje neoimperijalne tlapnje jednog AKP-ovog “trusta mozgova” (Think Tanks): “Hoćemo Andaluziju nazad i revanširati se za poraz pri opsadi Beča 1683.”
Ni, o Andaluziji ni o Beču nije riječ, ali o Balkanu i nešto malo manje o Kavkazu i Bliskom istoku jeste.
I u Spiegelovom specijalu i u Tanaskovićevoj studiji se, inače, mogu pronaći Davutogluove “sarajevske teze”, kako je Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku pod osmanskom kontrolom bilo bolje, da se Turska namjerava vratiti na Balkan. Davutoglu je, naime, svojedobno u Sarajevu kazao: “Mi ćemo ponovo uspostaviti osmanlijski Balkan”. Pitanje je samo, ma koliko bilo neugodno, žele li Tursku svi balkanski narodi, pa čak i dijelovi bošnjačkog i albanskog naroda, na koje se ova iluzija oslanja, oni, dakako, kojima je jasno kako Turska nije i ne može biti nikakva alternativa EU? Uostalom, Davutogluvo samoprecjenjivanje i ne brinu toliko Amerikance ili Europljane, koji znaju kako Turska ima “ambicije kao Rolls-Royce, a sredstva tek koliko Rover”, ocijenio je, primjerice, magazin Der Spiegel.
Mimikrija Ataturkovog naslijeđa
Preporučljivo je kad se govori ili piše o neoosmanizmu izbjegavati i pozitivne i negativne vrijednosne sudove, a pogotovu predrasude, poručuje dr. Tanasković u knjizi o neoosmanizmu i turskoj vanjskoj politici. Njemu uspijeva u svakom slučaju izbjeći poistovjećivanje islama s islamizmom, ma koliko morao govoriti o kontaminiranosti neoosmanizma i s islamizmom. No, upravo bi to mogla biti nepremostiva prepreka za Tanaskovićeve čitatelje i slušatelje, jer ih se nedovoljno educira o nužnosti suptilnog razlikovanja islamske vjere u i zlouporabe islama u političke svrhe. U svakom slučaju Tanaskovićeva knjiga bi mogla pomoći da se razumije što se sve krije pod pojmom neoosmanizma, te da se s manje emocija govori o očiglednom naraslom interesu Turske za zapadni Balkan.
Jedino što nije preporučljivo je izbjegavanje suočavanja s činjenicom postojanja neoosmanizma, jer je najopasnije “neznanje, na koje niko više danas nema pravo”, upozorava dr. Tanasković. Mudrost uči, dakle, ako se važni procesi podcjenjuju, tad “već sutra može biti kasno za učenje” (str. 108), kazat će ovaj priznati orijentalista i turkolog u zadnjoj rečenici svoje uzbudljive knjižice o neoosmanizmu. Ma koliko se pojam neoosmanizam udomaćio u politološkoj i svekolikoj literaturi, pri čemu se pod njim ponajčešće misli na ovovremenu tursku vanjsku politiku, ne postoji njegova jednoznačna i precizna definicija, upozorava i dr. Tanasković. Po njemu je “neoosmanistička vanjska politika možda samo najvidljiviji horizont realiziranja kompleksne matrice koja je istovremeno duhovna, ideološka, kulturna, gospodarska i politička”, u krajnjem je neoosmanizam “stanje duha, sidrište osobnog mentaliteta, samosvojan sistem vrijednosti i s njim usklađen pogled na sebe i na svijet”. Zbog toga je i “uporište identiteta, oslonac ambicija i rasadnik iluzija, luka osvajačkog ispoljavanja i pribježište razočaranog samozavaravanja” (str. 8). U kontekstu turske vanjske politike, pak, treba dodati da je neoosmanizam “njena dubinska, sve izraženija konstanta” (str. 9). Mnogima u BiH se neće, vjerojatno, dopasti Tanaskovićevo kritičko ukazivanje na dugogodišnji mimikrični, u suštini neiskreni odnos aktualnih turskih političkih elita prema kemalističkom nasljeđu i europskim vrijednostima, ilustriran i epizodom pokušaja izbjegavanja protokolarnih obveza tijekom posjeta Alije IzetbegovićaAtaturkovom grobu (1991.).
