Nedavno je prošla 77 godina od zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine na kojem je izražena odlučnost sličnih, ali različitih naroda kako njihova zemlja nije ničija, ali jest, kako zemlja naroda Hrvata, tako i Srba i Muslimana(danas formalno, općeprihvaćeno Bošnjaka).
Zadnje obilježavanje povodom spomenutog zasjedanja i njegovog krucijalnog prvobitnog značaja za Bosnu i Hercegovinu se obilježava samo u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali ne i u Republici Srpskoj što poprima kontkradiktoran i diferencijalan značaj.
Naime, Željko Komšić 23.11.2020. godine u svom obraćanju izjavljuje “kako je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, najuspješniji dijelovi tadašnjeg društva podržani slobodarskim stremljanjima većine bosanskohercegovačkih građana radnika, intelektulaca itd., obnovili su državnost Bosne i Hercegovine neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.“
Također kaže “predvodnici tadašnje narodnooslobodilačke i antifašističke borbe imali su dovoljno mudrosti i znanja da u borbi za državu i slobodu mobilišu ljude iz različitih sfera društva u jedan zajednički cilj. U tome su i uspjeli, jer su uvažavajći jedni druge znali definisati zajednički interes.“
Na osnovu temeljnog zaključka ZAVNOBIH, Bosna i Hercegovina nije obnovljena, naprotiv, prvi put u povijesti dobiva mogućnost izgraditi zajednicu u kojoj će svi njezini narodi živjeti u ravnopravnosti, slobodi i miru.
Temelj takvoj zajednici daju udruženi narodi Srba, Bošnjaka i Hrvata, a koji se danas pokušavaj izmjestiti.
Svečano obilježavati i pozivati se na ZAVNOBIH, a iskrivljavati, zanemarivati i manipulirati njegovu svrhu u najmanju ruku jest neljudski i licemjerno.
Neljudski zbog toga što je povijest onakva kakva jest. “Gdje mrtvi muče žive“!
Licemjerno zbog toga što trenutne okolnosti koje iskorištavaju današnji “antifašisti“ među kojima je i Željko Komšić otvaraju mogućnost da adaptiraju u fašiste pod parolom njihovog antifašizma i građanstva.
Gledajući ZAVNOBIH iz današnje perpsektive, možemo zaključiti kako je imao opće dobru svhru, što i jest cilj i bit politike. Djelovanje koje bi trebalo rezultirati opće dobro zajednica i njezinih pripadnika.
Nažalost, promatrajući današnje, neperspektivne, neprosperitivne i nekorektne politike koje vode Željko Komšić i njemu slični dolazimo do stvarnosti: Pozivaju se na ZAVNOBIH kakav bi oni željeli danas, a da se takav dogodio 25.studenog. 1943. godine, po mogućnosti u Sarajevu, iz kojeg proizilazi kako je izražena odlučnost naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska ni bošnjačka, nego isključivo bošnjačka i bošnjačka i s malo “ istinskih bosanskih katolika u Sarajevu“.
U takvoj, ne samo teoriji nego i praksi, Srbi, a većim dijelom Hrvati bivaju ogorčeni stalnim napadima, nepoštivanjem i zanemarivanjem njih i kao naroda i kao građana Bosne i Hercegovine.
Željku Komšiću i antibosanskom bloku, koji se prozvao probosanskim, zadnjih 20 godina, cilj je promijeniti svrhu i bit postojanja Bosne i Hercegovine.
Njezine vrijednosti koja se jedino može reflektirati u multietičnosti i multikulturalnosti, a ne u građanskim okvirima koji pod plaštom europeizacije i demokracije teže uništiti temelje Bosne i Hercegovine.
U kojoj neće biti mjesta niti za Hrvate niti za Srbe niti za bilo koje druge narode i građane.
Srbi i Hrvati ne žele ovakvu Bosnu i Hercegovinu u kojoj nema dovoljno mudrosti i znanja da ih se prihvati (2 od 3 temelja ove zajednice) kao narode koji su tu stoljećima, koji jesu i koji će još bit.
U kojojoj nema interaktivnih odnosa i gdje nema konsenzusa oko definiranih budućih zajedničkih ili pak približnih ciljeva i interesa.
Takva Bosna i Hercegovina nije dobra niti za Bošnjake, niti za Srbe niti za Hrvate.
Ivan Lovrić l Poskok.info
*autor je politolog
wpDiscuz
