Srpska odbojkašica: Nikoga ne mrzim i ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg

MARTA DRPA, srpska odbojkašica koje je u vrijeme Oluje s obitelji bježala iz Knina, prisjetila se na Facebooku u podužem statusu kako je ona doživjela rat. Napisala je također kako se Oluja ne treba zaboraviti, jer ako se zaboravi, “dogodit će se opet”.
“Bio je topli kolovoz, gotovo kao ovaj. Rano jutro, oko 5 ili 6 sati probudile su me granate. Na sve strane se čula buka i lomljava. Otvorila su se vrata dječje sobe, mama je usplahirena uletjela u sobu u kojoj su s regala padali kartoni viskija. Naravno da je i ovu strašnu situaciju bocnula njenim čarobnim štapićem, humorom, izgovorivši jedno plačno: ‘Moj viiiskiiii’…
Imala sam 6 godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardiranja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupaonicu (jer je tamo najsigurnije), obukla mi traperice, ljubičastu majicu i omiljene tenisice zbog kojih sam tih dana bila sva bitna jer nisu imale vezice nego čičak, a print Mickey Mousea na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Zvuk granata nije se smirivao, stajala sam u toj kuponici koje se više ne mogu sjetiti, oduzeta od straha, ali s osjećajem da će sigurno sve biti u redu. Bombe će prestati padati za koji sat i mi ćemo se vratiti u naš stan u centru Knina, iznad apoteke.
“Hajde, obučena si, idemo u sklonište.”
Odgovorila sam jednim uplašenim: “Ja hoću, ali noge neće.”
Danas tu moju rečenicu u kući često spominjemo kao anegdotu, ali tada, vjerujte, nije bilo ni malo smiješno.
Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo bježati iz grada, gde tko može… Moj otac vječiti patriot, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer tko smije njega istjerati iz njegove kuće i slično…
Srećom, mama je bila pametnija. Sjeli smo u automobil i krenuli prema Srbiji. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz svojih domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili.
Sjećam se da smo kad smo stigli u Srbiju bili u nekoliko gradova, po nekoliko dana. Na kraju smo dobra dva mjeseca živjeli u jednom hotelu u Beogradu u kom sada često boravim zbog priprema s reprezentacijom.
I tako, seljakali smo se, kućili se ispočetka, od nule. U školi, u parku, na svim mjestima s ostalom djecom izgledalo mi je kao da se trebam osjećati loše jer sam izbjeglica. Jer sam tu gdje sam. I jesam, ponekad, priznajem. Ali danas, 20 godina nakon tog strašnog događaja u meni živi samo ponos što sam odakle jesam, što sam bila dio te kolone 1995., dio povijesti jednog naroda koji je dijelom uništen, dijelom prognan, dijelom razbacan širom planete.
Uprkos tom prvom ratu koji sam preživjela sa 6 godina (jer bio je i onaj drugi 1999. u Srbiji) smatram da sam imala sretno detinjstvo, najviše zahvaljujući čarobnom štapiću moje majke – humoru.
Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli… Čitav jedan narod ili tri naroda, brojite kako god želite, ali za mene je to jedan narod koji je strašno propatio i ja zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi.
Jer bojim se, ako se zaboravi – desit će se opet.”