Domaćini su Izetbegovića – piše dr. Tanasković – “na kraju ipak uvjerili kako takvo ispoljavanje osobnog islamizma na najvišoj razini ne samo kako nije prikladno već i da bi bilo kontraproduktivno, s obzirom na potrebu da se za muslimansku stvar u BiH pridobije i zapadni svijet koji i samu Tursku podržava zato što je smatra jedinom stvarno sekularnom muslimanskom državom”
Domaćini su Izetbegovića – piše dr. Tanasković – “na kraju ipak uvjerili kako takvo ispoljavanje osobnog islamizma na najvišoj razini ne samo kako nije prikladno već i da bi bilo kontraproduktivno, s obzirom na potrebu da se za muslimansku stvar u BiH pridobije i zapadni svijet koji i samu Tursku podržava zato što je smatra jedinom stvarno sekularnom muslimanskom državom”. Izetbegović je na kraju “nevoljno popustio”, dok je iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad uspio izbjeći odavanje protokolarnih počasti Kemalu Ataturku, tako što su tursko-iranski razgovori na najvišoj razini premješteni iz Ankare u Istanbul. U tih sedam godina između Izetbegovićevog posjeta Turskoj, kojemu je, kako navodi dr. Tanasković njegovo priznanje iz intervjua BH Danima, od 13. listopada 2000., “Homeini (bio) bliži od Ataturka, kada se još morao uklopiti u ‘mimikrijski neosmanski protokol’, i Ahmadinedžadovog eskiviranja tog istog protokola, islamisti na vlasti u Ankari su očigledno stekli veće samopouzdanje, tako da ni svoje neoosmanističke ideje više toliko ne kriju, a neki ih, poput ministra Ahmeta Davutogula (r. 1959), čak i prilično neuvijeno javno priopćavaju“ (str. 9 i 10).
Dr. Tanasković ukazivanjem na ovovremenu mimikriju prema Ataturkovom nasljeđu i europskoj orijentaciji u današnjoj Turskoj želi upozoriti na raširenu neoosmanističku reviziju kemalizma i (re)islamizaciju turskog društva“ (str 10). U krajnjem, s neoosmanizmom i jeste u neodvojivoj povezanosti “islamizam, kao program društvenog i političkog djelovanja i ponašanja u skladu s odredbama islamskog vjerozakona”, odnosno reislamizacija Turske, o čemu jedva da ima dvojbi u Europskoj uniji. Možda se nekomu ne bude dopalo baš to što dr. Tanasković u ovom kontekstu podsjeća i na podnaslov Izetbegovićeve “Islamske deklaracije” (1970.) koji glasi: “Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda”, te da i (bivši) reisu-l-ulema Mustafa Cerić povremeno poziva na “reislamizaciju muslimana” (str. 11). Svim time se tek uzgredno bavim, puno je važnije istaći autorovo uočavanje kako “jedna od karakterističnih odlika neoosmanizma i njegovih nosilaca u Turskoj, kao i cjelokupne turske unutrašnje i, naročito, vanjske politike, jeste izraženi pragmatizam i makijavelistička vještina u kombiniranju svih raspoloživih, nerijetko i logički proturječnih ideoloških, političkih i propagandnih aduta radi ostvarivanja dugoročno projektiranog krajnjeg cilja” (str. 12).
A konačni cilj bi mogla biti reislamizacija zemlje u ne tako davnoj budućnosti. “Ako je islamizam ideologija neodvojiva od neosmanizma”, upozorava dr. Tanasković, “kemalizam mu je svakako glavni protivnik i meta njegovog društvenog i političkog djelovanja” (str. 15). Općeprihvaćeno je, inače, da se kemalizam temelji na šest osnovnih principa, tzv. šest strijela: republikanizmu; revolucionarnosti; laicizmu; državnosti, nacionalizmu i narodnjaštvu. U osnovi se kemalizam temelji na beskompromisnom sekularizmu (laicizmu) i asimilacijskom turskom nacionalizmu, sažetom u shvaćanju da svi državljani Turske, bez obzira na etničko podrijetlo, pripadaju “turskom političkom narodu” odnosno turskoj naciji, veli dr. Tanasković. A meni se u ovom kontekstu čini nužnim zapitati, daju li se i tzv. bosanski integralisti inspirirati upravo ovakvim iluzijama, nisu li u ovom ahistorijskom konceptu i korijeni bajke o “bosanskom političkom narodu”, koji podrazumijeva u biti jedan “temeljni narod”, uz nijekanje tri formirane nacije, što je sve drugo samo ne spasonosna formula za BiH? No, ostavimo se i toga, vrijedi prezentirati kako dr. Tanasković zaključuje kako je “islamizam objektivno stalno išao ruku pod ruku s neoosmanizamom”, te da ga je zbog svega toga moguće “najsažetije odrediti kao ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma” (str.19).
A meni se u ovom kontekstu čini nužnim zapitati, daju li se i tzv. bosanski integralisti inspirirati upravo ovakvim iluzijama, nisu li u ovom ahistorijskom konceptu i korijeni bajke o “bosanskom političkom narodu”, koji podrazumijeva u biti jedan “temeljni narod”, uz nijekanje tri formirane nacije, što je sve drugo samo ne spasonosna formula za BiH?
Utjecaj na Balkanu
Davutogluova knjiga “Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske” bila je nezapažena sve dok se nije primijetilo kako on kao tadašnji MVP Turske počinje konzekventno provoditi njezine temeljne postavke. U međuvremenu je “Strategijska dubina …” doživjela čak 43 izdanja (do 2011.), pa malo tko ima sumnje kako Davutogluova sintagma strategijska dubina ima i povijesnu i aktualnu posve realistički ocrtanu političku i geografsku dimenziju. Turska posjeduje potencijal strategijske dubine kao nasljednica povijesti i geografije Otomanskog carstva, poručuje izravno Davutoglu, a kao zemlja u središnjem euroazijskom geopolitičkom prostoru ima pravo i na povijesnu i geografsku dubinu. Ona je “srce Euroazije”, te “velike šahovske table” na kojoj se igra i igrat će se “partija presudna za budućnost svijeta”, bilježi dr. Tanasković odjeke porasle samosvijesti, kako sadašnji turski premijer inzistira da Turska mora postati “centralna zemlja” novog euroazijskog poretka (str. 38).
Prema njegovom shvaćanju, u odnosu na kemalističko prozapadno usmjerenje Turske, koje je impliciralo otklon od vlastite islamske i osmanske prošlosti, nužno je iz unutarnjih i vanjskopolitičkih posve praktičnih razloga poduzeti prevrednovanje kemalizma. Profesor Tanasković pokazuje, također, da ovakav pristup nije ni nov ni originalan, samo ga je sadašnji turski premijer priopćio na najeksplicitniji i najkoherentniji način. O sferama utjecaja na prostoru strategijske i geografske dubine, a ne o nečemu drugomu, sanjaju racionalni turski neoosmanisti, mišljenja je dr. Tanasković, jer vrlo dobro znaju da se ne može raditi o ukupnoj obnovi osmanističkog modela u danim uvjetima u svijetu. Davutogluov neoosmanistički koncept je “prvenstveno sračunat na obnavljanje sfere utjecaja koja bi se do najveće moguće mjere teritorijalno poklapala s nekadašnjim provincijama Osmanskog carstva”.
Davutogluov neoosmanistički koncept je “prvenstveno sračunat na obnavljanje sfere utjecaja koja bi se do najveće moguće mjere teritorijalno poklapala s nekadašnjim provincijama Osmanskog carstva”.
Utoliko su novu tursku vanjsku politiku, utemeljenu na doktrini “strategijske dubine”, oblikovali i pragmatičnije i fleksibilnije nego ranije, promišljeno i aktivno se odnoseći prema susjedima i svim zemljama sa prostora bivše Osmanske carevine, posebice već spominjanih regija Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka, mada su u njima mogućnosti utjecaja vrlo različite. Nova turska vanjska politika koristi i novi diplomatski jezik i stil, postala je i multidimenzionalnija, što znači diverzificiranija, jer je relativiziran odnos sa SAD i NATO-om, a planski i sustavno se prakticira otvaranje i prema Rusiji i Kini, primjećuje dr. Tanasković. (Ovoj dimenziji neosmanizma posvećene su zasebna poglavlja knjige pod nazivom Globalne koordinate neoosmanizma i Regionalni aspekti neoosmanizma.).
Pri samom kraju slijedi još jedan citat, sa str. 322 Davutogluove “Strategijske dubine…”: “Ne bi se smelo zaboraviti kako je sudbina Osmanske države zapečaćena na Balkanu. Turska koja ne bi bila u stanju da na Balkanu stvori zagranične zone utjecaja ne bi mogla utjecati ni na šire međunarodne odnose, a ni na regionalne balanse”. Poslije te rečenice slijedi Tanaskovićev uzdržani komentar: “Turska je odlučna da se na Balkanu, posle jednog stoljeća, opet promjeni pečat. Priprema se moderno dizajnirani, dopadljivi muhur” (str. 104). Dodat ću kako se osobno bojim da se mnogima u BiH nije već turski “muhur” učinio važnijim od “muhura” hadžija iz Bruxellesa.
Turska je, dakako, “država objektivno takve snage i značaja, pogotovo u regionalnim razmjerima, da se bez njenog sudjelovanja i konstruktivne suradnje s njom ne mogu ostvariti trajna stabilnost i razvoj Balkana”, kazat će i dr. Tanasković, “partneri Turske na Balkanu morali bi, međutim, adekvatno i dosljedno uzimati u obzir i neoosmanističku prirodu motiva i ciljeva naglašenog turskog zanimanja za regiju” (str. 107-108). Moja su, upozorenja, dakako, sličnog karaktera, pa uz sav respekt Turske, u BiH se mora dobro paziti da se ne pomiješaju europski i (euro)azijski politički horizonti.
wpDiscuz